Foto: © Chiclayo, Biskup Robert Francis Prevost u karitativnoj akciji (arhivska)
Krešimir Cerovac
„Katolička vjera svedena na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentirane pobožne prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istina vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanje doktrinarnih načela, na mlako ili nervozno moraliziranje, koja ne obraćuje život krštenika, ne bi izdržala kušnje vremena. Naša najveća opasnost jest sivi pragmatizam svakodnevice Crkve u kojemu naizgled sve teče uobičajeno, no u stvarnosti se vjera troši i pada u osrednjost.“ – Zaključni dokument (#12) Pete opće konferencije biskupskih konferencija Latinske Amerike i Kariba, Aparecida, svibanj 2007.
Nedavna izjava američkog veleposlanika pri Svetoj Stolici Briana Burcha da je papa Lav XIV., osuđujući rat protiv Irana, govorio prije svega kao šef Države Vatikanskoga Grada, a ne kao vrhovni pastir Katoličke Crkve, otvara pitanje koje nadilazi diplomatsku polemiku. Burch je sugerirao da kada Sveti Otac osuđuje bombardiranje, ne govori samo kao pastir 1,4 milijarde katolika, nego i kao suveren države od 108 jutara – u toj ulozi, rekao je veleposlanik, on je „ravnopravan svjetskim vođama.” Izaslanik razumije svoj zadatak protumačiti um Svetog Oca svojoj vladi – vjerodostojno predstaviti Rim u Washingtonu. No kada papa govori o ratu, miru, migracijama, umjetnoj inteligenciji, klimatskim promjenama ili društvenoj pravedi, postavlja se pitanje govori li kao jedan među mnogim svjetskim političarima ili kao Kristov namjesnik? Jesu li njegove riječi puka politička mišljenja ili dio njegova učiteljstva?
Odgovor Svete Stolice bio je neuobičajeno jasan. U uvodniku Vatican Newsa, odobrenom na najvišim razinama Vatikana, naglašeno je da Petrov nasljednik uvijek govori kao pastir. Činjenica da je rimski biskup ujedno i suveren najmanje države na svijetu ne određuje sadržaj njegova govora. Naprotiv, vremenska suverenost Vatikana postoji upravo zato da bi papa mogao slobodno izvršavati svoje duhovno poslanje, neovisno o pritiscima bilo koje političke vlasti. Kada govori o ratu i miru, o siromašnima, migrantima, radu, umjetnoj inteligenciji ili zaštiti stvorenoga svijeta, papa ne iznosi politički program. On naviješta Evanđelje.
Ta polemika, međutim, otvara dublje pitanje. Odakle Crkvi pravo govoriti o društvenim, gospodarskim i političkim pitanjima? Nije li njezina zadaća ograničena na sakramente, bogoslužje i osobni moral? Upravo na to pitanje odgovara enciklika Magnifica humanitas.
Kada papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas govori o Crkvi koja je „prisutna u svijetu kao znak jedinstva cijele ljudske obitelji“, ne uvodi novu formulaciju. Svjesno se nadovezuje na ekleziološku viziju oblikovanu na Petoj općoj konferenciji biskupa Latinske Amerike i Kariba održanoj u Aparecidi (Brazil) 2007. godine iz koje je kasnije izrastao velik dio učiteljstva pape Franje. U Aparecidi je jasno rečeno da evangelizacija i društveni angažman nisu dvije različite stvari. Naviještati Evanđelje znači raditi na preobrazbi društva, boriti se protiv novih oblika ropstva, socijalne isključenosti i degradacije okoliša. Upravo iz te baštine proizlazi uloga Crkve kao glasa onih koji nemaju glas u javnom prostoru, što se izravno suprotstavlja pokušajima da se vjera svede na privatnu stvar.
Aparecida je u mnogočemu bila proročki dokument. Dok je velik dio svijeta još uvijek promatrao evangelizaciju i društveni angažman kao dvije odvojene stvarnosti, latinoamerički su biskupi jasno ustvrdili da naviještati Krista znači biti prisutan ondje gdje se odlučuje o dostojanstvu čovjeka. Evanđelje nije dodatak društvenom životu niti privatna duhovna utjeha. Ono zahvaća čitav ljudski život, uključujući rad, gospodarstvo, kulturu, politiku, migracije, obrazovanje i odnos prema stvorenomu svijetu.
