Foto: © dpa/picture alliance / Anadolu | Hassan Jedi (arhivska)
„Rat je uvijek poraz čovječanstva.“ – papa Ivan Pavao II.
Krešimir Cerovac
Rat, bez obzira na okolnosti, uvijek stavlja na kušnju temeljne ljudske vrijednosti: dostojanstvo osobe, zaštita nevine djece i odgovornost onih koji rukuju oružjem. Nijedno ratno djelovanje ne govori o tim vrijednostima rječitije od napada na školu – mjesta koje u svim kulturama simbolizira nadu, rast i budućnost.
Neosporno je da je bombardiranje škola prepunih djece moralno neprihvatljivo. U katoličkoj teologiji to se razmatra kroz tri isprepletena izvora: klasičnu teoriju pravednog rata koju je razvio Toma Akvinski i nastavili drugi teolozi, odgovarajuće odlomke Katekizma Katoličke Crkve (KKC) i temeljne norme međunarodnog humanitarnog prava. Posebno treba obratiti pažnju na situacije kad vojna sila namjerno koristi školu kao zaklon, jer se tada odgovornost za civilne žrtve širi i na tu stranu sukoba.
Teorija pravednog rata ima duboke korijene u kršćanskoj filozofiji i teologiji. Sveti Augustin u 4. i 5. stoljeću postavio je prve temelje, a sveti Toma Akvinski u 13. stoljeću razvio je sustavni prikaz uvjeta pod kojima je rat moralno dopustiv. Prema Tomi, tri su uvjeta potrebna za pravedni rat: legitimna vlast koja ga proglašava, pravedni uzrok te ispravna nakana. Kasniji teolozi, osobito Francisco de Vitoria i Francisco Suárez u 16. stoljeću, razradili su ta načela u detaljan etički sustav koji je prethodnik modernoga međunarodnog humanitarnog prava.
Unutar te tradicije posebno su važna dva načela koja uređuju vođenje rata – ius in bello. Prvo je načelo razlikovanja: zaraćene strane moraju jasno razlučiti borce od neboraca i usmjeravati napade samo na vojne ciljeve. Drugo je načelo proporcionalnosti: predvidive civilne žrtve ne smiju biti nesrazmjerne vojnoj koristi koja se time postiže. Zajedno, ta dva načela čine temelj svakog ozbiljnog moralnog prosuđivanja rata.
Posebno je važan moralni pojam dvostrukog učinka, koji teolozi koriste da razlikuju slučajeve kad civilne žrtve nastanju kao nenamjerni nusprodukt legitimnog vojnog napada od slučajeva kad su one izravno ciljani ili neselektivno prihvaćeni. Prema toj doktrini, moralno je dopustivo postupati tako da se uz dobro djelo dogodi i neko zlo samo ako su istovremeno ispunjena četiri uvjeta: samo djelo mora biti dobro ili moralno neutralno; agent mora imati ispravnu namjeru; loši učinak ne smije biti sredstvo za postizanje dobra; i mora postojati proporcionalni razlog za dopuštanje lošeg učinka. U slučaju napada na školu prepune djece, ti uvjeti nikada nisu ispunjeni. Smrt djece nije samo nenamjerni nusprodukt – ona je predvidljiva i u mnogim slučajevima sigurna posljedica. Napad koji se ipak izvede svjesno prihvaća tu smrt, što je moralno neoprostivo.
Katekizam Katoličke Crkve u stavku 2314 donosi izrijekom jednu od najsnažnijih osuda u čitavom dokumentu: „Svako ratno djelovanje koje teži neselektivnom uništenju čitavih gradova ili velikih područja s njihovim stanovništvom zločin je protiv Boga i protiv čovjeka, koji treba čvrsto i bez oklijevanja osuditi.”
Ovaj tekst treba čitati u punoj snazi njegova jezika. Katekizam ne kaže samo da je takvo djelovanje nepoželjno ili moralno problematično – on ga jasno naziva zločinom, i to dvostrukim: zločinom protiv Boga i protiv čovjeka. Traži se i osuda koja je čvrsta i hitna. Nema mjesta izgovorima ili traženju iznimki: neselektivno razaranje koje namjerno uključuje velik broj civilnih žrtava prelazi granice svake moralne opravdanosti.
