Bild: © katholisch.de (Symbolbild)
„Crkva svima nudi bogatstvo svog socijalnog nauka kao odgovor na novu industrijsku revoluciju i razvoj umjetne inteligencije, koji donose nove izazove u zaštiti ljudskog dostojanstva, pravde i rada“ – papa Leon XIV. u obraćanju kardinalskom kolegiju nakon izbora.
Krešimir Cerovac
Papa Leon XIV. odmah na početku svog pontifikata jasno je pokazao koliko je važno da Socijalni nauk Crkve (SNC) ostane relevantan u današnjem svijetu, suočenom s ekonomskom nejednakošću, klimatskim promjenama i razvojem umjetne inteligencije. Nastavlja tradiciju svojih prethodnika, posebno pape Leona XIII., koji je enciklikom „Rerum Novarum“ iz 1891. godine postavio temelje tog nauka, te pape Franje, koji je naglašavao društvenu pravdu i brigu za okoliš. Glas pape Leona XIV. posebno se ističe u njegovim govorima o migracijama, ekonomskim nejednakostima i tehnološkim izazovima, čineći SNC relevantnim i suvremenim za današnje vrijeme.
Papa Leon XIV. je u svojim govorima i obraćanju Zakladi Centesimus Annus Pro Pontifice istaknuo da SNC treba povezivati znanost i savjest, pomažući u razumijevanju i rješavanju društvenih problema, ali bez tvrdnje da posjeduje jedinu istinu. Naglasio je da se problemi mijenjaju s vremenom, a Crkva se mora prilagođavati.
Poručio je da
Socijalni nauk Crkve želi pomoći u razumijevanju društvenih pitanja, ali ne tvrdi da posjeduje jedinu istinu ni u analizi problema ni u njihovom rješavanju. Cilj je naučiti kako se nositi s problemima, jer su oni uvijek različiti, a svaka generacija donosi svoje izazove, snove i pitanja.“
Papa je također spomenuo pojam ‘polikriza’, koji opisuje složene i višestruke izazove današnjice: ratove, klimatske promjene, nejednakosti, migracije, siromaštvo i tehnološke promjene koje utječu na rad i prava ljudi.
Iako je glavni poziv Crkve duhovan i nadnaravan – to znači da najprije navješćuje da je „Isus Krist Put, Istina i Život“ (Iv, 14,6) – ipak, briga za društvo je također jako važna i prirodno proizlazi iz tog poziva. Nakon Sinode biskupa u Rimu 1971. godine u dokumentu „Pravda u svijetu“ jasno je naglašeno da nije moguće potpuno navještati Evanđelje ako se ne dira u stvarne društvene probleme. Dokument kaže:
„Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta su neizostavan dio propovijedanja Evanđelja: to je poslanje Crkve za oslobođenje čovječanstva od svake nepravde.“
To pokazuje da socijalna dimenzija nije samo dodatak, nego je srž kršćanske poruke i misije Crkve. Evangelizacija znači i zauzimanje za ljudsko dostojanstvo, pravdu i slobodu od svih oblika tlačenja. Da bi društvo bilo oslobođeno od svake vrste potlačenosti i zaista zdravo, potrebno je da ekonomski život bude zdrav. Jednostavnije rečeno, zdravlje ekonomije je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za dobro društvo, jer društvo može imati problema iako je ekonomski stanje dobro i stabilno.
„Svojim socijalnim naukom Crkva kani navijestiti i aktualizirati evanđelje u složenoj mreži društvenih odnosa“, poručuje ‘Kompendij socijalnog nauka Crkve’.
Papa Ivan XXIII. je u enciklici „Mater et magistra“ rekao da „socijalni nauk nije dovoljno samo izložiti, već ga treba i u djelo provoditi“. U Božičnoj poruci 1959. godine upozorio je da je „potpuno neprihvatljivo da se katolici ograničavaju samo na puke promatrače“. Iako su sve pape poslije njega jasno isticale SNC kao temelj vjere, mnogi katolici to, nažalost, ne razumiju. Ne shvaćaju da je SNC bitan dio katoličke vjere. Evanđelje se može u potpunosti naviještati samo ako uključuje i socijalnu dimenziju.
Kršćani su pozvani da kroz svoju vjeru razvijaju socijalnu svijest u društvu i da budu njezina ispravna snaga, bez obzira na političku pripadnost. Socijalnost je ključni dio svake politike i djelovanja. Važno je i načelo socijalne pravde, koje, kako kaže papa Ivan XXIII., „zahtjeva da se uz ekonomski razvoj uvijek prati i socijalni razvoj …“ Socijalna pravda je važnija od same ekonomske pravde. U gospodarstvu i u politici nema pravog kršćanstva bez borbe za socijalnu pravdu, koja proizlazi iz pravilnog razumijevanja ljudske osobe.
