Majka taoca kojega je pogubio ISIS: ‘Evanđelje nas poziva da nadvladamo mržnju’ 

Razgovor s Dianom Foley, voditeljicom Zaklade James W. Foley za žrtve otmice

Diane Foley izgubila je sina, Jamesa Foleya koji je bio američki reporter. Borci ISIS-a odrubili su mu glavu u kolovozu 2014. u Idlibu, u Siriji. Nakon toga osnovala je zakladu koja podržava žrtve otmice i napisala knjigu o svojem žalovanju (1). Nadahnjujući glas u današnjoj Americi vrlo podijeljenoj predsjedničkim izborima. 

Razgovarala Marie Boëton, 18.10.2024.

La Croix: 19. kolovoza 2014. godine, sutradan nakon što ste primili vijest o ubojstvu Vašeg sina, rekli ste pred kamerama: „Molimo da smrt našeg sina pridonese nadilaženju podjela u našoj zemlji. On nas zacijelo ne bi volio vidjeti ispunjene gorčinom. Molimo kako bismo imali snage ljubiti“. Odakle Vam snaga, u jednom takvom trenutku, da izreknete ove riječi? 

Diane Foley: Prethodne noći isplakala sam sve svoje suze… Ujutro sam se oboružala hrabrošću, molila Boga da bude sa mnom, zatim sam sa suprugom izašla pred kuću. Kopati po našoj nesreći, to nismo htjeli, iz svega toga htjeli smo izvući bar neko dobro. To je ono što bi naš sin želio. To je isto tako bila i naša dužnost, trebalo je pomoći taocima koji su još živi. Međutim, pripadnici Islamske države već su najavili tko je slijedeći na listi… 

Jim (njezin sin James) je dao svoj život htijući pokazati svijetu patnje sirijskog naroda kako bismo sa sućuti prešli na djelovanje. Jedino što smo moj suprug i ja mogli učiniti, bilo je spuštanje tenzija u našoj zemlji. U Americi se atmosfera užarila… Nakon njegove smrti Internet je vapio za osvetom, neki su zahtijevali da se pošalju komandosi koji bi ciljano ubijali. Mi to nismo htjeli. Htjeli smo iznad svega da se strasti smire. 

Pozivali ste da zemlja ostane ujedinjena u ovoj nevolji. Kako stoje stvari nakon deset godina? Čini li Vam se da je Amerika danas podjeljenija nego u to doba?

Diane Foley: Očito, i to iz više razloga. Razina demokratske rasprave se jako srozala, dobrim dijelom i zbog društvenih mreža. One su često poput toksičnih eho-komora; u njima susrećemo samo one koji misle isto što i mi. Rezultat: ostajemo zatvoreni u svojem krugu sigurnosti. A to očito blokira raspravu. Osim toga, posljednjih godina osjeća se naglo jačanje krajnje desnih ideja kao i pokreta za supremaciju bijelaca. 

I na sve to se nadovezao Trumpov predsjednički mandat koji je još više polarizirao zemlju. Samo je produbio podjele. A suprotno nam treba: trebamo prestati s naglašavanjem naših razlika i radovati se našoj različitosti! Ali i dalje sam optimist, iako je, budimo iskreni, puno lakše biti pesimist. 

Kako u tome ustrajavate, unatoč svemu? 

Diane Foley: Ostajem optimist zato što sam uvjerena da su Amerikanci, na međuljudskoj razini, i dalje sposobni za razgovor, unatoč međusobnim razlikama. Na primjer, ja sam u političkom smislu sušta suprotnost od mojih susjeda koje, unatoč tome, doista cijenim. Susrećemo se bez problema. Dovoljno je razlikovati određene stvari. 

Koje? 

Diane Foley: Razlikovati njihove vrijednosti – koje nisu moje – i njih kao osobe. To su izuzetno velikodušni ljudi, srdačni, požrtvovni. Ne može ih se svesti na njihova uvjerenja. U svakom slučaju, ja ih nikako ne želim zatvoriti u tu „kutiju“.

