Tumačenje nedjeljnih čitanja Luciano Manicardi
Iz Zajednice u Boseu (Italija)
Služenje i otajstvo gostoprimstva: to je tema o kojoj prvo čitanje (Post 18,1-10a) i Evanđelje (Lk 10,38-42) vode naše razmišljanje. Služba je služenje, diakonija prema hodočasniku, beskućniku, potrebitima; otajstvo jer, kako pokazuje prvo čitanje, prihvaćanje stranca postaje theoxenía, prihvaćanje samoga Boga (usp. Heb 13,2). Prihvaćanje stranca znači otvoriti se objavi koju on donosi. Ugostiti znači stvoriti prostor za drugoga i dati vrijeme drugome. To je dijeljenje vlastitog doma i vlastite hrane. Drugim riječima, ugostiti znači učiniti se prostorom za drugoga slušajući ga. Marija, slušajući Isusovu riječ, slika je gostoprimstva koje se ne ograničava samo na prihvaćanje unutar zidova doma, već koje od same osobe čini dom za drugoga.
Kršćanska tradicija tumači odlomak iz Postanka 18,1-15 u trinitarnom smislu: ikonografski prikaz ove scene (philoxenía, “gostoljubivost”) naglašava Božje postajanje gostom, kojeg je Abraham dočekao, ali i gostoljubivost koju Bog nudi čovječanstvu unutar svog božanskog života. Intratrinitarni život je pokret uzajamne gostoljubivosti: jednoga prepoznaje i dočekuje drugi. I to vrijedi za vjernika koji zna da ga je Bog dočekao u Kristu: “Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas” (Rim 15,7). Kultura gostoljubivosti danas je proročki zahtjev vremena koji dovodi u pitanje logiku “moje” i “vaše”, a koja stvara nepovjerenje i pretvara drugoga u neprijatelja, hostis, a ne u gosta, hospes. Onaj koji me ugošćuje dopušta mi da i sam sebe primim njegovom dobrodošlicom. On mi daje život. Život koji nije stran božanskoj gostoljubivosti koja prožima odnose između osoba Trojstva.
Prije nego što se udubimo u biblijske tekstove, vjerujem da je korisno prethodno razmišljanje o gostoprimstvu. Ugošćavanje je čin koji obuhvaća i davanje i primanje gostoprimstva. Te dvije dimenzije su spojene u talijanskoj riječi “ospite”. I to davanje i primanje je polarni izraz koji obuhvaća cijelo ljudsko postojanje, od rođenja, kada smo dočekani u tijelu žene, do smrti, kada nas zemlja dočekuje. Još radikalnije, dolaskom na svijet nalazimo se kao gosti čovječanstva u nama, dočekani od strane stvarnosti koja je u nama i koju smo pozvani razvijati preuzimajući odgovornost za nju. Biti ugošćen je stoga izvorna, temeljna, vitalna stvarnost: ako smo gosti čovječanstva u nama, nismo njegovi gospodari. I možemo naučiti brinuti se za čovječanstvo u nama kao i za svako drugo živo biće. Laktancije je napisao: “Glavna veza koja spaja ljude je čovječanstvo. Mi smo braća.” Drugi je sličan, meni sličan. Ugošćavanje je stoga temeljni etički čin; doista, u našem izvornom ugošćavanju možemo shvatiti temelj etičkog djelovanja koje će nas učiniti domaćinima.
Etika je, zapravo, način na koji ljudi nastanjuju svijet; doista, oni ga sunastanjuju, nastanjuju ga s drugima. Kao što dom ograničava teritorij, označava unutrašnjost i vanjštinu, pruža sklonište i sigurnost, tako i etika povlači granice, diktira pravila, ograničava uloge i funkcije, ukazuje na to što se mora učiniti, a što se mora izbjegavati. Etika je dom ljudi, bitan za njihovo postojanje u svijetu. Nije slučajno da grčka riječ êthos, od koje dolazi pojam “etika”, također ima značenje “prebivanja”, “doma”. Ugošćavanje je stvaranje prostora; doista, to je pružanje doma. Ili bolje rečeno, to je prije svega biti dom za druge: ugošćavanje znači slušati, davati vrijeme, govoriti, biti prisutan. U tom smislu, ugošćavanje znači stvarati, davati život. Ako, dakle, postoji dužnost gostoprimstva, a stupanj civilizacije naroda može se mjeriti upravo njegovom sposobnošću ili nečim drugim da primi stranca, brodolomnika, emigranta, izbjeglicu, još radikalnije, podsjeća nas Kant, jest “pravo posjeta” na koje svako ljudsko biće ima pravo “na temelju prava zajedničkog vlasništva nad površinom zemlje”. Stranac koji, očekivan ili neočekivan, željen ili neželjen, dođe k nama, aktivira zrcalnu sliku kojom mi sami, uz njega i pred njim, postajemo strani. Ugošćavajući ga, s jedne strane, ponovno dočekujemo sebe, a s druge strane istovremeno doživljavamo ugošćavanje i bivanje ugošćenim; to jest, ulazimo u kreposni ciklus davanja i primanja koji je svojstven gostoprimstvu.
