65. obljetnica enciklike „Mater et magistra“
Krešimir Cerovac
Godine 1961. papa Ivan XXIII. objavio je encikliku Mater et Magistra (Majka i Učiteljica), podnaslovljenu „O kršćanstvu i socijalnom napretku”. Bila je to sedamdeseta obljetnica enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., ali i hrabar korak naprijed – ‘Papa Dobri’ nije samo ponavljao prošlost, nego je pokušao objasniti nove društvene promjene poslijeratnog svijeta: brz tehnološki razvoj, globalizaciju ekonomije, masovnu urbanizaciju, rast multinacionalnih kompanija, hladnoratovsku podjelu i velike nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja. Šezdesetpet godina kasnije, u ožujku 2026., svijet izgleda drugačije – umjetna inteligencija, klimatska kriza, digitalna ekonomija platformi, geopolitički sukobi, migracije desetaka milijuna ljudi, koncentracija bogatstva u rukama malog broja pojedinaca i korporacija – a ipak, ključne teze Mater et Magistra i dalje zvuče iznenađujući aktualno.
Enciklika započinje rečenicom koja nije tek liturgijska forma, nego programska i programski snažna izjava: „Majka i učiteljica naroda, Katolička Crkva, ustanovljena je od Krista Isusa zato da svi koji, u tijeku vjekova, dođu u njezino krilo i zagrljaj, nađu spasenje i puninu uzvišenijeg života.”
No, enciklika se ne iscrpljuje u teološkomi programu. Crkva je kroz povijest bila duboko zaokupljena konkretnim životnim uvjetima čovjeka – njegovim obrazovanjem, dostojanstvom i općim boljitkom. Kao što je Kristova misija usmjerena prema vječnom spasenju, ona istodobno uključuje i brigu za svakodnevne, materijalne potrebe čovjeka: hranjenje gladnih, liječenje bolesnih i podizanje onih na margini društva. Iz te nerazdvojive povezanosti duhovnog i zemaljskog rađa se socijalni nauk Crkve, koji papa Ivan XXIII. u ovoj enciklici razrađuje na sustavan i sveobuhvatan način.
Papa Ivan XXIII. uveo je metodološki zaokret koji se s pravom može nazvati revolucionarnim: umjesto da polazi od apstraktnih i unaprijed zadatih modela društva, on poziva na dinamičan i iskustveno utemeljen pristup „vidjeti, prosuditi, djelovati”. Ta metoda, koja je i danas iznimno aktualna, od vjernika – a osobito od laika – zahtjeva hrabrost ulaska u stvarnost bez idealiziranja, pažljivo promatranje konkretnih društvenih okolnosti, njihovo razlučivanje u svjetlu Evanđelja te konačno donošenje odgovornih i promišljenih odluka u djelovanju. Riječ je o pristupu koji ne ostaje na razini teorije, nego poziva na osobnu i društvenu angažiranost; ne na pasivno prihvaćanje postojećeg stanja, nego na aktivno, kritičko i često zahtjevno sudjelovanje u oblikovanju pravednijeg svijeta.
Enciklika ističe da čovjek mora biti temelj, cilj i subjekt svih društvenih institucija, te da je obdaren prirodnim pravima i odgovornostima koje su univerzalne, nepovredive i neotuđive. S tim u vezi upozorava da „državna vlast mora imati pravi pojam o općem dobru“, koje definira kao „skup svih onih uvjeta društvenog života koji čovjeku omogućuju punije i nesmetanije usavršavanje njegove osobnosti.” To nije apstraktna filozofska maksima – to je kriterij prema kojemu se mjeri svaki ekonomski i politički sustav. Vizija općeg dobra u enciklici suprotstavljena je dvama krajnostima: nekontroliranom individualizmu, koji zanemaruje društvenu narav čovjeka, i kolektivizmu, koji osobu podređuje državi. Naglašava se potreba „da se proizvedeno bogatstvo ravnomjerno dijeli među građane iste zemlje“, a to se ostvaruje kada se „gospodarski napredak odvija usporedno s društvenim“ – dakle, kada ekonomski rast nije sam sebi svrhom, nego služi cjelovitom razvoju svake osobe i cijele zajednice.