Papa Lav XIV. pokazuje da socijalni nauk Crkve ne nastaje diskontinuitetom, nego se razvija u kontinuitetu živoga učiteljstva. Takvo preuzimanje nije tek stilski postupak ni izraz poštovanja prema prethodniku. Ono ima jasno teološko i metodološko značenje. Prije nego što enciklika progovori o novim oblicima ropstva, dostojanstvu rada i izazovima koje donosi suvremeni svijet, ona najprije utemeljuje zašto Crkva ima pravo i dužnost o tim pitanjima govoriti. Drugim riječima, prije nego što iznese svoj društveni nauk, enciklika obrazlaže njegovu ekleziološku osnovu.
Upravo zato odlomak preuzet iz aparecidske i franjevske baštine nije tek uvodna napomena, nego hermeneutički ključ za razumijevanje cijelog dokumenta. U njemu se nalazi odgovor na jedno od najpostojanijih pitanja modernoga doba: ima li Crkva poslanje javno progovarati o društvenim, gospodarskim i političkim izazovima ili bi se njezino djelovanje trebalo ograničiti isključivo na privatnu sferu religije? Papa Lav XIV. odgovara već na prvim stranicama enciklike: Crkva može i mora govoriti o čovjeku i društvu upravo zato što je, po svojoj naravi i poslanju, znak jedinstva cijele ljudske obitelji:
„Uključenost u živote narodâ pomaže Crkvi da sve jasnije shvati da njezino poslanje ima povijestan doseg i povlači za sobom odgovornost u načinu na koji se grade društveni odnosi. Stoga se ona ne može smatrati stranom dinamizmima koji oblikuju lice društva“. (MH, #19).
Takvo polazište ima i vrlo konkretnu suvremenu dimenziju. Posljednjih godina, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, dio političkog konzervativizma zastupa shvaćanje prema kojemu bi Crkva trebala biti suzdržanija u pitanjima migracija, socijalne politike, klimatskih promjena ili gospodarske pravednosti te se prvenstveno usredotočiti na područje osobnog morala i zaštite vjerskih sloboda. U javnim nastupima američkog potpredsjednika J. D. Vancea i predsjednika Donalda Trumpa naglasak je često stavljen na nacionalni suverenitet, sigurnost granica i prvenstvenu odgovornost države prema vlastitim građanima. Iako Katolička crkva priznaje legitimnost zaštite državnih granica i odgovornost političkih vlasti za opće dobro, Magnifica humanitas podsjeća da se društvena pitanja ne mogu promatrati isključivo kroz prizmu nacionalnog interesa. Dostojanstvo svake ljudske osobe, solidarnost među narodima i univerzalno opće dobro sastavni su dio kršćanskoga navještaja i ne predstavljaju dodatak Evanđelju, nego jednu od njegovih bitnih posljedica. Time enciklika ne ulazi u stranačku raspravu, nego ponovno potvrđuje da Crkva ne govori u ime određene političke ideologije, nego u ime cjelovite kršćanske antropologije, koja nadilazi podjele na političku ljevicu i desnicu.
Papa Lav XIV., slijedeći ekleziološku viziju oblikovanu na skupu u Aparecidi ne govori o Crkvi koja se iz dobrote, društvene osjetljivosti ili pastoralne pragmatičnosti odlučuje baviti društvenim pitanjima. Naprotiv, polazi od uvjerenja da je Crkva po samoj svojoj naravi pozvana biti prisutna u životu naroda. Ta prisutnost nije tek jedna od mogućih dimenzija njezina djelovanja, nego pripada samom njezinu identitetu. Crkva ne naviješta Evanđelje izvan povijesti, nego unutar konkretnih povijesnih okolnosti, dijeleći radosti i nade, tjeskobe i patnje ljudi svoga vremena.
Iz toga proizlazi i odgovornost koju enciklika izričito imenuje: odgovornost u načinu na koji se grade društveni odnosi. Crkva, dakle, ne promatra izgradnju društva izvana, kao neutralni promatrač koji tek naknadno izriče moralnu ocjenu. Ona sudjeluje. A tko sudjeluje, taj snosi i posljedice svojega sudjelovanja – ili njegova izostanka.
Upravo tu papa Franjo iznosi jednu od najoštrijih obrana javne uloge religije, rečenicu koja je od objave Evangelii gaudium (#183) postala gotovo geslo: »Nitko ne može tražiti od nas da prognamo religiju na unutarnje svetište osobnog života, bez ikakvog utjecaja na život društva i naroda, ne vodeći brigu o zdravlju institucija građanskoga društva, bez prava da dadnemo svoje mišljenje o događajima koji se tiču građana.«
Riječ je o odgovoru na jedan specifično moderni zahtjev – da vjera postane privatna stvar, dopuštena dokle god ostaje unutar četiri zida savjesti pojedinca. Taj zahtjev na prvi pogled, djeluje liberalno i tolerantno. U stvarnosti je oblik isključivanja: religiji se dopušta postojanje, ali joj se oduzima glas.
