Slika: Transalpski redemptoristi (ilustracija – arhivska)
„Nije odloživo riješiti temeljne uzroke siromaštva, ne samo zbog hitnosti koja je važna za dobro reda u društvu, nego i zato što društvo treba izliječiti bolest koja ga slabi i frustrira, a koja može dovesti jedino do novih kriza.“ – papa Franjo, Evangelii gaudium
Krešimir Cerovac
Rasprave o katoličkom socijalnom nauku ne vode se samo na teološkoj razini. Od objave enciklike Rerum novarum1891. godine gotovo svaki papinski pokušaj da progovori o odnosu rada i kapitala, društvenoj pravednosti, ulozi države ili odgovornosti tržišta nailazio je na optužbe da Crkva napušta svoje duhovno poslanje i ulazi u područje politike. Dok su s jedne strane socijalistički pokreti papinske dokumente često odbacivali kao obranu privatnog vlasništva i postojećega društvenog poretka, zagovornici neograničenoga tržišta s druge su ih nerijetko smatrali previše kritičnima prema kapitalizmu. Ta napetost nije novost, nego trajna posljedica činjenice da katolički socijalni nauk ne prihvaća ni liberalni individualizam ni kolektivistički etatizam, nego polazi od dostojanstva ljudske osobe i općega dobra. Upravo zato svaka nova socijalna enciklika iznova otvara isto pitanje: govori li Crkva jezikom Evanđelja ili je preuzela politički rječnik svojega vremena?
Kad je papa Benedikt XVI. 2009. objavio encikliku Caritas in veritate, dio konzervativnih komentatora u Sjedinjenim Državama pročitao je poglavlje o „svjetskom političkom tijelu“ kao poziv na globalnu vladu socijalističkog tipa. Četiri godine kasnije, kad je papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium napisao da „ovakvo gospodarstvo ubija“, radijski voditelj Rush Limbaugh proglasio je tekst „čistim marksizmom“. Optužba se od tada ponavlja u različitim registrima – od uličnog ogorčenja do akademski uređenih tekstova – a njezina je logika uvijek ista: ako papa govori o preraspodjeli, solidarnosti i granicama tržišta, onda govori jezikom klasne borbe. Ta je logika pogrešna, ali nije glupa. Vrijedi je razmotriti ozbiljno, jer upravo u njezinu neuspjehu najjasnije izlazi na vidjelo što socijalni nauk Crkve jest – i što nikada nije bio. U Caritas in veritate papa Benedikt XVI. piše o potrebi za „istinskom svjetskom političkom vlašću“ koja bi regulirala globalnu ekonomiju „u svjetlu supsidijarnosti“ i štitila najslabije od nekontroliranih tokova kapitala. U Evangelium gaudium Franjo ide dalje u retorici: odbacuje „teoriju prelijevanja“ (trickle-down economics), govori o „ekonomiji isključivanja“ i upozorava da novac mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Za nekog čitatelja odgojenoga na binarnoj slici svijeta – tržište protiv države, sloboda protiv kontrole – ovakve rečenice zvuče kao uvoz lijeve ideologije u crkveni jezik. Problem nije u tome što bi taj čitatelj bio zlonamjeran. Problem je u tome što mu nedostaje treća kategorija, ona koju Crkva razvija od Rerum novarum nadalje: kategoriju koja nije ni liberalni individualizam ni kolektivistički etatizam.
U posljednjem desetljeću to je čitanje postalo dio širega političkog diskursa u Sjedinjenim Državama. U retorici predsjednika Donalda Trumpa i dijela pokreta MAGA pojam „komunizam“ često nadilazi svoje izvorno značenje i postaje oznaka za vrlo različite pojave: od socijalne države i progresivnih poreznih politika do međunarodnih institucija, ekoloških inicijativa pa čak i pojedinih crkvenih naglasaka o solidarnosti, migracijama ili društvenoj odgovornosti. U takvom okviru svaka kritika apsolutne autonomije tržišta ili svaki poziv na snažniju zaštitu najslabijih lako se doživljava kao ideološki iskorak ulijevo. Upravo zato nije iznenađujuće da su i pojedini papinski dokumenti čitani kroz političke kategorije koje im nisu vlastite. No pitanje nije dijeli li papa lijevu ili desnu političku viziju, nego polazi li od antropologije koja prethodi objema ideologijama.
Marksistička je analiza utemeljena na tri postavke koje su nespojive s katoličkim socijalnim naukom, i to na način koji nije stilski nego doktrinaran.
