Foto: © stock.adobe.com/wideonet (ilustracija)
Esej Benoista de Sinetyja, objavljen u svibnju 2026. godine, brani Kristov poziv od političke instrumentalizacije i skretanja u identitetske obrasce koje zahvaća dio katolika u Francuskoj i drugdje.
La Croix, Gonzague de Pontac
O ovoj temi već se govorilo, ali rijetko kad je bila na ovakav način razrađena u knjizi, a još rjeđe iz pera jednog svećenika. Knjigom “Kristov poziv” koja je izašla u svibnju 2026., Benoist de Sinety, župnik župe svetog Euberta u Lilleu, objavljuje esej koji je istodobno i vapaj srca i oštra kritika. Podnaslov jasno pokazuje njegovu nakanu: Evanđelje nasuprot “kršćanskom identitetu”.
U ovom kratkom i britkom tekstu, bivši generalni vikar Pariške biskupije zadužen za migrante, upozorava na opasnost koja, po njegovu mišljenju, prijeti današnjem kršćanstvu: njegova politička instrumentalizacija i identitetsko zastranjivanje znatnog dijela njegovih aktivnih pripadnika. Autor primjećuje ovu promjenu u Francuskoj, ali ona vrijedi i za druge zemlje, počevši od Sjedinjenih Država nadalje. “Kršćanstvo bez Krista danas doživljava pravi procvat”, zabrinuto upozorava medijima poznati župnik iz Lillea u ovoj knjizi koja je napisana u jednom neprekinutom slijedu “ne kao osuda, nego upozorenje”.
Prijeporna “kršćanska muževnost”
Iako jedan ovakav osvrt može iziritirati one kojima je prvenstveno upućen, a učvrstiti u njihovom uvjerenju one koji se s njime slažu, Benoistu de Sinetyju treba zahvaliti na iskrenosti i otvaranju rasprave. On ne bježi od konflikta. Ne ustručava se imenovati osobe, skupine i stavove kojima se protivi, ponekad i vrlo izravno. Iako ih pritom nastoji razumjeti i priznati im njihov “dio istine”.
Zabrinut je zbog sve veće privlačnosti koju mladi katolički muškarci iskazuju prema “snazi, borbenosti i ponovnom osvajanju”. Ovu prijepornu “kršćansku muževnost” koja je svojevrsni odraz “wokizma” protiv kojeg se oni navodno bore, svećenik kaže da je prepoznaje u mnogobrojnim “malim znakovima”, primjerice u uspjehu Kolumbovih vitezova,bratovštine uvezene iz Amerike, kojoj inače priznaje “predanost i učinkovitost”, ili pak u sasvim drukčijem i mnogo kontroverznijem obliku, u tradicionalističkoj i identitetski usmjerenoj udruzi Academia Christiana.
Još jedan razlog za zabrinutost jesu liturgijske razmirice i “povratak na prerađene tradicije” koje u Crkvi stvaraju razdor upravo ondje gdje bi ona trebala pronalaziti svoje jedinstvo. Otac de Sinety u tome vidi “nostalgiju za snažnim, jednostavnim i vertikalno usmjerenim simboličkim oblicima”, koji, po njegovu mišljenju, pogoduju ekstremnim političkim opredjeljenjima.
Naspram svijeta koji je sve nestabilniji, naspram islama koji se doživljava kao osvajački, a koji je i sam zahvaćen “snažnim grčem” moderniteta, mnogi bi se radije držali “selektivne velikodušnosti” ili čak prigrlili “stare idole krvi i tla, premazane bojama krštenja”, upozorava autor.
Govor nezamisliv prije petnaest godina
Svećenik najoštrije upozorava na ciničnu instrumentalizaciju kršćanstva. Neki se, naime, ne ustručavaju “prodavati”, osobito mladima, “nekakvu imaginarnu religiju, odvojenu od izvora na koji se navodno oslanja”. Među prozvanima su, ne iznenađuje, Éric Zemmour, autor nedavno objavljene knjige “La messe n’est pas dite” [1] (Misa još nije gotova), u kojoj se predstavlja kao zagovornik identitetskog katolicizma, kao i Vincent Bolloré. Pa ipak, ova kritička knjiga objavljena je upravo u izdavačkoj kući Grasset, koja je u vlasništvu potonjega i kojoj je nedavno promijenio upravu.
Kako smo dospjeli dovde? Iako kaže da je u vrijeme pokreta „La Manif pour tous” (Demonstracije za sve) vodio “beskrajne, ali poticajne rasprave s mladima koji su se angažirali sa žarom”, u manje od petnaest godina ton se promijenio. “Danas neki otvoreno govore o ‘velikoj zamjeni’, ‘remigraciji’ i obrani kršćanske civilizacije od ‘barbarskih hordi’. Takav diskurs sve više jača i prodire u sredine u kojima bi takve izjave još jučer bile neprihvatljive”.
To se odnosi i na “ugledne obitelji”, odakle i sam potječe, primjećuje zabrinuto. Već je 2017. godine katolički odvjetnik Erwan Le Morhedec objavio knjigu Identitaire. Le mauvais génie du christianisme (Identitarizam. Opaki izum kršćanstva), jedan od prvih tekstova koji je upozoravao na “izazov identitarizma”.
Ranjivost pred nasiljem
Šteta što knjiga “Kristov poziv”, izuzetan tekst koji može potaknuti vrlo žustre rasprave, ne produbljuje druge aspekte pitanja identiteta i njegove povezanosti s demografskim promjenama u Francuskoj, imigracijom i usponom islama. Isto vrijedi i za pitanje zdrave privrženosti vlastitim korijenima i domovini, u skladu s kršćanskom vjerom.
Između redaka, ovaj esej postavlja temeljno pitanje: što znači biti kršćanin? Na što nas Evanđelje danas poziva? Pedesetosmogodišnji svećenik, koji se ne boji da će ga neki svrstati u redove mlakih vjernika i “baby boomera”, na topitanje odgovara na svoj način u drugom dijelu knjige, ističući ranjivost koja nam je svima zajednička i koja je, po njegovom mišljenju, ono jedino što može dokinuti suprotnosti između “nas” i “njih”.
“Ovo zajedništvo ranjivih najradikalniji je odgovor na izazove nasilja”, tvrdi de Sinety. “Ako u strancu, migrantu i bolesniku prepoznajem onu istu ranjivost koja je i u meni samom, kako bih onda mogao govoriti o ‘velikoj zamjeni’ ili ‘prijetnji’? Ne doživljavamo kao prijetnju onoga tko nam je sličan u nevolji..” (la-croix.com; fratellanza.net).
[1] Éric Zemmour namjerno koristi dvostruko značenje: katoličku referencu na misu i političku poruku da “stvar još nije gotova” (opaska prevoditeljice).