Papa Franjo odbija tu ponudu – i to ne u ime crkvene privilegije, nego u ime same logike Utjelovljenja. Ako je Bog uistinu postao čovjekom, ako je Verbum caro factum est, onda vjera koja iz toga proizlazi ne može ostati bestjelesna, zatvorena u nutrinu pojedinca. Ona nužno traži tijelo – a tijelo vjere jest društvo, njegove institucije, njegov javni prostor. Odricanje od javnoga govora bilo bi, paradoksalno, odricanje od same kristologije na kojoj Crkva počiva. Ipak, ni unutar same Crkve, vrijedi to i za Hrvatsku, to stajalište nije jednoglasno prihvaćeno. Nemali broj vjernika i pastira – često iz opreza prema klerikalizmu ili iz straha od politizacije vjere – zagovara upravo suprotan put: povlačenje u sakristiju, šutnju o javnim pitanjima, svođenje kršćanstva na privatnu pobožnost. Takvo je stajalište razumljivo kao reakcija na zloporabe, no ono zapravo prihvaća istu premisu koju papa Franjo osporava – da vjera, da bi bila pristojna, mora biti nijema.
Nije slučajno što enciklika koja govori o starom i novom ropstvu – o trgovini ljudima, prisilnom radu i algoritamskom iskorištavanju koje danas poprima suptilnije oblike od okova, ali ne i manje stvarno – počinje upravo od ovog eklezoloogim temelja. Da bi papa Lav XIV. mogao imenovati konkretnu nepravdu digitalnoga kolonijalizma podataka ili nove oblike radne eksploatacije, prvo je, zajedno s Aparecidom i papom Franjom, morao ukloniti prigovor koji bi inače u korijenu zaustavio svaki takav govor: prigovor da se Crkva miješa u nešto što nije njezina stvar. Papa Lav XIV.: prije negoli imenuje nove oblike ropstva, mora obnoviti pravo, utemeljeno u samoj naravi ckvena poslanja, da o radu, dostojanstvu i pravednosti društvenih odnosa progovori kao o vlastitoj, a ne posuđenoj temi. Time se zatvara krug koji je otvorila Aparecida: uključenost u živote naroda nije preduvjet za povremeno moralno upozorenje, nego trajni način prisutnosti iz kojeg tek može proizaći konkretna, imenovana kritika konkretnoga zla – bilo da se ono zove ropstvo iz devetnaestoga stoljeća ili algoritamska eksploatacija dvadeset i prvog. Vraćanje na teološke izvore Aparecide i enciklike Magnifica humanitas je ključno – ono nudi lijek protiv pastoralne letargije i podsjeća Crkvu da njezino poslanje počinje tamo gdje završava njezin komfor.
Crkva koja aktivno sudjeluje u procesima oblikovanja društva i koja svojim doprinosom nastoji promicati pravednije i bratskije odnose među ljudima neizbježno se izlaže prigovoru da se politizira ili da prekoračuje granice vlastitoga poslanja. Međutim, temeljna razlika između političkoga djelovanja, kojemu je cilj osvajanje i vršenje vlasti, te moralnoga i evanđeoskoga svjedočenja, kojemu je cilj služenje istini o čovjeku, ostaje presudna. Crkva se, dakle, ne uključuje u javni prostor zato da bi postala još jedan politički akter, nego zato što iz Evanđelja prima odgovornost svjedočiti za čovjeka, njegovo dostojanstvo i njegovo konačno određenje.
U vrijeme kada se kršćanski nacionalizam sve više prihvaća, papa Lav XIV. je ponovio da je sloboda od državnog utjecaja nužna za najučinkovitije dijeljenje Evanđelja. Citirajući kardinala Giovannija Battistu Montinija, budućeg papu Pavla VI., odgovor Vatikana veleposlaniku Burcheu podsjetio je svijet koji brzo prihvaća političku moć na štetu crkvenog nauka, da je tek s padom Papinske države 1870. „papinstvo s neobičnom snagom ponovno preuzelo svoje funkcije učitelja života i svjedoka Evanđelja.'” A katolici bi trebali gledati na riječi Svetog Oca kao na učenja Kristovog namjesnika i smatrati da one nose težinu takvih učenja (fratellanza.net).