Papa Franjo u pobudnici „Evangelii gaudium“ kaže: „Kod nekih ljudi vidimo veliku brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne brinu se za to da evanđelje zaista živi u Božjem narodu i da odgovara stvarne potrebe potrebe današnjeg vremena.“
Kršćanstvo treba biti nešto što se u vjernicima osjeća i što se iskreno živi. Nije riječ o krizi vjere, nego o krizi svjedoka. Kršćanin ne može odvojiti vjeru od stvarnog života u kojem radi i bori se za svoj život. „Još jednom jasno potvrđujemo da je kršćanski socijalni nauk sastavni dio kršćanskog života …“, kaže papa Ivan XXIII.
Često se postavljaju neka pitanja poput: Je li u današnjem svijetu, gdje vlada oštra tržišna borba i konkurencija, uopće moguće slijediti lijepe principe SNC-a. Ti principi jasno osuđuju čisti ekonomski pristup i naglašavaju da moralne vrijednosti moraju imati prednost, čak i u gospodarstvu. Kako se, primjerice, složiti s mišljenjem da je teorija koja vidi dobiti kao jedini cilj ekonomije moralno neprihvatljiva? Tko danas želi prihvatiti stav da hijerarhija vrijednosti i smisao rada zahtijevaju da kapital služi radu, a ne obrnuto? Mnogi kažu da SNC previše moralizira i da se ti zahtjevi ne mogu uklopiti u suvremeni kapitalizam. Načela se ne dovode u pitanje, ali se sumnja u njihovu izvedivost jer mnogima izgledaju kao utopija u uvjetima svjetskog tržišta rada i kapitala – tržišta koje teško mari za ideale i moral.
Indikativno je razmišljanje, tipično za današnje društvo, na koje ukazuje Vivian Forrester u knjizi „Teror ekonomije“ „Ravnodušnost je okrutna. Ona tvori najaktivniju, bez sumnje najmoćniju stranku. Omogućuje svaku vrstu otimačine, najpogubnija, najodvratnija zastranjenja. … Kad neki sustav uspije izazvati opću ravnodušnost, to je mu je veća pobjeda, nego što je osvajanje bilo kakve većine. Ravnodušnost je često većinska i nekontrolirana.“
Vjernici trebaju shvatiti da humana ekonomija nije utopija, već se zasniva na pravednosti, solidarnosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Radi se o pronalasku ravnoteže između slobode, socijalne pravde i ekonomskog rasta.
Ideja o ‘humanoj ekonomiji’ postoji još od vremena Karla Marxa. Danas mnogi katolici često koriste riječ ‘marksizam’ kao uvredu i kao znak aktivističke pripadnosti. No, većina katolika zapravo malo zna o samom marksizmu. Oni koji žele bolje razumjeti njegove temelje i opravdane kritike, mogli bi puno naučiti od svetog pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. Oba su pape prepoznala dobre strane marksizma, ali su jasno ukazali i na njegove mane. U enciklici „Spe Salvi“ („O kršćanskoj nadi“), papa Benedikt XVI. piše: „S velikom preciznošću, iako s određenom pristranošću, Marx je opisao situaciju svog vremena… Njegovo obećanje, zahvaljujući oštrini njegove analize i jasnom naznaci sredstava za radikalnu promjenu, bilo je i još uvijek ostaje beskrajan izvor fascinacije.”
Papa Benedikt često je komentirao povijest Europe i dosljedno je potvrđivao moralnu dijagnozu marksizma, no odbacujući mnoge njegove političke recepte.
„On je točno opisao kako izvršiti preokret. Ali nije nam rekao kako bi stvari trebale dalje teći. On je jednostavno pretpostavljao da će samim tim što će vladajućoj klasi oduzeti vlasništvo, što će slomiti političku moć i sredstva proizvodnje ustupiti širokim društvenim slojevima, nastati Novi Jeruzalem. Tada bi se, mislio je Marx, riješilo sve ono što je dovodilo do trvenja u društvu, jer bi sve pripadalo svima i svi bi jedni drugima htjeli samo najbolje“ (enciklika „Spe salvi“).