Prva je postavka ukidanje privatnog vlasništva. Nijedan papinski dokument to ne traži – dapače, Caritas in veritate izričito brani vlasništvo kao instrument slobode i odgovornosti, ali ga podređuje višem načelu: općoj namjeni dobara. Razlika je suptilna, ali presudna. Marksizam želi ukinuti vlasništvo; katolički nauk želi da vlasništvo služi svojoj društvenoj funkciji. Toma Akvinski je to formulirao stoljećima prije Marxa – čovjek smije posjedovati, ali dobra postoje radi svih. To nije kompromis s komunizmom nego kritika njegove suprotnosti, liberalnog kapitalizma koji vlasništvo pretvara u apsolut. Kako je Ivan Pavao II. u Laborem exercens naglasio, prioritet rada nad kapitalom ne znači negiranje vlasništva, nego njegovo usmjeravanje prema zajedničkom dobru.
Druga je postavka materijalistička filozofija povijesti – ideja da su ekonomski odnosi jedina prava zbilja, a religija, kultura i moral tek nadgradnja koja skriva klasni interes. Cijela je papinska tradicija, od Lava XIII. do Lava XIV., izgrađena na suprotnoj premisi: da je ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, prvotna zbilja, a ekonomija sredstvo koje njoj mora služiti. Kad papa Franjo kaže da novac mora služiti čovjeku, on ne citira Marxa – on citira personalizam koji je u temeljima cijele moderne katoličke antropologije. Za socijalni nauk Crkve, materijalni uvjeti jesu važni, ali nikada ne određuju konačnu istinu o čovjeku; ona se otkriva u odnosu prema Bogu i prema drugome.
Treća je postavka klasna borba kao motor povijesti i legitiman politički alat. Ovdje je razlika možda najoštrija. Socijalni nauk Crkve nikada ne poziva na sukob kao metodu, nego na solidarnost – pojam koji papa Ivan Pavao II. definira kao „čvrstu i postojanu odlučnost da se zauzmemo za opće dobro“, a ne za pobjedu jedne klase nad drugom. Solidarnost pretpostavlja da bogati i siromašni ostaju dio iste zajednice, povezani uzajamnom obvezom; klasna borba pretpostavlja da su oni nepomirljivi neprijatelji. To su dvije potpuno različite antropologije, ne dvije nijanse iste ideje. Kako je Benedikt XVI. zapisao u Caritas in veritate, „ljubav je jedina snaga koja može voditi čovjeka prema punini, istini i dobru“ – ljubav, ne mržnja.
Ironično je da optužba za komunizam najčešće šuti o načelu koje bi je trebalo najlakše oboriti – supsidijarnosti. Benedikt XVI. u Caritas in veritate eksplicitno spaja svaki poziv na globalnu regulaciju s upozorenjem da takva vlast ne smije gušiti inicijativu nižih razina – obitelji, lokalnih zajednica, poduzetništva. To je točno suprotno logici sovjetskog ili maoističkog centralizma, gdje se svaka odluka spušta odozgo prema dolje. Papinski socijalni nauk traži vlast koja regulira izvana, kao ograda, a ne vlast koja upravlja iznutra, kao stroj. Tko čita samo pola rečenice o „svjetskoj vlasti“ a preskoči rečenicu o supsidijarnosti, ne čita encikliku – čita svoj strah od nje.
Možda je najsnažniji argument protiv optužbe povijesni. Ako Caritas in veritate i Evangelium gaudium sadrže natruhe komunizma, onda je komunistička i enciklika Rerum novarum iz 1891., koja je osudila i liberalni kapitalizam i socijalizam u istom dahu, godinama prije nego što je boljševička revolucija uopće bila zamisliva. Komunistička bi bila i enciklika Quadragesimo anno, koja je 1931. skovala sam pojam supsidijarnosti kao branu protiv totalitarizma – i lijevog i desnog. Komunistički bi bio i Ivan Pavao II., koji je u enciklici Laborem exercens, čija se 45. obljetnica obilježava 14. rujna, napisao da radnik ne smije biti „objekt nego subjekt rada“, i koji je u Centesimus annus 1991. – godinu dana nakon pada Berlinskog zida – napisao da je slobodno tržište poželjno, ali da mu je potrebna čvrsta moralna ograda.