Dva su elementa ovog stavka posebno relevantna za temu bombardiranja škola. Prvo, napadi koji ne razlikuju civile i vojnike moralno su nedopustivi – a škola u kojoj su djeca i učenici paradigmatski je primjer mjesta koje ne smije biti vojni cilj. Drugo, razaranje koje unaprijed uključuje velik broj civilnih žrtava smatra se teškim moralnim zlom čak i onda kada je eventualno vojni cilj legitiman.
Stavak 2313 Katekizma pruža neophodan komplementarni okvir: „Neborci, ranjenici i zarobljenici moraju biti poštovani i s njima se mora postupati humano.”
Ova formulacija ne zahtijevai samo da se civili ne ubijaju – traži i aktivno poštovanje te humano postupanje. Djeca su, prema definiciji i svom mjestu u društvu, nevini sudionici u najčišćem smislu riječi. Ne sudjeluju ni na koji način u neprijateljstvima. Štoviše, najranjivija su kategorija civilnog stanovništva: fizički i psihički nerazvijena, podložna traumama, ovisna o zaštiti odraslih i nesposobna za obranu ili bijeg.
Kada se izvede napad u kojem se unaprijed zna da će djeca poginuti, ta djeca nisu poštovana ni tretirana humano. Njihova smrt nije slučajna grješka – to je unaprijed prihvaćena cijena, što je u izravnoj suprotnosti sa stavkom 2313.
Riječ je o jasnom i teškom slučaju: u školi su vojnici ili vojna oprema, dok su djeca još na nastavi ili su iz nekog drugog razloga u zgradi. Tu načelo proporcionalnosti dolazi do punog izražaja. Čak i ako postoji legitimni vojni cilj u školi, saznanje da će napad gotovo sigurno ubiti veliki broj djece čini ga moralno neprihvatljivim. Razlog je jednostavan: vojna korist – uklanjanje vojnika ili opreme koja je ionako može biti premještena – ne može biti proporcionalna životima desetaka ili stotina djece. Teorija pravednog rata izričito ne dopušta pristup u kojoj se vrijednost jednog vojnog cilja mjeri neproporcionalnom civilnom cijenom.
Osim toga, ni doktrina dvostrukog učinka ne može opravdati takav napad. Ta moralna načela vrijede samo onda kada je zlo doista nenamjerna posljedica koja se nastoji izbjeći. No ovdje to nije slučaj. Ako se unaprijed zna da će u školi poginuti djeca, tada njihova smrt više nije tek nesretna nuspojava koju se pokušava spriječiti. Ona postaje predvidiva i prihvaćena cijena napada. U tom trenutku moralna situacija se mijenja. Smrt djece više nije nešto što se samo „dopušta“, nego nešto što se svjesno uključuje u računicu vojne odluke. A kada se ljudski životi, osobito životi djece, pretvore u prihvatljivu cijenu nekog cilja, tada više ne govorimo o djelovanju s dvostrukim učinkom. Govorimo o činu koji izravno uključuje zlo. Drugim riječima, problem nije samo u tome što bi djeca mogla poginuti. Problem je u tome što se njihova smrt unaprijed prihvaća kao dio plana. Upravo tu moralna granica biva prijeđena.
Postoji i treći, posebno potresan scenarij koji traži ozbiljnu moralnu prosudbu. Riječ je o situaciji u kojoj vojska namjerno smješta oružje, vojnike ili zapovijednistvo u školu dok su djeca još uvijek u učionicama. Na taj način djeca zapravo postaju živi štit. Takav čin predstavlja teško moralno zlo. Škola bi trebala biti mjesto sigurnosti, učenja i odrastanja. Kada se ona pretvori u vojni položaj dok su djeca unutra, tada se njihova prisutnost počinje koristiti kao zaštita za vojnike i oružje.
