Položaj žena nije odgovarajući niti van zapadne kulture. Iz novinskih stupaca nas nerijetko iznenade vijesti o drakonskom kažnjavanju žena prema šerijatskom pravu radi navodnih prekršaja. Slavoj Žižek (Bog na mukama: obrati apokalipse) navodi kako je žena u islamu “tako traumatsko iskustvo, takva ontološka sablazan da mora biti pokrivena”. S druge strane, još su nam šokantniji podaci o ubijanju djevojčica u zemljama trećeg svijeta, posebno u Kini i Indiji, što je u tamošnjim ruralnim dijelovima i danas uobičajena pojava. No, zanimljivo je promotriti i neke povijesne crtice u vezi s položajem žena na Zapadu.
Antički grčki filozofi
U kolijevci zapadne kulture, staroj Grčkoj, žena nije imala nimalo ugodan položaj. Prema Anaksimandru i Parmenidu žensko dijete rađa se iz pokvarenog muškarčeva sjemena, a sin nastaje iz zdravog. Za Platona žena je nastala drugim rađanjem muškarca. Ako je muškarac vodio nepravedan i izopačen život kazna će mu biti da u drugom rađanju dobije žensku narav. Za Aristotela žena nema status slobodne ljudske jedinke jer nema dostatno razvijenu dušu i ona je tek neuspio muškarac. Ona je poput roba ili djeteta nužno određena da se njome vlada, u suprotnom ne valja ni za domaćinstvo, ni za polis. Ako nije podložna muškarcu i njegovoj kontroli žena postaje opasna. U skladu sa Sofoklovim stihom, Aristotel upozorava žene: “Ženi je šutnja nakit.” U praksi stare Grčke položaj žena bio je takav da su morale imati muškog skrbnika, nisu mogle imati stvari u svome vlasništvu, prema očevom izboru bi najčešće bile udavane ubrzo nakon puberteta za muškarca u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama, a u braku se najviše vrednovala ona žena koja je bila najmanje primjetna. Kada bi npr. mužu stizali gosti od žene se očekivalo da se povuče, te je zapravo njena jedina “funkcija“ bila da rađa djecu.
Religije
Što se pak tiče odnosa religija spram žena, u većini priča o porijeklu zla na svijetu krivnju snosi neka žena. U židovstvu je to Eva, slikom koje biblijski pisac ipak zacijelo nije imao namjeru ocrniti žene, već kroz sliku dočarati uzrok ženinih muka. U grčkoj pak mitologiji se zlo po svijetu proširilo zbog radoznale Pandore. U Indiji je zlo utjelovljeno u krvožednoj boginji Kali, majci svijeta, koja je u isti mah stvaralačko i destruktivno biće, te joj, da bi se držala pod kontrolom i odvratila od razornosti, treba svake godine žrtvovati tisuće životinja. Toj krvožednoj ženi žderačici paralela se može naći u gotovo svim kulturama i vjerovanjima. Boginji Kali u grčkoj mitologiji odgovara majka ljudožder Medeja, Amazonke koje jedu ljudsko meso, Pakre, Meduze, Ernije, sve odreda žene nositeljice zla. Etnološka istraživanja primitivnih kultura također donose zanimljive rezultate. Kod američkih Indijanaca i domorodaca izbrojeno je više od tristo verzija kipića vagine koja ima zube (vagina dentata), dok u Indiji dominiraju vagine bez zubi, no ispunjene zmijama.