Vi razlikujete, s jedne strane identitet, a s druge strane uvjerenja?

Diane Foley: Da, moglo bi se tako reći. Moji susjedi, da ostanemo na tom primjeru, oni su daleko više od njihovih uvjerenja. Mislim da se treba pokušati staviti na mjesto drugoga. To je važno. Gledajte koliko neki ocrnjuju sadašnju vlast. Neki to rade na nevjerojatan način, šireći sulude teorije zavjere!

Ne dijelim njihovo mišljenje, ali se pokušavam staviti na mjesto jednog jako siromašnog Amerikanca ili jedne samohrane majke koja jedva preživljava i kažem si, kada oni vide pojedine predstavnike vlasti koji svoje pozicije koriste za osobni probitak – a to se, nažalost, događa – razumljivo je da će imati grozno mišljenje o našim vlastodršcima. Iako se osobno ne želim prepustiti ovoj vrsti ogorčenja, mogu razumjeti da neki tako reagiraju. Ne dijelim njihove stavove, ali ih nastojim razumjeti. Važno je staviti se na mjesto drugoga.

Vi ste bezuvjetni pobornik dijaloga do te mjere da ste išli u zatvor na razgovor s Alexandom Koteyem, jednim od onih koji su mučili Vašeg sina. Susreli ste ga u listopadu 2021. godine, malo prije nego što će biti osuđen na doživotni zatvor. Zašto? 

Diane Foley:  Željela sam shvatiti kako se može doći do jednog tako gnusnog čina. Oteti nevinu osobu, mučiti je, ubiti… kako je to moguće? Nadala sam se da ću u razgovoru s Alexandom Koteyem otkriti njegovu životnu priču, etape njegove radikalizacije, itd. Isto tako htjela sam mu reći – ovdje progovara majka – koliko je moj sin bio izuzetan. Bio je izvanredan reporter koji je istraživao teren kako bi mogao sagledati situaciju i izvještavati o njoj iz različitih uglova. 

Stalno mi je ponavljao: „Znaš, mama, istina je kompleksna“. I doista jeste… U samom svom pristupu, Jim je bio sušta suprotnost svojih mučitelja. Borci ISIS-a uvjereni su da posjeduju istinu. Uvjereni su da postoji jedna jedina istina. 

Mogli ste, spontano, dijabolizirati tog mučitelja svoga sina i odbiti ideju o bilo kakvom razgovoru. Kako ste nadvladali mržnju?

Diane Foley: Ufff… Teško pitanje! Iako zapravo nisam imala dojam da se trebam nešto posebno truditi. Svesti drugoga na razinu monstruma, ne… nikada se nisam htjela prepustiti takvim mislima. Ne. Imam sreću da sam dobila milost praštanja. Veliku milost. Vjernica sam i Evanđelje me poziva upravo na taj izazov, na nadvladavanje mržnje. Svakog dana ponavljam: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira“. Za isto to sam molila i što se tiče njega. 

Kako je on reagirao?  

Diane Foley: Rekao je da iskreno žali zbog svega što smo zbog njega pretrpjeli. I rekao mi je da ga na trenutke podsjećam na njegovu mamu. Na odlasku mi je stisnuo ruku, iako se to kosi s njegovim islamskim principima. Sigurna sam da se nešto u njemu promijenilo.

Ranije ste rekli da ste skloniji optimizmu… iako je lakše biti pesimist. Zašto je ovo prvo teže?

Diane Foley: Zahtjevnije je, budući da iziskuje puno veći napor. Pesimizam se hrani samim sobom, dok optimizam zahtijeva da se učini nešto za opće dobro, sukladno vlastitim mogućnostima… Biti optimističan znači stalno se pitati: kako mogu ispraviti neke stvari? 

I dalje, dakle, optimistično gledate na naredne tjedne, odlučujuće za Ameriku? 

D. F.: Naravno. Neće biti nimalo lako, ali svatko od nas treba odraditi svoj dio. Beznađe nije opcija. 

  • American Mother, uz suautoricu Colum McCann, Belfond.

S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić

(la-croix.com; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.