Time se krši jedno od najtemeljnijih pravila svake etike rata: da civili moraju biti zaštićeni. U ovom slučaju događa se upravo suprotno. Djeca se svjesno izlažu opasnosti kako bi se stekla vojna prednost. Drugim riječima, njihovi životi postaju sredstvo u ratnoj računici. A to je u izravnoj suprotnosti s moralnim zahtjevom koji jasno naglašava Katekizam Katoličke Crkve: neborci, osobito djeca, moraju biti poštovani i zaštićeni. Kada se djeca pretvore u štit, rat prelazi granicu iza koje više ne govorimo samo o vojnoj strategiji, nego o dubokoj moralnoj tragediji.
Međutim – i ovo je moralno ključno – odgovornost one strane koja koristi djecu kao štit ne smanjuje moralnu odgovornost napadača za vlastite čine. Moralna odgovornost nije nulta suma: i jedna i druga strana mogu biti moralno odgovorne za istu smrt. Napadač koji poduzme napad znajući da će djeca poginuti nije moralno oslobođen samo zato što je protivnik učinio nešto sramotno. Teorija pravednog rata i katolički moralni nauk ne dopuštaju logiku prema kojoj tuđa zloća opravdava naše zlo.
Jedna od najtmurnijih pojava suvremenoga javnog diskursa jest selektivnost moralne ogorčenosti. Bombardiranje škola koje ubija djecu ne izaziva uvijek ni izbliza razmjernu reakciju javnosti, medija ili međunarodnih institucija. Ovisno o tome tko bombardira i koga, ista činjenica – ubijanje djece u školi – može biti na naslovnicama tjednima, ali i potpuno ignorirana. Ta selektivnost nije slučajna i ona sama po sebi predstavlja moralni problem. Teorija pravednog rata, kao i katolički moralni nauk, ne poznaje kategoriju ‘naših’ i ‘njihovih’ djece. Katekizam ne kaže da su neborci zaštićeni samo kada su na strani koju simpatiziramo. Stavak 2313 ne sadrži nikakve uvjete ni iznimke: neborci moraju biti poštovani – bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru, etničku ili političku pripadnost. Svako moralno rasuđivanje koje to načelo primjenjuje samo selektivno nije moralno rasuđivanje – ono je politička instrumentalizacija moralnog jezika.
Relativizacija ubijanja djece u školama odvija se kroz nekoliko prepoznatljivih mehanizama koji zaslužuju eksplicitnu analizu i odbacivanje. Prvi mehanizam je kontekstualizacija koja isključuje. Ubojstvo djece prikazuje se kao razumljivi ili neizbježni ‘nusprodukt’ šireg sukoba, pri čemu se kontekst koristi ne kako bi se razumjela tragedija, nego kako bi se smanjila moralna odgovornost. Ovaj mehanizam ne poriče činjenice – on poriče njihov moralni značaj. No moralna načela ne gube snagu zato što je situacija kompleksna; upravo u kompleksnim situacijama ona su najpotrebnija.
Drugi mehanizam je ekvivalencija krivnje. Kada se kritizira jedno bombardiranje škole, odmah se navode drugi primjeri sličnih čina od strane suprotne strane, implicirajući da se kritika jedne strane mora automatski i istovremeno primijeniti na drugu, inače je pristranska. Ova logika, međutim, vodi do paralizenosti: ako niko nije moralno bolji, tada niko ne može biti ni moralno kritiziran. A to je upravo cilj relativizacije – ne osuda svega, nego osuda ničega.
Treći mehanizam je tehnizacija diskursa. Ubojstvo djece svodi se na pitanja balistike, ciljne preciznosti, radarskih koordinata i vojnih protokola. Kada se moralno pitanje pretvori u tehničko, gubi se ono što ga čini moralnim: lice konkretnog djeteta, njegova bol, njegov život koji je bio i više neće biti. Katekizam govori o zločinu protiv čovjeka – a čovjek se ne može reducirati na koordinatu.