Očito je, dakle, kako su izvjesni arhetipovi bili duboko ukorijenjeni i prije kršćanstva. Štoviše, kod Židova još i danas postoji poznata molitva koja se molila i u Isusovo vrijeme: “Blagoslovljen budi Bože naš, jer me nisi učinio ni poganinom, ni ženom, ni neznalicom.” S druge strane žena se zadovoljava time da u molitvi kaže: “Hvaljen budi, Gospodine, koji si me stvorio prema svojoj volji.” U židovskom društvu Isusova vremena žene se nisu računale kao relevantni faktor. U javnosti su morale izbjegavati druženje s muškarcima, a onodobni židovski izvori puni su netrpeljivosti prema ženama. Tako povjesničar Josip Flavije u djelu Contra Apionem kaže da su žene u svakom pogledu manje vrijedne od muškaraca, te se savjetovalo da čak i s vlastitom ženom treba govoriti što manje, a kamoli s kakvom drugom. Žene su živjele povučeno od javnosti, u hramu su imale pristup samo do ženskog predvorja, a u molitvenim obvezama su bile izjednačene s robovima.
Isus emancipator
Očito je kako u takvoj atmosferi nije bilo mjesta za gradnju osobnosti Boga-otkupitelja u ženskom liku. Međutim, jasno je kako Isus u pogledu prava žena ima ulogu emancipatora, tako da njegovo ponašanje prema ženama i njihovu vrednovanju apsolutno odudara od židovsko-poganskog maskulinističkog mentaliteta. Božje rođenje od žene, posvemašnje prepuštanje na brigu ženi, daje ženama do tada neslućeno dostojanstvo. Ni odrasli Isus ne robuje mentalitetu koji ženu drži pod ključem, te pokazuje začudnu nesputanost prema ženama: žene njega i njegove učenike prate od Galileje do Jeruzalema (Lk 8, 1-3), osobna naklonost ženama nije mu bila strana (Lk 10,38-42; Iv 11,3.5.28), žene su prisutne kod njegova umiranja i pokopa (Mk 15,40), te nakon uskrsnuća s učenicima (Dj 1,14).
Protivno patrijarhalnom Mojsijevom zakonu Isus zabranjuje rastavu braka, koja je osobito teško pogađala ondašnje žene. Postojao je naime prijepor između škola učenjaka Šamaja i Hilela o tome bi li samo jedan spolni prekršaj (Šamaj) ili bi praktično svaka stvar, pa čak i zagoren ručak (kako je zastupao Hilel, a što je prema Filonu i Josipu Flaviju bila uvriježena praksa) moglo biti razlogom za otpust žene. Taj je spor Isusu bio potpuno nevažan, te on izriče posve nežidovsku zabranu, koja će i za obraćene Židove biti toliko teška da će se kasnije u njima upućenom Matejevom Evanđelju preljub priznati kao izniman razlog za rastavu braka (Mt 5,32 i 19,9 nasuprot Mk 10,11-12; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11).
Pavao
Pavao će se nadovezati na Isusa navodeći da je podjela na spolove nadvladana. “Nema više ni muškog ni ženskog, jer ste vi samo jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Tu se ne ostaje samo na proglasu, već se u prvoj kršćanskoj zajednici traži konkretna briga za udovice (Dj 6,1; 1 Tim 5,3), koje su ostavši bez muževljeve skrbi bile najugroženiji društveni sloj. Međutim, potpuni se kopernikanski obrat u praksi nije mogao odmah ostvariti. Pavao stoga traži da žene na sastancima šute (1 Kor 14,33), ali je taj stav ublažen u 1 Kor 11,5 gdje im se dopušta da prorokuju. Potrebu nošenja pokrivala za glavu (1 Kor 11,5) Pavao objašnjava ženinom podređenosti mužu. Takve i slične zabrane (npr. da je sramota muškarcu puštati kosu) treba razumjeti u duhu onodobnih društvenih okolnosti, unutar kojih je ipak očito da su u ranom kršćanstvu žene uživale mnogo veće dostojanstvo nego kod nekršćana.
