Foto: Milivoj Kolar © fratellanza.net
Branko Jurić
Nedavno sam upoznao Milivoja Kolara, čovjeka koji ne govori mnogo o sebi, ali o knjigama govori kao da su živa bića. U njegovoj radionici u Brčkom nema ničega od sterilne muzejske tišine. Ondje su noževi, preše, ljepila, koža, konci, papir, miris starine i ona posebna sabranost koja se rađa samo ondje gdje čovjek zna da u rukama ne drži predmet, nego nečije pamćenje.
Zato mi se čini da za Milivoja mogu reći da je on čovjek koji liječi knjige. On ih ne popravlja samo izvana. Ne vraća im tek korice, hrbat i čvrstoću. On starim knjigama vraća dostojanstvo, a zajednicama koje su ih nosile vraća sigurnost da njihovo pamćenje neće nestati u prašini, vlazi, zaboravu ili nehaju.
Knjigovezačkim poslom bavi od 1964. godine i jedan je od rijetkih, a vjerojatno i jedini u Bosni i Hercegovini, koji stare knjige restaurira polufrancuskim povezom u koži, tehnikom čiji se trag veže uz 1538. godinu. Ali brojevi i podaci ne mogu do kraja opisati ono što se vidi kad ga čovjek promatra za stolom. Tu je važnija mirnoća ruke, strpljenje oka i gotovo zavjetna vjernost knjizi koja mu je povjerena.
Upravo su mu ovih mjeseci povjerene i stare matice župe Svetoga Jurja Mučenika Morančani. Ova će župa 2027. godine proslaviti 170. obljetnicu svoga osnutka i zato kao njezin upravitelj odlučio temeljito obnoviti matične knjige i župni arhiv. Te knjige nisu samo administrativni registri. U njima su krštenja, vjenčanja, smrti, obiteljske povijesti, selidbe, tuge, radosti, imena koja su nekome bila sve. U njima se vidi kako jedna župa diše kroz stoljeća.
Knjige koje sam donio Milivoju preživjele su potrese, vlagu, ratove, nepažnju, seljenja i vrijeme. Na njihovim se listovima osjeti krhkost povijesti. Papir puca i blijedi, korice popuštaju, ali život koji nose ne prestaje. Kad sam ih drugi put vidio u studiju Kolar, doživio sam nešto gotovo dirljivo: ono što je do jučer izgledalo kao da se raspada sada je bilo čvrto, mirno, zaštićeno, sabrano, spremno ne samo preživjeti našu generaciju, nego govoriti i onima koji će doći stoljećima poslije nas.
U Milivojevu poslu ima i nešto duboko međukulturno i međureligijsko. Ovaj stručnjak iz Brčkog obnavljao je knjige različitih Crkava i zajednica, stare zapise, matice, knjige koje su se koristile u bogoslužju, učenju, upravi i obiteljskom pamćenju. U njegovoj radionici knjige ne dolaze kao neprijatelji, nego kao ranjenice. Ne pita ih se kojoj tradiciji pripadaju da bi bile dostojne pažnje. Dovoljno je da su nosile riječ, molitvu, ime, suzu ili povijest neke zajednice.
To je jedna od divnih slika Bosne i Hercegovine kakvu bismo željeli uvijek imati: katolički ili pravoslavni svećenik donosi matice svoje župe ili parohije u radionicu čovjeku iz Brčkog, majstoru staroga zanata, a on ih prima s poštovanjem kao dio zajedničke kulturne baštine. Tu nema velikih govora o dijalogu, ali ima onoga što je od govora često uvjerljivije: brige, povjerenja i rada. Dijalog se ponekad događa upravo tako – kad jedni drugima povjerimo ono što nam je najdragocjenije.
Milivojevo strpljenje zadivljuje. U svijetu u kojem se sve želi odmah, on radi polako. Svaki list treba pregledati, očistiti, učvrstiti, spojiti s drugim listovima, uvezati, prošiti, zaštititi. Knjiga se ne može liječiti nervozno. Kao i u medicini, potreban je holistički pristup. Knjiga traži vrijeme, a možda nas upravo zato i odgaja. Podsjeća nas da postoje vrednote koje se ne mogu kliknuti, kopirati ni zamijeniti novim izdanjem. Neke se stvari čuvaju tako da se nad njima dugo šuti i radi.
U tom tihom poslu uz Milivoja stoji i njegova supruga Ruža. Ljubazna, gostoljubiva, pažljiva i prisutna, ona dobro zna da ovakav rad traži i potporu i mjeru, i posao i odmor. U jednoj radionici ne čuvaju se samo knjige. Čuva se i čovjek koji ih obnavlja. Ružina podrška dio je te nevidljive infrastrukture bez koje ni najljepši zanat ne može dugo trajati.
Kada se obnovljene matice vrate u Morančane, neće se vratiti samo u župni ormar. Vratit će se u zajednicu kojoj pripadaju, ali drukčije: čvršće, sigurnije, s novom mogućnošću da budu čitane i čuvane. Vratit će se kao znak zahvalnosti prethodnim naraštajima i odgovornosti prema budućima. Jer narod koji ne čuva svoje matice, svoje knjige i svoje arhive, polako gubi sposobnost da se sjeti tko je i odakle dolazi.
Zato ovaj tekst nije samo zahvala jednom knjigovezcu. On je i poziv da se više poštuju tihi čuvari naše baštine. Milivoj Kolar ne nastupa glasno, ne proizvodi velike parole i ne traži naslovnice. On sjedi za svojim stolom i liječi knjige. A dok liječi knjige, liječi i ono što je u nama često ranjeno: odnos prema prošlosti, prema tuđoj baštini, prema strpljenju, prema ljepoti i prema povjerenju.
Možda je to najdublja vrednota njegova posla. U svijetu koji često razdire ono što je naslijeđeno, Milivoj spaja. U vremenu koje brzo zaboravlja, on čuva. Među ljudima koji se lako dijele, on pokazuje da su knjige, molitve, imena i pamćenje krhkiji od naših ideologija, ali i trajniji od naših sukoba. Zato ga s pravom možemo nazvati čovjekom koji liječi knjige – i, tiho, dio našega zajedničkog pamćenja (fratellanza.net).