Foto: © Vatican Media/Romano Siciliani/KNA
Prevodimo cjelovito prvo obraćanje kardinalima.
SUSRET S KARDINALIMA
GOVOR SVETOG OCA LAVA XIV.
ZBORU KARDINALA
Subota, 10. svibnja 2025.
Hvala vam puno, Uzoriti. Prije nego što zauzmemo svoja mjesta, započnimo molitvom, moleći Gospodina da i dalje prati ovaj Zbor, a ponajprije cijelu Crkvu, u ovom duhu – duhu vjere, ali i zanosa. Pomolimo se zajedno na latinskom.
Pater noster… Ave Maria…
U prvom dijelu ovog susreta želim podijeliti s vama nekoliko misli u kratkom govoru. Nakon toga slijedi drugi dio, u duhu onoga što su mnogi od vas izrazili kao želju – neka vrsta dijeljenja iskustava i prijedloga unutar Kardinalskog zbora, kako bismo zajedno razmotrili savjete, prijedloge i konkretne stvari o kojima smo već govorili proteklih dana prije Konklave.
Braćo Kardinali!
Pozdravljam vas i zahvaljujem na ovom susretu, kao i na danima koji su mu prethodili – danima žalosti zbog gubitka Svetog Oca Franje, ali i danima odgovornosti koje smo zajedno preuzeli, a koji su, prema Isusovu obećanju, ipak bili ispunjeni milošću i utjehom u Duhu Svetom (usp. Iv 14,25-27).
Vi, dragi Kardinali, najbliži ste suradnici Pape, i to mi je velika utjeha u prihvaćanju jarma koji je očito daleko iznad mojih snaga – kao, uostalom, i snaga bilo koga. Vaša prisutnost podsjeća me da me Gospodin, koji mi je povjerio ovu misiju, ne ostavlja samog s njezinom odgovornošću. Prije svega, siguran sam da mogu uvijek, uvijek računati na Njegovu pomoć, te, po Njegovoj milosti i providnosti, na vašu blizinu i blizinu mnogih braće i sestara diljem svijeta koji vjeruju u Boga, ljube Crkvu i podupiru Kristova Namjesnika molitvom i dobrim djelima.
Zahvaljujem dekanu Kardinalskog zbora, kardinalu Giovanniju Battisti Reu – zaslužuje pljesak, barem jedan ako ne i više – čija nas je mudrost, proizišla iz dugog života i vjernog služenja Apostolskoj Stolici, mnogo pomogla u ovom vremenu. Zahvaljujem i kamerlengu Svete Rimske Crkve, kardinalu Kevinu Josephu Farrellu – vjerujem da je ovdje prisutan – na dragocjenoj i zahtjevnoj ulozi koju je imao tijekom razdoblja Sede Vacante i saziva Konklave. Mislim i na one Kardinale koji zbog zdravstvenih razloga nisu mogli biti prisutni te im zajedno s vama izražavam svoju duhovnu blizinu i molitveno zajedništvo.
U ovom trenutku, istodobno tužnom i radosnom, ali providonosno obasjanom svjetlom Uskrsa, želim da zajedno promatramo odlazak preminulog Svetog Oca Franje i Konklavu kao uskrsni događaj – kao etapu dugog Izlaska kroz koji nas Gospodin vodi prema punini života. U tom duhu povjeravamo „Bogu milosrdnom i Ocu svake utjehe“ (2 Kor 1,3) dušu preminulog Pape, ali i budućnost Crkve.
Papa – počevši od svetog Petra pa sve do mene, njegova nedostojna nasljednika – jest i ostaje ponizni sluga Božji i sluga braći. Ništa više od toga. To su jasno posvjedočili mnogi moji prethodnici, osobito sam papa Franjo, svojim stilom potpune predanosti služenju, jednostavnošću života, predanjem Bogu u vremenu poslanja i mirom u trenutku povratka Ocu. Prihvatimo tu dragocjenu baštinu i nastavimo put, nadahnuti istom nadom koja izvire iz vjere.