Augustin i Toma Akvinski
Međutim, ne treba prešućivati kako je u kasnijoj kršćanskoj teologiji navodna odgovornost žene za zlo u svijetu, utemeljena na doslovnom shvaćanju slike o Adamu i Evi, postala temelj na kojem se gradilo ženino podčinjavanje. Pri tome su nažalost zaboravljali da ta ista slika iskazuje jednakost i jednakovrijednost žene i muškarca. Tako je za mnoge crkvene oce žena instrumentum diaboli (oruđe vraga), koja postaje vrijedna i poštovana tek ako u sebi pobijedi Evu i zamjeni je novom Evom, Djevicom Marijom. Sama po sebi žena tu ne vrijedi, već samo ako je djevica, majka ili udovica. Augustin tako ne smatra ženu slikom i prilikom Božjom, jer je njeno divlje tijelo prepreka za to. Toma Akvinski pak ponavlja Aristotelove predrasude, dodajući da žena ne treba muža samo radi rađanja, nego i radi vladanja, jer nema dostatno razvijen razum. Toma u muškarcu, na temelju njegove sperme, gleda aktivan, začetni, a u ženi isključivo primajući, pasivni dio (postojanje ženske jajne stanice biti će dokazano tek 1827. god.). Stoga ženu obilježava kao “nešto manjkavo i neuspjelo”, štoviše, kao “neuspjelog muškarca” (mas occasionatus). No, valja istaknuti kako na tim mjestima Toma govori samo ono što se tad općenito mislilo, budući da je srednjovjekovlje bilo sazdano na androcentričnoj antropologiji, onoj kojoj je u središtu muškarac.
Martin Luther
Moderniji stav o ženama ne nalazimo niti kasnije u protestantskih reformatora, štoviše zatvaranjem ženskih samostana čak je minoriziran njihov položaj unutar crkvene zajednice te im je oduzeta mogućnost izobrazbe. Martin Luther je smatrao da žene trebaju ostati kod kuće i brinuti se o kućanstvu, te da ne trebaju odlučivati o pitanjima izvan tog kruga. Evo jedne živopisne Lutherove misli: “Muškarci imaju široka ramena i uske bokove, te shodno tome posjeduju inteligenciju. Žene imaju uska ramena i široke bokove. Način na koji su stvorene ukazuje na to da bi trebale ostati kod kuće, budući da imaju široke bokove i prostranu pozadinu za sjedenje.” Slične stavove o ženinom mjesto u kući nalazimo i kod Calvina.
Pozitivna djela Crkve
Unatoč šteti počinjenoj od strane ovih teologa, Crkva je svojom praksom braka ipak pridonijela i podizanju vrijednosti žene u društvu. Naime, tek kršćanstvo široko uvodi nužnost obostrano izražene volje, suglasnosti partnera za ulazak u brak, nasuprot ranije često prisutnom običaju otimanja i prisile žene na brak. Inzistiranje na tom bračnom konsenzusu kao preduvjetu sakramenta braka predstavlja veliku civilizacijsku prekretnicu. Osim toga, neudanim su se ženama i udovicama u samostanima nudili slobodni prostori i mogućnost za izobrazbu, koju društvo nije nudilo. Bilo je i žena koje su živo sudjelovale u Crkvenoj politici, poput Hildegard iz Bingena, Brigite Švedska, Katarine Sijenske i Tereze Avilske.
Bog Otac da, paternalizam ne
Činjenica da se Bog u kršćanstvu oslikava kao Otac ne bi smio biti osnov utemeljenja društvenog paternalizma na štetu žena. Naime, već u Starom zavjetu, kod proroka, Bog očituje i ženske, majčinske crte. Za razliku od npr. Zeusa, na starozavjetnog Boga se nikad ne gleda kao na fizičkog oca. Stoga naziv “Otac” za Boga treba shvatiti kao analognu simboliku, a ne kao opreku prema majci. Bog, dakle, nije muško i ne smije ga se gledati kroz raster muževno-očinskoga, kako je to činila jedna odviše muška teologija. U njemu valja prepoznati i ženstveno-majčinski moment. S druge strane se ne treba odricati pozitivnih aspekata simbola oca kao što su moć, blizina, zaštita, skrb i skrovitost. Nažalost, u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi tradicija paternalizma još ima izniman značajan, pa se ženama ne prepuštaju važnije uloge u zajednici.