Osvrčući se na Karla Marxa papa Benedikt XVI. naglašava jednu trivijalnu stvarnost: „On [Marx] je zaboravio da čovjek uvijek ostaje čovjek. Zaboravio je čovjeka i zaboravio je njegovu slobodu. Zaboravio je da sloboda uvijek ostaje i sloboda za činjenje zla. Vjerovao je da će, jednom kada se uvede reda u gospodarstvo, sve doći na svoje mjesto. Njegova je prava pogreška materijalizam: čovjek, naime, nije samo plod gospodarskih uvjeta, i od njega se ne može učiniti novo stvorenje samo stvaranjem povoljnijih gospodarskih uvjeta.“
Humana ekonomija može se ostvariti zahvaljujući načelima Socijalnog nauka Crkve, kroz tzv. ‘kršćanski personalizam‘. On počinje isticanjem dostojanstva svake ljudske osobe i završava zaključkom da je čovjek cilj sam po sebi, a ne samo sredstvo u ekonomskim aktivnostima. To nije ideologija, već spoj sintezi SNC i ekonomije, koja stavlja ljudsku osobu u središte ekonomskog djelovanja. SNC i moralni nauk ne stvaraju ekonomsku teoriju, već nude normativne smjernice za ekonomsku djelatnost. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Centesimus annus“ navodi:
„Crkva ne posjeduje modele koje bi mogla ponuditi. Stvarni i istinski djelotvorni modeli mogu samo izrasti u okviru različitih povijesnih prilika zahvaljujući naporu svih odgovornih koji zahvaćaju u konkretne probleme u svim vidovima, socijalnim, društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim, što se međusobno isprepliću. Tom zalaganju Crkva nudi kao nezaobilaznu idejnu orijentaciju vlastiti socijalni anuk, koji, kako je rečeno – priznaje pozitivnost tržišta i poduzeća, ali u isti mah upozorava na nužnost da se oni usmjere prema zajedničkom dobru.“
SNC prepoznaje činjenicu da je osoba ispred države i društvenog poretka. Ta prednost pojedinca je ontološke prirode i zato je osoba važnija stvarnost nego kolektiv ili neka skupina. O tome je pisao papa Ivan XXIII.: „U samoj je naravi sadržano i prirodno je naučavati da su pojedinci prije društva pa zato treba da se društvo usmjeruje prema pojedincu kao prema cilju“.
Je li humana ekonomija utopija? Mnogi će reći da je tako. Danas se često čini kao da je utopija govoriti o moralu temeljenom na Deset zapovijedi. Prije svega, trebalo bi SNC bolje proučiti i razmisliti o njemu. Na današnjim je kršćanima, koji se smatraju praktičnim vjernicima, da se prenu iz pogubnog religioznog drijemeža i shvate da vjera, uz osobnu i crkvenu, ima i društvenu dimenziju. Potrebno je stalno osvajanje svijesti. U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani.
Nažalost, premalo je kršćana koji zaista vide Socijalni nauk Crkve kao poticaj i snagu za aktivno sudjelovanje u oblikovanju društva i njegovih odnosa. Isto tako, katolički mediji rijetko obraćaju pažnju na ovu važnu temu. Zato se često stječe dojam da Crkva ne priprema svoj narod za izazove suvremenog kapitalizma. No, Crkva, shvaćena kao zajednica svih vjernika – Naroda Božjeg, bez stroge podjele na kler i laike – ima pravo i dužnost kritički upozoravati na konkretna odstupanja od zahtjeva istine i pravednosti u društvu. Kroz takvu kritiku Crkva štiti temeljne vrijednosti koje su ključne za pravedan i dostojanstven život svakog čovjeka. Katolici u Hrvatskoj trebaju shvatiti koliko je SNC važan i snažno se zalagati za njegovu primjenu u svakodnevnom životu i javnom djelovanju. Samo tako ta doktrina može postati živa i moćna snaga u izgradnji pravednijeg društva, a ne samo mrtvo slovo na papiru.
U pismu koje je papa Franjo uputio britanskom premijeru Davidu Cameronu povodom sastanka skupine G-8 2013. godine, ističe važne poruke vezane uz globalne izazove. U pismu navodi: „Različiti ozbiljni ekonomski i politički izazovi s kojima se današnji svijet suočava zahtijevaju hrabru promjenu stava koja će ljudskoj osobi i sredstvima, poput ekonomije i politike, vratiti njihovo pravo mjesto.“
Ova izjava naglašava potrebu za preusmjeravanjem fokusa s materijalnog na ljudski aspekt, pozivajući na odgovornost lidera da svoje odluke i politike oblikuju u korist čovjeka i općeg dobra (fratellanza.net).