Uskrsli Krist, prisutan među nama, čuva i vodi Crkvu te je neprestano obnavlja u nadi – kroz ljubav „koja je izlivena u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5,5). Na nama je da budemo poslušni slušači Njegova glasa i vjerni služitelji Njegova nauma spasenja, imajući na umu da Bog govori ne toliko u grmljavini i potresu, koliko u „šapatu blagog lahora“ (1 Kr 19,12) – ili, kako neki prevode, u „nježnom glasu tišine“. To je susret koji se ne smije propustiti, a kojemu trebamo odgajati i voditi sav sveti Božji narod koji nam je povjeren.
U proteklim danima mogli smo osjetiti ljepotu i snagu te goleme zajednice, koja je s puno ljubavi i pobožnosti ispratila svoga Pastira, prateći ga molitvom i vjerom prema njegovu konačnom susretu s Gospodinom. Vidjeli smo pravo veličanstvo Crkve, koja živi u različitosti svojih udova, ujedinjenih u jednoj Glavi – Kristu, „pastiru i čuvaru naših duša“ (1 Pt 2,25). Ona je majčinsko krilo iz kojega smo i sami rođeni, ali i stado (usp. Iv 21,15-17), polje (usp. Mk 4,1-20) koje nam je dano da ga njegujemo i obrađujemo, da ga hranimo sakramentima spasenja i plodimo sjemenom Riječi, kako bi, postojana u slozi i gorljiva u poslanju, hodila poput Izraelaca kroz pustinju – u sjeni oblaka i svjetlu Božjeg ognja (usp. Izl13,21).
U tom duhu želim da danas zajedno obnovimo svoju punu vjernost putu kojim Crkva već desetljećima kroči, u svjetlu Drugog vatikanskog koncila. Papa Franjo je njegove sadržaje na izvanredan način aktualizirao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, u kojoj posebno ističem: povratak Kristu kao središtu navještaja (br. 11); misionarsko obraćenje cijele kršćanske zajednice (br. 9); rast u kolegijalnosti i sinodalnosti (br. 33); pozornost na sensus fidei (br. 119-120), osobito u njegovim najautentičnijim i uključivim oblicima poput pučke pobožnosti (br. 123); brižnost prema posljednjima i odbačenima (br. 53); hrabar i pouzdan dijalog sa suvremenim svijetom u svim njegovim dimenzijama (br. 84; Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 1-2).
To su evanđeoski principi koji oduvijek nadahnjuju život i djelo Božje obitelji. To su vrijednosti u kojima se očitovalo i očituje milosrdno lice Oca, u Sinu koji je postao čovjekom – posljednjoj nadi svakoga tko iskrena srca traži istinu, pravdu, mir i bratstvo (usp. Benedikt XVI., Spe salvi, 2; Franjo, Spes non confundit, 3).
Osjećajući se pozvanim nastaviti tim putem, odlučio sam uzeti ime Lav XIV. iz više razloga, ali prije svega zbog pape Lava XIII., koji je svojom povijesnom enciklikom Rerum novarum odgovorio na izazove prve industrijske revolucije. Danas, pak, Crkva nudi svoje bogato socijalno učenje kao odgovor na novu industrijsku revoluciju i razvoj umjetne inteligencije – izazove koji traže novu obranu ljudskog dostojanstva, pravde i rada.
Draga braćo, zaključujem ovaj prvi dio susreta riječima pape svetog Pavla VI., koje je uputio početkom svoga petrovskog služenja 1963. godine:
„Neka se nad cijelim svijetom rasplamsa velika vatra vjere i ljubavi, koja će zahvatiti sve ljude dobre volje, obasjati im putove međusobne suradnje, i privući na čovječanstvo, uvijek iznova, obilje božanskoga milosrđa, samu snagu Božju – bez koje ništa nije valjano, ništa nije sveto.“ (Poruka cijeloj ljudskoj obitelji, 22. lipnja 1963.)
Neka i to budu naši osjećaji, pretočeni u molitvu i rad, uz pomoć Gospodnju. Hvala vam! (vatican.va; fratellanza.net).