Krešimir Cerovac
Demokracija nije samo sustav pravila i procedura. Ona je i određeno shvaćanje čovjeka. Ako svaki čovjek ima dostojanstvo koje prethodi njegovoj političkoj pripadnosti, vlast nije plijen nego služenje, a korupcija nije samo krađa javnog novca ili položaja nego i napad na jednakost građana. Zato pitanje korupcije nije moguće odvojiti od pitanja demokracije.
Godine 1932. francuski filozof Henri Bergson u djelu Les Deux Sources de la morale et de la religion napisao je zanimljivu i izazovnu rečenicu: „Bit demokracije evanđeoska je, a ljubav joj je pokretačka pobuda.“
Rečenica zvuči provokativno u vremenu kada se demokracija često svodi na proceduru: izbore, ustav, diobu vlasti, brojanje glasova. Bergson, međutim, upozorava da demokracija prije nego što postane sustav institucija mora biti određeni duhovni odnos prema čovjeku. Pritom riječ »evanđeoska« ne treba shvatiti kao zahtjev za vjerskom državom niti kao privilegiranje jedne crkvene zajednice. Bergson njome označava uvjerenje da svaki čovjek posjeduje neotuđivo dostojanstvo bez obzira na podrijetlo, položaj, moć ili zasluge. Kršćanstvo je povijesno snažno pridonijelo širenju takvoga pogleda na čovjeka, premda se ljudsko dostojanstvo danas brani i iz drugih filozofskih i pravnih tradicija, uključujući liberalnu i humanističku.
Demokracija zato nije samo pitanje odluke većine nego i odnosa prema onima koji su u manjini. Njezina se kvaliteta ne očituje samo na dan izbora, nego u načinu na koji institucije postupaju prema običnom građaninu, poduzetniku bez političkih veza, novinaru koji postavlja neugodna pitanja ili službeniku koji odbija pogodovati pojedinim interesima. Demokratski poredak počinje slabiti kada vrijednost čovjeka sve više određuju njegovi kontakti, politička pripadnost ili blizina centrima moći.
Reći da je ljubav „pokretačka pobuda“ demokracije ne znači tražiti sentimentalnost u politici. Ljubav o kojoj govori Bergson nije osjećaj naklonosti prema istomišljenicima, nego ono što kršćanska tradicija naziva agape: htijenje dobra drugome, uključujući i onoga s kime se ne slažemo. Društvo u kojemu se ljubav zaustavlja na granici stranačke pripadnosti nije zajednica, nego skup plemena koja privremeno dijele isti teritorij. Takva ljubav ima konkretnu posljedicu u politici: traži da se javno dobro razlikuje od privatnog, stranačkog i osobnog interesa. Vlast tada nije plijen koji pripada pobjedniku, nego odgovornost koju mu građani povjeravaju. Javni novac nije novac vladajuće stranke, javna služba nije nagrada za političku odanost, a državna institucija nije produžena ruka vlasti.
Ako demokracija počiva na jednakom dostojanstvu, tada se to mora prepoznati u konkretnim institucijama: transparentnoj javnoj nabavi, jasnim pravilima o sukobu interesa, zaštiti zviždača, neovisnom sudstvu, slobodnim medijima, javnosti imovinskih kartica dužnosnika, ograničenju „rotirajućih vrata“ između politike i gospodarstva te djelotvornom nadzoru financiranja političkih stranaka. To nisu tehnička pitanja. To su načini na koje društvo provjerava vjeruje li doista da su svi građani jednaki.
Ako netko dobije posao zbog političke veze, drugi ne gubi samo radno mjesto nego i povjerenje da se u vlastitoj zemlji može uspjeti radom i sposobnošću. Ako poduzetnik dobije javni natječaj zahvaljujući bliskosti s nositeljima vlasti, građani počinju sumnjati da pravila vrijede jednako za sve. Korupcija stoga ne oštećuje samo državni proračun. Ona potkopava povjerenje na kojem počiva demokratski poredak. Opasnost nastaje kada demokracija prestane biti zajedničko traženje općega dobra i postane tek tehnika osvajanja i održavanja vlasti. Tada politički protivnik lako postaje neprijatelj, kompromis znak slabosti, a javna rasprava prostor međusobnog etiketiranja.
Korupcija nije samo izravno uzimanje mita. Ona uključuje i klijentelizam, trgovinu utjecajem, sukob interesa, pogodovanje pri zapošljavanju i javnoj nabavi te takozvano zaroblavanje države, u kojemu privatni ili stranački interesi oblikuju pravila koja bi trebala vrijediti za sve. Posebno je opasna „legalna korupcija“: postupanje koje je formalno u granicama zakona, ali stvarno razara jednakost građana. Zato borba protiv korupcije ne može biti samo kaznenopravna; ona mora biti i institucionalna i moralna.
Hrvatsko iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje koliko lako političke, svjetonazorske i povijesne podjele mogu prerasti u trajni društveni sukob. U takvom ozračju korupcija ne postoji samo kao pojedinačni prijestup nego kao trajna prijetnja povjerenju u institucije. Kada građani steknu dojam da uspjeh ovisi ponajprije o poznanstvima, slabi njihova spremnost na sudjelovanje u javnom životu, povjerenje u državu i osjećaj pripadnosti političkoj zajednici. Vrlo je pogrešno korupciju prikazivati kao snalažljivost ili neizbježan dio političke stvarnosti. Takvo opravdavanje dodatno ponižava one koji su njome oštećeni. Društvo koje tolerira korupciju ne normalizira samo nepoštenje nego i ideju da neki ljudi vrijede više od drugih.