Posebnu pozornost papa Ivan XXIII. posvećuje dostojanstvu rada i pravu na pravednu plaću. Odlućno naglašava da se visina plaće za rad „ne smije prepustiti posve dohodovnom natjecanju zainteresiranih“, odnosno da „nije dopušteno da je određuje samovolja moćnijih“. Umjesto toga „moraju se poštivati zahtjevi pravde i pravičnosti“. Papa nadalje podsjeća da radnici imaju pravo na primjerenu plaću – onu koja im omogućuje „život dostojan čovjeka“ i koja im daje snagu da „snose teret pristojna uzdržavanja obitelji“. Tim se stavom papa izravno suprotstavlja danas često prisutnoj tezi prema kojoj tržišna cijena rada automatski odražava i njegovu moralnu opravdanost.
Enciklika ide korak dalje od pitanja puke plaće – zahtijeva i suodlučivanje radnika: „Nadalje smo … osvjedočeni da je u radnika opravdan zahtjev da aktivno sudjeluju u životu proizvodnog poduzeća kojemu pripadaju. … To vrijedi i za privatna i za državna poduzeća.“
Kasnije će pitanje suodlučivanja radnika detaljnije razraditi papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI.
Tvrtka koja doista vodi brigu o ljudskom dostojanstvu svojih radnika ne smije ih svoditi na puke kotačiće u proizvodnom mehanizmu, lišene mogućnost izražavanja vlastitih mišljenja, stručnih uvida i profesionalnog iskustva. Radnik ne može biti tretiran kao pasivan objekt upravljačkih odluka, osobito kada se te odluke izravno odnose na njegov rad, radne uvjete i profesionalni razvoj. Takav pristup ne samo da narušava dostojanstvo osobe, nego dugoročno osiromašuje i samu organizaciju, jer isključuje one koji najbolje poznaju konkretne procese rada.
Zahtjev radnika za većim sudjelovanjem u upravljanju poduzećem nije tek izraz subjektivne želje, nego odražava samu narav čovjeka kao razumnog, društvenog i odgovornog bića. Osim toga, takav zahtjev u potpunosti je u skladu s recentnim razvojem ekonomskih, društvenih i političkih struktura, koje sve snažnije prepoznaju vrijednost participativnih modela upravljanja, transparentnosti i dijaloga između poslodavaca i zaposlenika. Drugim riječima, uključivanje radnika u procese odlučivanja ne predstavlja prepreku učinkovitosti, nego potencijalni izvor veće motivacije, inovativnosti i organizacijske stabilnosti. Poduzeće koje prepoznaje i uvažava glas svojih radnika ne samo da jača unutarnju koheziju, nego i stvara temelje za održiv i pravedan razvoj. Enciklika također naglašava važnost sindikata i radničkog organiziranja, što je posebno relevantno danas s obzirom na slabljenjea sindikalne moći u mnogim državama: „Korisno je također upozoriti da je … vrlo prikladno radnicima omogućiti da njihovo mišljenje i utjecaj dođe do izražaja … na svim područjima javnoga života“.
Ivan XXIII. nedvosmisleno tvrdi da „bogata gospodarstva imaju dužnost pomagati ona koja su u razvoju“ – i ta obveza nije tek moralni apel, nego strukturni zahtjev međunarodnog poretka utemeljenog na pravdi. U kontekstu suvremenih ratova, masovnih migracija i globalnih kriznih situacija, ta poruka odjekuje kroz humanitarnu pomoć, razvojnu suradnju i međunarodnu diplomaciju, ali i postavlja neugodna pitanja o stvarnoj volji bogatih nacija da tu obvezu ispune. Uz to, enciklika naglašava da je „solidarnost među ljudima i narodima moralna obveza“ – i to ne u smislu puke emocionalne sklonosti ili dobrovoljne geste, nego kao društveni princip koji zahtijeva konkretne strukture, politike i institucije. Solidarnost nije sentiment; ona je arhitektura pravednog društva.
U svijetu obilježenom rastućim individualizmom, dubokim društvenim polarizacijama i digitalnim podjelama koje fragmentiraju zajednice, solidarnost postaje nužan korektiv – i jedini održiv odgovor na izazove koji nadilaze granice pojedinih država. Globalne krize posljednih desetljeća – pandemija, klimatske promjene, migracije – pokazale su s nepobitnom jasnoću da nijedna država ne može djelovati izolirano a da pritom ne šteti i sebi i drugima. Mater et Magistratu istinu nije samo naslutila – ona ju je formulirala desetljećima prije nego što je postala neizbježna stvarnost.
Enciklika anticipira suvremene rasprave o globalnoj odgovornosti, međunarodnoj pomoći i etičkoj dimenziji globalizacije te snažno naglašava važnost međunarodne suradnje. To je osobito relevantno danas, u kontekstu djelovanja globalnih institucija poput Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije i Europske unije. Prema enciklici, međunarodna zajednica nosi moralnu odgovornost djelovati u korist općeg dobra, a ne isključivo vođena političkim ili strateškim interesima: „Međusobna povezanost ljudi zahtijeva da se odnosi među njima uređuju prema načelima istine, pravde i ljubavi“.
