Foto: © picture alliance/PIXSELL
Izlaganje izv. prof. dr. sc. Tomislava Kovača, pročelnika Katedre fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na konferenciji „Međureligijski dijalog kao sredstvo za postizanje mira“, održanoj u Hrvatskom saboru 20. studenoga 2024., povodom međunarodnog obilježavanja Crvene srijede (Red Wednesday) posvećene progonjenim kršćanima u svijetu i poštivanju slobode vjerovanja (Panel II: Vjerske zajednice u Hrvatskoj i međureligijski dijalog.)
Tomislav Kovač
Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja koja se nalazi na raskrižju Istoka i Zapada. Upravo zbog svog specifičnog zemljopisnog položaja, Hrvatska je stoljećima bila poprište, ali i susretište različitih civilizacijskih, etničkih, kulturnih i religijskih čimbenika, koji su uvelike obilježili njezinu povijest, kulturu i današnje društvo. Tako je, na temelju prakse koju je naslijedio od Austro-Ugarske monarhije, Hrvatski sabor već 1916. godine, uz većinsko rimokatoličanstvo, službeno priznao pravoslavlje, evangeličko kršćanstvo, židovstvo i islam kao ravnopravne religije pred zakonom. Za razliku od mnogih drugih europskih država, možemo reći da je stanovita multikulturalnost i multikonfesionalnost prirođena hrvatskom društvu, jer proizlazi iz duge zajedničke povijesti narodā i vjerskih tradicija koji žive na ovim prostorima, a nije rezultat postkolonijalnih migracija. Ta povijest sa sobom nosi pozitivna iskustva, ali i negativna sjećanja, opterećena, između ostaloga, totalitarizmima te prošlim i nedavnim ratovima.
Danas Hrvatska službeno broji dvadeset dvije nacionalne manjine i pedeset dvije registrirane vjerske zajednice. Osim s Rimokatoličkom crkvom, koja ima poseban pravni status, Republika Hrvatska je sklopila ugovore s devetnaest vjerskih zajednica, kojima se, između ostaloga, reguliraju imovinsko-pravni odnosi, obrazovna i kulturna pitanja, djelomično financiranje iz državnog proračuna itd. Iako je Republika Hrvatska po Ustavu sekularna država, može se reći da je odnos sekularnosti i religije u njoj povoljno riješen, na obostranu korist i društva i vjerskih zajednica.
Međutim, privilegiji koje vjerske zajednice imaju od Države, sa sobom nose i odgovornost prema hrvatskom društvu u cjelini. Isto tako, Ugovori između Države i vjerskih zajednica, unatoč svojoj neupitnoj pozitivnoj dimenziji, mogli bi, s jedne strane, pomalo uljuljati vjerske zajednice u stanovitu komociju i apatiju, a s druge strane, učiniti ih, prije svega financijski, ovisnima o Državi, prema tome, i pogodnima nositeljima političke vlasti…
Temeljno pitanje koje se ovdje nameće glasi: koliko vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj doista pridonose pozitivnom razvoju hrvatskog društva, osobito glede poštivanja temeljnih prava i dostojanstva ljudske osobe, te stvaranja tolerantnoga i uljuđenoga suživota, u jednom slobodnom i demokratskom poretku?
Treba priznati kako se ponekad čini da vjerske zajednice žive u svojem paralelnom svijetu i da nisu dovoljno involvirane u konkretne izazove hrvatskog ili nekog drugog društva. Njihov glas se povremeno čuje oko nekih manje važnih pitanja, a često izostaje oko nekih ključnih tema koje pogađaju ne samo hrvatsko društvo, nego i širu regiju s kojom smo povezani.
Naime, puno je izazova o kojima bi dobro došao zajednički glas predstavnika vjerskih zajednica, primjerice, u osudi raširene korupcije, u pitanjima socijalne pravednosti, osobito zaštite radnika i rastućega siromaštva, u suzbijanju sve češćeg nasilja među mladima i nad ženama, o demografskoj krizi i dramatičnom iseljavanju stanovništva, o integraciji sve brojnijih radnih migranata, o zabrinjavajućem stanju malodušja koje sve više zahvaća hrvatsko društvo u cjelini, o pojavama fundamentalističkih strujanja unutar vlastitih zajednica, protiv govora mržnja koje često prevladava u političkom diskursu itd. Očekivalo bi se, također, da vjerske zajednice budu puno aktivnije u procesima međuetničkoga pomirenja u poratnom razdoblju i da se jasnije ograđuju od zloporabe religije u nacionalne i ideološke svrhe. Isto tako, da molitvom i humanitarnim djelovanjem budu osjetljivije za ratove u Ukrajini, na Bliskom istoku i u drugim krajevima svijeta. Napokon, da budu revnije promicateljice kulture ekumenskog, međureligijskog i građanskog dijaloga, kao sredstvu mira i izgradnje humanog i solidarnoga društva, u duhu enciklike pape Franje Fratelli tutti o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu.
Ukratko, vjerske zajednice, kao nositeljice duhovnog i moralnog autoriteta, pozvane su na konstruktivnu, ali i na (samo)kritičku prisutnost u svakom društvu u kojem djeluju, pa tako i u hrvatskom. To spada u njihovu proročku ulogu, koja pretpostavlja mudrost i razboritost, ali i hrabrost zauzimanja jasnih stavova, u brizi za opće dobro. O tome uvelike ovisi njihova vjerodostojnost u široj društvenoj zajednici.
Međureligijski dijalog je važno, ali nije jedino sredstvo za postizanje mira. Tu su i odgoj i obrazovanje, politika i mediji, različite društvene institucije i inicijative, koje su pozvane međusobno surađivati i upotpunjavati se. Dijalog je zahtjevna i bremenita djelatnost, koja se uči i jača upravo prakticiranjem, s povjerenjem u sebe i u druge. Isto tako, mir nije samo odsutnost rata ili sukoba, nego također trajni i višeslojni zadatak svakog civiliziranoga društva. No, mir se najbolje gradi i čuva prevencijom.
Neka ovakvi susreti potaknu državne i vjerske institucije da se bolje upoznaju i još učinkovitije surađuju za dobrobit cijele društvene zajednice (fratellanza.net).
Snimka cijele Konferencije dostupna je na Youtube kanalu Hrvatskog sabora: