Foto: © KNA/Romano Siciliani (arhivska)
Dokumentarna serija o osnivaču Kristovih legionara vješto dozira zaprepaštenje koje izazivaju njegova zloća i zlodjela. Nažalost, ne posvećuje dovoljno vremena da u potpunosti shvati njihovo podrijetlo i okruženje koje ih je omogućilo.
Juan Pablo Vilches
Nakon što odgledaju gotovo tri sata ove dokumentarne serije svi će saznati što je Marcial Maciel učinio, a istovremeno neće saznati tko je on bio. Iako je uspio okupiti novinare, istraživače i žrtve, produkcijski tim nije pronašao nikoga spremnog govoriti o osobnosti poznatog i zloglasnog utemeljitelja Kristovih legionara, o onome izvan njegovih zločina i talenta za njihovo prikrivanje.
Marcial Maciel se stoga obrađuje jednako kao sam plakat ove serije: prepoznatljiv obris, no umjesto pogleda iza naočala su plameni jezici. Plamen je potaknut kombinacijom – jedva naznačenom u posljednjoj epizodi – psihopatije i zloće. Na taj se način dokumentarac usredotočuje na ovu mračnu i neprobojnu figuru, pokušavajući uravnotežiti ono malo što je mogao doznati o njegovoj unutrašnjosti, ono mnogo što se zna o njegovim zločinima i ono što se može reći o ekosustavu u kojem je nastao i cvjetao.
Nakon početka koji sažima ono što slijedi, s fokusom na Macielovu smrt 2008. u Jacksonvilleu u SAD-u, serija brzo razvija ono što će biti njezini resursi: vrlo dobro odabrane arhivske fotografije i rekonstrukcije najvažnijih događaja iz njegova života, koje prate iskaze plejade stručnjaka i žrtava koji su osudili svećenikova nedjela u raznim knjigama i izvješćima u tiskanim i televizijskim medijima. Nema naracije izvan kadra.
Tako saznajemo da su adolescentnog Maciela seksualno zlostavljali neki goniči mazgi, a također i o neobjašnjivoj opsesiji mladog bogoslova Maciela da osnuje redovničku zajednicu potaknut navodnom vizijom. Priča je ispripovijedana strogo kronološki, što omogućuje razumijevanje logike ekspanzije i uspona njegova „pastoralnog djelovanja“.
Ekspanzije, jer legionari i njihov utjecaj niču iz male kuće u Mexico Cityju, da bi kasnije kolonizirali Španjolsku počevši od isusovačkog sveučilišta Comillas, a onda i Rim pružajući svoje pipke prema Vatikanu. Iz tih središta prelaze u druge zemlje Južne i Sjeverne Amerike.
Logiku uspona određuje Macielova reptilska sposobnost približavanja bogatima i moćnima, kako bi stekao novac, utjecaj i – što je najvažnije – zaštitu. U tom smislu, dokumentarac griješi pretjeranom sažetošću, jer jedan od intervjuiranih istražitelja iznosi u jednoj rečenici ključ cijele Macielove karijere i nekažnjivosti: „bio je najgori monstrum kojeg je Crkva imala u cijelom 20. stoljeću, a istodobno i njezin najveći fundraiser“.
Sažetost je dobrodošla, ali nam ovdje onemogućuje razumjeti razinu prošle, sadašnje i buduće ugrađenosti Marciala Maciela u zajednicu koju je utemeljio, u katolicizam i u društvo općenito. Iako se jasno ističe njegova tijesna suradnja s Ivanom Pavlom II. i osobama poput kardinala Angela Sodana, malo se objašnjava o njegovoj mreži utjecaja u Vatikanu, kroz brojne svećenike i biskupe legionare, i kroz sredstva koja je predavao Svetoj Stolici.
Još manje se govori o meksičkim poduzetnicima i političarima koji su ga pravno ili medijski štitili, jer se dokumentarac vrlo površno dotiče činjenice da su prvi tekstovi o njegovim zločinima izišli u američkim dnevnim novinama Hartford Courant, budući da, kako je objasnila jedna od sugovornica, „to nije moglo izići u Meksiku“.
Tako ostaje dojam da se pred kamerama odvija zaslužena i dobro dokumentirana osveta, ali prvenstveno prema mrtvima – Macielu, Wojtyli i Sodanu – ili pak prema anonimnoj legionarskoj eliti. Ostavlja se dojam da se zlo i šteta koju je ova zajednica nanijela zaustavljaju i gase smrću tih osoba.
Ipak, dokumentarac donosi podatke iz istraživanja samih legionara, koji priznaju da je Maciel zlostavljao najmanje 30 članova reda, a da ukupan broj žrtava Maciela i drugih zločinaca iz Kristovih legionara doseže 90 osoba. Ne navodi se, međutim, je li neko od tih zlostavljanja počinjeno od Macielovih vlastitih žrtava, niti se ulazi u identitet drugih zlostavljača ili okolnosti njihovih zločina.
Sve, dakle, izgleda da počinje i završava s Macielom. Razumljivo, jer serija se bavi njime, budući da je riječ o liku koji nudi obilje materijala za zaprepaštenje – koje se ovdje pravilno dozira. Najprije kao seksualni predator, zatim ovisnik o morfiju, zatim nositelj lažnih identiteta pomoću kojih je osnovao obitelji i imao djecu – koju je također zlostavljao. Na koncu, kao bijesni umirući čovjek zbog sloma ugleda, do točke da je izgledao opsjednut i da je nad njim obavljen egzorcizam, a da je potom umro bez pokajanja i ispovijedi.
Psihopatija i zloća, kao što je već rečeno, ostali su nekažnjeni i u kanonskom i u kaznenom smislu, što Maciela pretvara u izvrsnog žrtvenog jarca kojemu se može zadati nešto nalik pravdi ovim dokumentarcem – ali čija djela ne izgledaju kao da imaju uzroke ni posljedice izvan onoga što su pretrpjele njegove izravne žrtve.
A to je problem, jer pogubnost likova poput Maciela ne objašnjava se samo njihovom osobnošću ni njihovim „karizmama“, nego institucionalno-političko-medijskim spletom koji je desetljećima prikrivao njihova djela, a koji se ovdje tek nazire. To ne samo da slabi dokumentarac, nego zanemaruje činjenicu da Macieli prolaze, ali ekosustav koji ih hrani i štiti ostaje. Uključujući i same legionare (interferencia.cl; fratellanza.net).
O seriji…
Izvorni naslov: Marcial Maciel: El lobo de Dios (2025)
Država podrijetla: Meksiko
Redatelj: Matías Gueilburt
Trajanje: 4 epizode od po 45 minuta
Gdje pogledati: HBO Max