Kroz prizor Abrahamovog gostoprimstva trojici putnika, prvo čitanje pokazuje kako se izvanredno očituje u najobičnijim naborima svakodnevnog života. I možda je upravo besplatnost gostoprimstva ono što omogućuje božanskom da prebiva među ljudima, ono što donosi nebo na zemlju. Abraham dočekuje “trojicu ljudi” (Post 18,2), čiji božanski identitet čitatelj (ali ne Abraham) poznaje od početka pripovijesti: “Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta Mamre” (Post 18,1). Topla i srdačna dobrodošlica koju priređuje trojici ljudi koji prolaze; njegovo postupanje i iskazivanje počasti prema njima najbolje što može pripremivši obilan i profinjen obrok; njegovo trčanje i žurba (on, starac, i “u dnevnoj vrućini”: Post 18,1) kako bi strancima osigurao hranu i osvježenje; riječi pune revnosti i brige s kojima se stavlja u njihovu službu; sve to govori o “božanskom” postupanju koje priređuje tim ljudima.
I premda je istina da znanje i moć koju trojica muškaraca očito posjeduju (znaju za Sarin smijeh i uvjeravaju stariji par da će imati sina) otkrivaju da pripadaju sferi višoj od ljudske, također je istina da se kroz cijelu pripovijest iz Postanka 18,1-16 nikada izričito ne navodi da je Abraham prepoznao božansku prisutnost u svojim gostima. To se očituje u slobodnoj i velikodušnoj dobrodošlici ponuđenoj onima kojima je potrebna. „U svojoj ranjivosti, stranac može računati samo na gostoprimstvo koje mu drugi mogu ponuditi“ (Edmond Jabès). Možda je ta gesta suosjećanja i humanosti koja postaje davanje uz čisti gubitak, pronalaženje radosti u potpunoj službi drugima, sakrament koji očituje Božju prisutnost. Ili, rečeno Péguyjevim riječima: „Duhovno je također tjelesno.“
Evanđeoski tekst također predstavlja scenu gostoprimstva. No, značajno je primijetiti mjesto koje ova epizoda (Lk 10,38-42) zauzima unutar Lukine pripovijesti. Tekst slijedi prispodobu o Samarijancu (Lk 10,29-37) i prethodi Isusovom učenju o molitvi (Lk 11,1 i dalje). To jest, naša perikopa smještena je između dva pitanja upućena Isusu. Prvo pitanje postavlja učitelj zakona: “Tko je moj bližnji?” (Lk 10,29). Drugu molbu upućuju mu njegovi učenici: “Nauči nas moliti” (Lk 11,1). Na raskrižju ova dva pitanja koja nas ponekad, unutar naivne i iskrivljene vizije, vode do suprotstavljanja ljubavi i molitve, djelovanja i kontemplacije, liturgijska perikopa podsjeća nas da je slušanje ono što stvara jedinstvo između tih dimenzija koje su dvije strane iste medalje. Volim i poznajem svog bližnjega slušajući ga, a poznajem i volim Gospodina slušajući njegovu riječ. Dakle, zapovijed koja je prethodila dijalogu između Isusa i učitelja zakona („Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameti svojom; i bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lk 10,27) i koja je navela Isusa da ispriča prispodobu o Samarijancu, pronalazi svoje jedinstvo u slušanju.
Vjera i ljubav ukorijenjene su u slušanju. Vjernik, poput ljubećeg, jest onaj koji sluša. A slušanje je stvaranje doma drugome, primanje drugoga u sebe. Slušanje je domaćinstvo. U domaćoj sceni koju Luka pripovijeda, prisutne su dvije sestre. Marta je snažna figura koja djeluje kao “gospodarica kuće” (njezino ime, na aramejskom, znači “gospođa”) i pušta Isusa da uđe u kuću. Dakle, tekst doslovno kaže da je “imala sestru koja se zvala Marija”. Možemo se pitati: je li ona bila sestra Mariji? Je li Marija u njoj pronašla sestru? Marija, sjedeći “do nogu Gospodinovih, slušala je njegovu riječ” (Luka 10,39). Marija zauzima učenikov stav slušanja, što je čini sluškinjom pred onim koji je Gospodin. Marta obavlja brojne i potrebne službe i potpuno u njima zaokupljena. I njezina služba ispunjena je ogorčenjem prema sestri do te mjere da eksplodira u pritužbe i optužbe protiv nje („Ostavila me je samu da služim“: Lk 10,40) i u zahtjeve prema Isusu („Reci joj da mi pomogne“: Lk 10,40).
Njena služba ne čini je sluškinjom, već je ostavlja u položaju gospođe i gospodarice i prema sestri i prema Isusu. U blagoj prijekornoj opomeni koju joj Isus upućuje, Gospodin potvrđuje da je “dobri dio” (Lk 10,42) koji je Marija odabrala slušanje. Slušanje Gospodinove riječi omogućuje da se u nama ostvari volja i osjećaji samoga Gospodina. Slušanje drugih vodi nas do empatije s njima. Slušanje koje ima ovu osobitost: čini nas obnovljenima i iznova započetima svaki dan. Baš kao što se događa Slugi Gospodnjemu, koji za sebe kaže: ” Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici” (Iz 50,4) (fratellanza.net).