Upravo u tom kontinuitetu valja čitati i encikliku Magnifica humanitas pape Lava XIV. Ona ne donosi zaokret u socijalnom nauku Crkve, nego ga produbljuje polazeći od temeljnoga pitanja: tko je čovjek u vremenu umjetne inteligencije, globalnih tržišta i novih oblika moći? Poput svojih prethodnika, papa Lav XIV. odbacuje svako svođenje čovjeka na ekonomsku kategoriju, proizvodni čimbenik ili objekt političkih projekata. Središte njegova promišljanja nije država, tržište ni tehnologija, nego ljudska osoba stvorena na sliku Božju. Njegova kritika „homogenizirajućeg jedinstva“ i „monopola moći“ ne proizlazi iz ideološkog stava, nego iz antropološke vizije koja je u katoličkoj tradiciji prisutna od prvih stoljeća.
Iz istoga razloga kritika „kulture moći“, vojno-industrijskih interesa ili ekonomskih modela koji zanemaruju dostojanstvo čovjeka ne proizlazi iz ideološke sklonosti lijevoj politici, nego iz istoga personalističkog načela koje povezuje Rerum novarum, Quadragesimo anno, Caritas in veritate, Evangelii gaudium i Magnifica humanitas. Tko previdi taj antropološki temelj, lako će svaku kritiku neograničenoga tržišta proglasiti marksizmom, a svaki poziv na društvenu odgovornost socijalizmom. No problem nije u papinskim dokumentima, nego u pokušaju da ih se tumači kroz kategorije koje nisu njihove.
Optužba da papinske enciklike šuruju s komunizmom počiva na pretpostavci da postoje samo dva politička jezika – jezik tržišta i jezik države. Katolički socijalni nauk govori ‘treći jezik’, onaj osobe i zajednice, dostojanstva i solidarnosti, vlasništva i njegove društvene funkcije. Taj se jezik ne da prevesti ni u liberalni ni u marksistički rječnik bez gubitka smisla, jer ne dijeli ni s jednim od njih temeljnu antropologiju. Tko u papinskom pozivu na pravednost čuje jeku Manifesta, zapravo priznaje koliko mu je taj treći jezik postao stran – a to je, u konačnici, dijagnoza kulture, ne teksta.
No taj treći jezik nije samo intelektualna konstrukcija; on je, kako pokazuje Magnifica humanitas, i praktični odgovor na najhitnije izazove suvremenog svijeta. U vremenu u kojem tehnološki razvoj bježi pred etičkom refleksijom, u kojem algoritmi donose odluke s dalekosežnim posljedicama za milijune ljudi, a demokratske institucije gube kontrolu nad silama koje su same pokrenule, katolički socijalni nauk ne nudi gotove odgovore – nudi ‘nači’* na koji se odgovori mogu tražiti: razlučivanjem, slušanjem, sudjelovanjem, odgovornošću. To je način koji je duboko sinodalan i duboko personalističan, a istovremeno dosljedan evanđeoskoj poruci da je čovjek više od onoga što proizvodi, posjeduje ili postiže.
Ono što optužbe za komunizam, marksizam ili socijalizam na kraju otkrivaju jest ideološko čitanje onoga što se ideologiji opire. Socijalni nauk Crkve doista je kritičan prema neokonzervativnom kapitalizmu – ali kritičan je i prema socijalizmu, komunizmu i svakom obliku totalitarizma. Njegova kritika nema ideološki izvor, nego antropološki: proizlazi iz uvjerenja da je čovjek slika Božja i da ga nikakva ideologija – ni lijeva ni desna – ne smije svesti na sredstvo.
Kad papa Lav XIV. u Magnifica humanitas piše da „istine o čovjeku nisu vlasništvo koje se može monopolizirati, nego dobro koje treba dijeliti“, on daje program čitavoga socijalnog nauka: istina o čovjeku ne pripada nijednoj stranci, ideologiji ni interesnoj skupini. Ona se otkriva u dijalogu, zajedničkom razlučivanju i otvorenosti prema Bogu. To je, u konačnici, i razlog zašto Crkva može govoriti o ekonomiji, tehnologiji i politici a da pritom ne postane politički akter: ona ne nudi program nego osobu; ne utopiju nego nadu; ne pobjedu jedne klase nego dostojanstvo svakog čovjeka.
I upravo u tome leži odgovor na one koji u papinskim dokumentima vide komunizam: oni nisu pogriješili u čitanju jednog dokumenta – oni su pogriješili u čitanju cijele tradicije. A ta pogreška, srećom, nije nepopravljiva. Dovoljno je vratiti se na izvor – na čovjeka, na Evanđelje, na onu treću kategoriju koja je starija od svih ideologija, a koja jedina može izgraditi svijet dostojan čovjeka (fratellanza.net).