Arthur Schopenhauer
No, iako se danas takav stav doživljava kao iznimno nazadan i neprosvijećen, još i u novom vijeku mnogi su autori, koji su čak filozofski autoriteti nekih današnjih radikalnih feministica, imali više nego osoran stav o ženama. Tako otac filozofije volje Arthur Schopenhauer kaže da je samo muškarac sposoban biti genij, dok su žene pasivne sluškinje Volje. U svom “Eseju o ženama” Schopenhauer prezire njihovu ljepotu i tvrdi da žene “nisu sposobne zainteresirati ni za što… Najistaknutije intelektualke nisu nikad uspjele stvoriti nijedno autentično i originalno umjetničko djelo; one nikad ni u jednoj sferi nisu svijetu dale nijedno doista vrijedno djelo.” Za Schopenhauera su žene rospije ili grešnice, drugi tip žena za njega ne postoji. Smatra da je himbenost svojstvena ženama i da od njih treba tražiti da se zakunu. Sarkastično dodaje: budući da je zakonodavstvo ženama dalo jednaka prava, ono je trebalo također obdariti ih i muškim umom. U djelu “Parerga i Paralipomena” ženu opisuje kao životinju koju je priroda obdarila lukavstvom.
Nietzsche, Sartre i Freud
Friedrich Nietzsche, najpoznatiji filozof koji je oponirao kršćanstvu, kaže u “Zaratustri” ovako: “Sreća žene je u ‘On hoće’. Ideš k ženama? Ne zaboravi ponijeti bič.” Filozofiju egzistencijalista Jean-Paula Sartrea pak mnogi gledaju kao osnovu seksualne slobode i feminizma. No, u njoj se žena degradira na razinu bića-u-sebi (ęntre-en-soi), tj. na običnu materiju. Sartreovo je nerazumijevanje i podcjenjivanje žene očigledno ne samo u romanu “Mučnina”, već i u drugim njegovim djelima gdje izražava gađenje nad trudnicom (kao u romanu “Putovi prema slobodi”) ili prijezir prema ženskoj iracionalnosti i neugodnostima što nam ih ona priređuje. (kao u “Vremenu razuma”). Sartreova životna družica Simone de Beauvoir, koja je snažno utjecala na moderni feminizam, u svojim djelima iskazuje iskompleksiranost zbog toga što žene nisu kao muškarci. Sigmund Freud slično tome tvrdi da je ženina anatomija njezina sudbina, navodeći kako je žena zavidna muškarcu zbog neposjedovanja muškog spolnog organa.
Ne može se biti za Boga, a protiv čovjeka
Nadati nam je se, dakle, da će žene u svim društvima što skorije dobiti položaj kakav im pripada. Jednako tako, svi kršćani će morati shvatiti da njihova vjera ne može predstavljati opravdanje za degradiranje žene u bilo kojem pogledu. Isus nije poput npr. Mojsija, Zaratustre i Muhameda bio zastupnik tipične religije zakona u kojoj bi od Boga objavljeni zakon uređivao sva područja života. Još manje stoga kršćanstvo može biti rob nečijih danas zastarjelih tumačenja Božjeg zakona, koji bi, u ovom slučaju, išli na štetu žena. Isusu je prvenstveno stalo do Božje volje, a ona je izjednačena s čovjekovom dobrobiti. Konzekvenca toga je da se Bog ne može vidjeti mimo čovjeka, niti čovjek mimo Boga. Ne može se biti za Boga, a protiv čovjeka. Ne može se htjeti biti pobožan, a ponašati se nečovječno. Stoga svaka diskriminacija žene bilo u obiteljskoj, poslovnoj, političkoj ili drugoj sferi predstavlja izravnu suprotnost Božjem zakonu kako ga objavljuje Isus (responder).