Ta misao upućuje na nužnost globalne solidarnosti, trajnog dijaloga i konkretne humanitarne zauzetosti. Današnji izazovi – poput klimatske politike, migracija i energetske sigurnosti – jasno pokazuju da su potrebni usklađeni međunarodni odgovori. U tom smislu enciklika proročki uočava da „značajna pitanja … često nadilaze mogućnosti pojedine zemlje te zahvaćaju više država, a nerijetko i čitav svijet.“
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao reakcija na encikliku, pojavio se – nekima možda duhovit, ali u svojoj biti duboko problematičan – izraz, „Mater si, magistra no” – („Majka da, učiteljica ne”). Taj je slogan odražavao stav onih koji su bili spremni prihvatiti Crkvu kao utješnu majku, ali ne i kao autoritativnu učiteljicu koja ima pravo govoriti o ekonomskim, političkim i društvenim pitanjima. Danas, više od šest desetljeća nakon objavljivanja enciklike 1961. godine, ta se napetost ne samo da nije smirila, nego je poprimila nove i složenije oblike što je vidljivo iz reakcija u SAD-u koje dolaze iz katoličkog miljea.
Općenito obezvrjeđivanje enciklika može se razumjeti kao dio šireg procesa slabljenja autoriteta u suvremenom društvu. U vremenu naglašene individualne autonomije i pluralizma mišljenja, svaka tvrdnja koja pretendira na univerzalnu istinu ili moralni autoritet često nailazi na skepsu. Enciklike, kao učiteljski dokumenti Crkve, upravo polaze od pretpostavke da postoje objektivna moralna načela primjenjiva na društveni život. To ih stavlja u napet odnos s kulturom koja istinu sve češće doživljava kao subjektivnu ili relativnu.
U tom kontekstu, spomenuti slogan „Mater si, magistra no” nije samo povijesna zanimljivost, nego simptom dubljeg problema. On izražava selektivno prihvaćanje Crkve: spremnost da se prihvati njezina emocionalna, duhovna i identitetska dimenzija, ali odbijanje njezina zahtjeva da oblikuje savjest i prosudbu u konkretnim društvenim pitanjima. Drugim riječima, Crkva je prihvatljiva kao izvor utjehe, ali ne i kao korektiv ili izazov.
Takav pristup dovodi do svojevrsne privatizacije vjere. Vjera se svodi na osobni osjećaj ili kulturnu pripadnost, dok se njezine društvene i etičke implikacije potiskuju na marginu. Enciklike, osobito socijalne, upravo se tome protive: one inzistiraju na tome da vjera ima javnu dimenziju i da se tiče načina na koji uređujemo gospodarstvo, politiku i međuljudske odnose. Zato često izazivaju otpor — ne nužno zato što su pogrešne, nego zato što su zahtjevne. Danas ta napetost poprima nove oblike. Više se ne radi samo o izravnom odbacivanju autoriteta, nego i o njegovoj reinterpretaciji. Enciklike se ponekad selektivno čitaju: naglašavaju se dijelovi koji se uklapaju u već postojeće stavove, dok se drugi zanemaruju. Tako dokumenti koji su zamišljeni kao cjelovita moralna vizija postaju izvor parcijalnih citata koji služe unaprijed formiranim ideološkim pozicijama. Misao da Crkva nije samo „majka” nego i „učiteljica” podsjeća da autentična briga za čovjeka uključuje i istinu, a ne samo utjehu. Bez te ravnoteže postoji opasnost da se izgubi i jedno i drugo: i jasnoća moralnog usmjerenja i stvarna sposobnost da se odgovori na izazove vremena.
Enciklika Mater et magistra ostaje iznimno aktualna jer se bavi temama koje su trajno povezane s ljudskim društvom: dostojanstvom osobe, socijalnom pravednošću, solidarnošću, odgovornošću države i međunarodne zajednice te brigom za stvoreni svijet. Iako je nastala u specifičnom povijesnom kontekstu, njezina načela nadilaze vrijeme i nude pouzdani moralni kompas za suočavanje s izazovima suvremenog svijeta. U razdoblju globalnih kriza i dubokih društvenih promjena, poruka Ivana XXIII. da Crkva treba biti „majka i učiteljica“ koja usmjerava društvo prema pravednosti i miru ostaje jednako snažna i potrebna kao i 1961. godine (fratellanza.net).