Šutnja javnosti nije neutralna. Kada zajednica ne reagira razvidno na ubojstvo djece – ili reagira nedovoljno, ili uvjetno, ili tek kada je ‘naše’ dijete – ona implicitno signalizira da je takvo ponašanje prihvatljivo. Time se stvara okruženje u kojemu počinitelji mogu racionalno računati da neće biti ozbiljno sankcionirani niti moralno osuđeni. Šutnja nije pasivnost – ona je oblik suglasnosti.
Mediji imaju posebnu odgovornost. Odabir o tome koje će slike dječjih žrtava biti prikazane, a koje neće; koje će ubojstvo djece biti naslovnica, a koje fusnota; koji će vojni zapovjednik biti nazvan ubicom, a koji ‘vojnim stratégom’ – ti su odabiri uvijek moralni odabiri, bez obzira na to što se prezentiraju kao urednički ili novinski. Mediji koji primjenjuju dvostruke standarde pri izvješćivanju o ubojstvima djece aktivno sudjeluju u relativizaciji. Svaki slučaj u kojemu moćna država eskivira odgovornost za ubojstvo djece dok manje moćna biva sankcionirana za isti čin nanosi nepopravljivu štetu povjerenju u međunarodni poredak.
Specifičan povijesni kontekst čini hrvatske novinare potencijalno iznimno osjetljivima na ovu temu. Kao zemlja čiji su civili – a posebno djeca u školama i bolnicama – zbog agresije bili namjerna vojna meta, Hrvatska ima moralnu obvezu prema univerzalnim standardima izvještavanja. Primjenjivati iste kriterije na sve sukobe, bez obzira na počinitelja, nije samo etički ideal već i egzaktan test novinarskog integriteta. Hrvatski mediji su izvijestili o stradanju učenica, ali često tek kao usputnu vijest, propuštajući priliku za dosljedniju i principijelniju moralnu analizu i osudu. Primjedba se odnosi i na katoličke medije.
Posebno je bolna šutnja mnogih političara koji se inače predstavljaju kao snažni branitelji života. U kontekstu rata u Gazi, gdje su stradanja djece dokumentirana i široko poznata, dio političara koji redovito nastupaju pod zastavom ‘pro life’ pokazao je zapanjujuću suzdržanost ili potpunu šutnju. Time se nenamjerno stvara dojam da vrijednost dječjeg života ovisi o političkom kontekstu, a ne o samoj činjenici da je riječ o životu djeteta.
Bombardiranje škole pune djece moralno je nedopustivo. Ova tvrdnja nije emotivna generalizacija niti idealistička iluzija – ona je logička posljedica primjene jasnih i konzistentnih moralnih načela koja ima dugu i respektabilnu tradiciju u etičkoj misli. Teorija pravednog rata, kako je razvio Toma Akvinski i razradili kasniji teolozi, postavlja načela razlikovanja i proporcionalnosti kao apsolutne uvjete za moralno dopustiv rat. Napad koji predvidivo ubija velik broj djece ne zadovoljava ni jedno od tih načela. Katekizam Katoličke Crkve u stavcima 2313 i 2314 daje tim načelima jasnu teološku dimenziju: neborce treba poštivati i humano s njima postupati, a neselektivno razaranje s predvidivim masovnim civilnim žrtvama zločin je koji treba čvrsto i bez oklijevanja osuditi.
Ni vojna prisutnost u školi, ni to što je protivnik tu školu koristio kao štit, ne oslobađaju napadača od moralne odgovornosti za djete koja ubije. Moralna odgovornost nije relativna – ona je lična i neprenosiva. Vojska koja namjerno ubija djecu, bez obzira na razlog koji navodi, čini teško moralno zlo i odgovorna je za to zlo. Stoga je za posebnu osudu, kako izvješćuje UNICEF, ubojstvo 165 učenica u školi u Minabu u pokrajini Hormogozan. Ni Sjedinjene Američke Države ni Izrael nisu demantirali tu tvrdnju.
Djeca su budućnost svakoga naroda i svakoga čovječanstva. Škola je mjesto u kojem se ta budućnost oblikuje. Napad koji uništava jedno i drugo ne može biti ni pravedan ni opravdan – on je, jednostavno, zločin (fratellanza.net).