Foto: © Fotolia.com/Romolo Tavani
Krešimir Cerovac
Božanskom redu, konstelarnoj šemi
jedna se zvijezda otrgla te leti,
luda, u ponor, nedohitnoj meti.
Za njezin kliktaj prostori su nijemi.
izronila je, sijevnula kroz tamu
pokazala gdje Zipka čudo njiše.
Djetešće milo, povito u slamu.
znak, reče Luka; sliku nade riše.
Vrhom dotaknuv kobilicu samu
razgara repom dažd ognjene kiše.
(Ante Stamać, Repatica)
Proteklo je više od dva tisućljeća otkako je evanđelist Matej spomenuo Betlehemsku zvijezdu – izvanrednu svjetlost koja je navela mudrace s Istoka da potraže rođenje Spasitelja. Kao jedan od najmoćnijih i najtajanstvenijih simbola kršćanstva, ta je zvijezda stoljećima nadahnjivala, pjesnike, umjetnike, astronome, propovijednike i proroke. No što je ona zapravo bila: čudo, prirodni astronomski fenomen ili dojmljiv biblijski simbol koji traži promišljenu teološku interpretaciju?
Pitanje Betlehemske zvijezde ima interdisciplinarnu dimenziju jer njeno proučavanje spada na granicu između svetopisamske objave i prirodnog svijeta. Važno je istaknuti, kako to čini i papa Benedikt XVI. u svojoj prekrasnoj knjizi „Djetinjstvo Isusovo“, da postoje teolozi, koji smatraju besmisleni postavljati pitanja o prirodi te zvijezde ili čak o njezinoj povijesnoj egzistenciji, odnosno je li uopće postojala.
U Bibliji se zvijezde javljaju u različitim kontekstima i raznolikim značenjima. Kao prvo, opisuju se na trijezan način kao Božja stvorenja koja ljudima služe za određivanje vremena i godišnjih doba. Drugo, u kontekstu povijesti spasenja izraelskog naroda, zvijezde izražavaju Božje obećanje svojem narodu. U Novom zavjetu se slika zvijezde Danice primijenjuje na Isusa Krista. Zvijezde su, dakle, istodobno: simbol Božjega obećanja narodu, kozmički znakovi koji ukazuju na važne događaje u povijesti spasenja, te znakovi božanskog djelovanja koji ilustriraju veličinu Boga Stvoritelja. Iz suvremene znanstvene perspektive, zvijezde su, jednostavno rečeno, „kugle plina” koje se sastoje uglavnom od vodika i helija.
Stoljećima traju rasprave i proučavanja o tome što je s astronomskog gledišta mogla biti Betlehemska zvijezda. U tom smislu izdvajaju se tri najvažnije hipoteze: eksplozija zvijezde (tzv. supernova), komet i planetarna konstelacija (određeni međusobni položaj nekoliko planeta).
Među njima, posebno je zanimljiva – premda rjeđe zastupana – hipoteza prema kojoj je Betlehemska zvijezda zapravo bio planet Jupiter, koji je u antici smatran kraljevskom zvijezdom. Prema ovoj teoriji, mudraci su promatrali Jupiter u pokretu sve dok u svojem gibanju po nebu nije došao do stacionarne točke. Ovaj fenomen proizlazi iz razlike u putanjama Zemlje i Jupitera oko Sunca. Budući da Zemlja ima kraću putanju, ona se kreće brže te može Jupiteru prići s ‘leđa’ i zatim ga prestići. Promatraču na Zemlji tada se čini da se Jupiter u jednom trenutku zaustavio, potom se počeo kretati unatrag (retrogradno gibanje), ponovno se zaustavio, te naposljetku nastavio kretanje naprijed.
Drugi znanstvenici smatraju da je riječ o pojavi sjajne zvijezde, tzv. „supernove“. Radi se o iznimno fascinantnoj pojavi uzrokovanoj zvijezdom, koja na svojoj površini skuplja dovoljno materijala, obično ga uzimajući od bliskog pratitelja u dvojnom zvjezdanom sustavu. Time se postiže toliki pritisak da dolazi do termonuklearne eksplozije. Takva zvijezda može postati od 10.000 do 100.000 puta sjajnija od Sunca. Ironično, premda se na nebu čini da se rađa nova zvijezda, supernova zapravo predstavlja spektakularan završetak zvjezdanog života – postupnu smrt zvijezde koja eksplodira u posljednjem, najsjajnijem trenutku.
