Dva pitanja i odgovora iz knjige Conversazioni notturne a Gerusalemme. Sul rischio della fede, objavljene 2008. godine, u kojoj isusovac Georg Sporschill intervjuira kardinala Carla Maria Martinija. Kardinal je odgovorio na pitanja o Crkvi i homoseksualnosti.
Pitanje: Treba li Crkva biti otvorenija prema homoseksualnosti?
Kardinal Martini: U odgovoru na ovo pitanje dopustite mi onu povjerljivost i diskreciju, koje u pitanju seksualnosti u isti mah i tražim od Crkve. U krugu mojih poznanika nalaze se i gay parovi, osobe vrlo altruistične i uvažene u društvu. Nikada se od mene nije tražilo, niti bi mi to ikad palo na pamet, osuđivati ih. Postavlja se pitanje kako se postaviti prema tome. Lakše mi je na to odgovoriti kada nekoga osobno poznajem, negoli braniti opće teze.
Biblija teškim riječima osuđuje homoseksualnost. Uzrok tome jest problematična praksa antičkog vremena kada su muškarci, uz postojeću obitelj, imali i ljubavnike muškoga spola, katkada i dječake. Poznati je primjer Aleksandra Velikog. Suprotno tome, Bibliji je stalo do toga da brani obitelj, ženu i potomstvo. U Pravoslavnoj crkvi homoseksualnost se smatra strašnom. U Evangeličkoj crkvi odnosi prema tome pitanju su otvoreniji. Postoje i gay parovi među pastorima, a dopušteno im je vršiti službu pod uvjetom da ne razglašuju taj odnos. Zna se da je to pitanje stavilo na kušnju i Anglikansku crkvu. Ortodoksni Židovi to oštro zabranjuju, dok u reformiranoj grani židovstva postoje sinagoge koje to prihvaćaju.
U toj pluralnosti valja tražiti i naš put. Glavna preokupacija Svetoga pisma je očuvanje obitelji i zdravi prostor za potomstvo, koji u svakom slučaju proizlaze iz heteroseksualnih parova. Posljedično tomu, ja sam za hijerarhiju vrednota, a ne za jednakost u pravima. Rekao sam i više od onoga što sam mogao. Valja hodati zajedno i oprezno po raznim putovima. No ne smijemo voditi ratove jedni protiv drugih zbog tih razlika. Već sam spomenuo ograničenosti iz Biblije.
Unatoč tome, glede homoseksualnosti se u Crkvi moramo kajati jer smo često bili bezosjećajni prema homoseksualnosti. Mislim na jednog mladića koji je nastojao spoznati vlastito seksualno usmjerenje. Bio je u velikim teškoćama. Ni s kim nije mogao o tome pričati jer ga je bilo stid. Osjećao je da će biti marginaliziran ukoliko ispovijedi svoje sklonosti. Taj se mladić razbolio jer mu nismo pomogli. Zbog depresije je dospio do psihijatra, kod kojega je pronašao uho spremno da ga posluša i ohrabri.
Pitanje: Što iz toga Crkva može naučiti?
Kardinal Martini: Crkva mora raditi na novoj kulturi seksualnosti i odnosa. To mora učiniti i zbog rješavanja jednog drugog temeljnog problema: u zapadnim društvima jedan od dva ili tri braka završava razvodom. Trpljenje koje mu slijedi je veliko. Ne smijemo zbog toga optuživati pojedince. No trebali bismo razvijati novu kulturu koja bi poticala nježnost i vjernost. Samo će u takvom svijetu djeca moći biti ono što jesu i biti sretni.
Ta kultura podrazumijeva i kritiku komercijalizacije seksualnosti, koja preko reklama i porno industrije ulazi u svaki dom. Tu je opasnost za tajnu ljubavi, a međusobni odnosi trpe. Nekoć smo govorili o dubinskom poštovanju prema drugima i prema vlastitom tijelu. Tijekom formacije u novicijatu govorilo se o dubinskom poštovanju kao općoj kreposti, koja obuhvaća odnose među ljudima, diskreciju i povjerljivost. Može nam se učiniti da to nije u modi, ali danas je to aktualno i krucijalno. Jedno dubinsko poštovanje dotiče i polje seksualnosti i dostojanstva ljudske osobe. Želio sam i to spomenuti kako bih dao poticaj na promišljanje (fratellanza.net).