Borba protiv korupcije i sama mora biti pravedna. Ako se koristi selektivno, kao sredstvo obračuna s političkim protivnicima, onda se time ne brani demokracija nego se korupcija zamjenjuje drugom vrstom zlouporabe vlasti. Zato je ključno da institucije koje progone korupciju budu neovisne, da postupak bude javan i da vrijedi pretpostavka nedužnosti. Anti-korupcijski moral ne smije postati političko oružje.
U raspravi o korupciji posebnu pozornost zaslužuje i društvena odgovornost Crkve. Kompendij socijalnoga nauka Crkveubraja političku korupciju među najteže deformacije demokratskoga sustava, a papa Franjo više je puta upozoravao da korupcija razara društveno povjerenje i otupljuje moralnu osjetljivost čovjeka. Zbog toga govor o ljudskom dostojanstvu ostaje nepotpun ako se ne povezuje s jasnim protivljenjem korupciji, klijentelizmu i zlouporabi javne vlasti. Crkva pritom ne mora zauzimati stranačke pozicije. Dovoljno je dosljedno braniti načelo da prava, mogućnosti i dostojanstvo osobe ne smiju ovisiti o političkim vezama ili pripadnosti određenoj skupini. Riječ Crkve o korupciji ima težinu samo ako je popraćena vlastitom transparentnošću. To se odnosi na gospodarenje crkvenom imovinom, javne nabave, zapošljavanje, odgovornost u crkvenim ustanovama i jasne postupke za prijavu nepravilnosti. Crkva ne mora biti stranka, ali mora biti vjerodostojan svjedok da vlast nije plijen nego služba.
Odgovornost za šutnju ne snosi samo institucija, nego i svaki vjernik. U zemlji u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima, vjernici bi trebali biti među onima koji o korupciji govore najglasnije: u župnim zajednicama, na radnim mjestima, u medijima i na izborima. Zasad se taj glas čuje slabo. O pogodovanju i zlouporabi položaja vjernici često šute jer se boje sukoba, žele sačuvati vlastiti položaj ili se skrivaju iza uvjerenja da je to »politika«. No vjera koja šuti pred nepravdom u vlastitoj zajednici ostaje bez djela, a vjera bez djela, prema Jakovljevoj poslanici, mrtva je (Jak 2,17). Borba protiv korupcije ne traži junaštvo, nego dosljednost: odbiti mito i protekciju, tražiti transparentnost, podržati one koji upozoravaju na nepravilnosti i ne pristati na to da je poštenje naivnost.
Reći da je bit demokracije evanđeoska ne znači poistovjetiti Crkvu s nekim političkim sustavom niti tvrditi, da je svaka odluka većine pravedna. To znači prepoznati da demokracija ispunjava svoje ljudsko poslanje onda kada poštuje osobu, omogućuje odgovorno sudjelovanje i teži općem dobru. Ljubav tada nije ukras političkoga života, nego njegova unutarnja snaga: potiče nas da ne pitamo samo tko je pobijedio, nego i kome naše odluke služe – te je li u njima zaštićeno dostojanstvo svakoga čovjeka. Dati demokraciji evanđeoski duh ne znači zagovarati teokraciju niti nametati vjeru zakonom. Evanđeoski duh demokracije ne znači da država treba postati vjerska. Znači da pravni i politički poredak treba biti prožet uvjerenjem da nijedan čovjek nije sredstvo za tuđe ciljeve. To je načelo koje mogu prihvatiti i vjernici i nevjernici, jer se temelji na dostojanstvu osobe, a ne na privilegiju bilo koje zajednice. To znači njegovati uvjerenje da je politički protivnik također osoba dostojna poštovanja, da javna vlast postoji radi općega dobra te da nitko ne smije biti manje vrijedan zato što nema pristup moći. Borba protiv korupcije zato nije samo administrativni ili pravni zadatak. Ona je i obrana čovjeka. Demokracija nije održiva bez zakona i institucija, ali nije održiva ni bez građana koji vjeruju da javni život ima moralni smisao. Zakoni mogu kažnjavati, institucije mogu nadzirati, a sudovi mogu presuđivati. No nijedan od njih ne može zamijeniti osobnu odgovornost i svijest o općem dobru.
Opće dobro nije apstraktna formula. Ono znači da politička zajednica postoji radi ljudi koji u njoj žive, a ne radi interesa onih koji njome upravljaju. Vlast zato nije vlasništvo pobjednika. Ona je služba i privremeno povjerenje građana. Sve u svemu, demokracija nije samo sustav procedura. Ona počiva na pretpostavci da svaki čovjek ima jednako dostojanstvo i da zaslužuje jednako poštovanje pred zakonom i institucijama. Kada se to načelo izgubi, korupcija više nije samo oblik nepoštenja. Ona postaje način organiziranja društvenih odnosa. Demokracija bez ljubavi prema čovjeku ne gubi samo svoju ljepotu. Ona gubi svoj razlog postojanja. Korupcija ne oduzima samo novac ili položaj. Ona ljudima oduzima osjećaj da su ravnopravni članovi političke zajednice.
Borba protiv korupcije ne traži savršene ljude, nego ljude koji su spremni na odgovornost. Ona ne počinje samo u institucijama nego i u svakodnevnim odlukama: hoćemo li šutjeti pred nepravdom, hoćemo li tražiti vezu umjesto pravila, hoćemo li opravdati „naše“ zato što su naši. Demokracija bez ljubavi prema čovjeku gubi razlog postojanja, ali demokracija bez građanske vrline gubi i sredstvo da se održi. Zato je borba protiv korupcije istodobno pravna, politička i duhovna zadaća: čuvati institucije i odgajati savjest.
Upravo zato borba protiv korupcije nije samo pitanje učinkovitijeg upravljanja državom nego i pitanje obrane same demokracije (fratellanza.net).