Jedna od pretpostavki jest da je Betlehemska zvijezda zapravo bila komet, odnosno popularno rečeno zvijezda repatica. Takvo je shvaćanje uobičajeno i među širokom populacijom, pa se na božičnim jaslicama redovito prikazuje zvijezda repatica. Pretpostavku o kometu kao mogućem rješenju misterija Betlehemske zvijezde prvi je 248. godine iznio kršćanski apologet Origen. Ipak, ova hipoteza nailazi na ozbiljnu poteškoću: u antičko doba kometi su se obično povezivali s raznim nesrećama i ratovima, pa je teško povjerovati da bi evanđelist Matej takvu pojavu povezao s radosnim događajem Kristova rođenja. Komet kao Betlehemska zvijezda postao je osobito popularan u umjetničkoj tradiciji nakon što je početkom 14. stoljeća talijanski slikar Giotto di Bondone u svom djelu Poklonstvo kraljeva prikazao komet na nebu.
Najčešće tumačenje betlehemske zvijezde ipak upućuje na planetarnu konstelaciju, odnosno na tzv. konjunkciju planeta. Ona nastaje kada se putanje gibanja dvaju ili više planeta tako poklope da se, gledano sa Zemlje, čini kao da je riječ o jednoj osobito sjajnoj zvijezdi. U doba moguća Isusova rođenja dogodilo se nekoliko značajnih konjunkcija: tri između Jupitera i Saturna (u svibnju, rujnu i prosincu 7. godine pr. Kr.), zatim između Saturna i Marsa (6. godine pr. Kr.), te između Jupitera i Venere (3. godine pr. Kr). Prema Matejevu evanđelju, mudraci su nakon posjeta Herodu iz Jeruzalema krenuli prema Betlehemu, koji leži južno. Tako je zvijezda, a činili su je Jupiter i Saturn 7. godine pr. Kr., kako piše Matej, išla „pred njima“. Koncem studenoga i početkom prosinca ti su planeti završili svoje retogradno kretanje, što znači da su oba planeta prividno ostala stajati na nebu upravo iznad Betlehema, prije nego što su okrenuli smjer svog kretanja.
Zanimljivo je da papa Benedikt XVI. u knjizi „Djetinstvo Isusovo“, ističe kako je, po svemu sudeći, neprijeporan astronomski događaj – velika konjunkcija Jupitera i Saturna u zodijačkom znaku Ribe 7. godine prije Krista – mogao biti ona čuvena zvijezda koju su promatrali mudraci s Istoka. Međutim, Papa postavlja dublje pitanje: kako su mudraci točno došli do izvjesnosti koja ih je navela da krenu na put i da naposljetku stignu do Jeruzalema i Betlehema. To pitanje, smatra Papa, mora se ipak ostaviti otvorenim.
„Konstelacija zvijezda mogla je biti poticaj, prvi signal za vanjski i unutarnji polazak. … No ona ne bi ništa mogla reći da oni nisu bili dodirnuti na drugi način: iznutra dodirnuti nadom u zvijezdu koja će izići od Jakova“, piše Papa.
Ovdje Papa sugerira da je potrebno nešto više od pukog astronomskog znanja: potreban je duhovni senzibilitet, otvorenost za transcendentno, spremnost da se krene u nepoznato vođen vjerom. Zvijezda na nebu pokazuje put – ali tek otvoreno srce prepoznaje poziv.
Sveti Toma Akvinski u svom razmatranju o pitanju „Je li zvijezda koja se pojavila magima bila dio nebeskog sustava?“ nudi zanimljiv stav. Tumači da se, kao što je Duh Sveti nakon Isusova krštenja sišao u obliku goluba, tako i magima ukazao u obliku zvijezde. Po njegovu mišljenju, radilo se o novo stvorenoj pojavi koja nije bila u običnom nebeskom svodu, nego je lebdjela u zraku bliže zemlji, a njezino kretanje mijenjalo se prema Božjoj volji.
Uz pitanje naravi Betlehemske zvijezde javlja se i pitanje tko su zapravo bili „mudraci“, koji slijede zvijezdu? I oko tog pitanja postoje neke nejasnoće i brojne pogrješne predodžbe. Magi (mudraci), odnosno zvjezdoznanci iz Matejeva evanđelja, dolaze s Istoka. Potječu iz Mezopotamije, s područja današnjeg Iraka i Irana. Njihov točan broj nije naveden u tekstu Evanđelja. Tek je kasnija kršćanska tradicija od mudraca stvorila tri kralja i dala im imena Gašpar, Melkior i Baltazar. Sama imena nose duboko značenje. Gašpar (perzijskog podrijetla) znači „rizničar“, Melkior (hebrejskog podrijetla) znači „kralj svjetla“, a Baltazar (također hebrejskog podrijetla) znači „Bog će pomoći“ ili „Bog neka čuva život njegov“. Broj od tri najvjerojatnijeo je izveden iz tri dara koje magi donose Isusu: zlato, tamjan i smirnu – svaki dar sa snažnom simbolikom. U kasnijoj ikonografskoj tradiciji, ova tri mudraca postaju simboli cijeloga ljudskog roda: Baltazar se prikazuje kao srednjovječni čovjek azijskog podrijetla, Melkior kao mladić afričkog podrijetla, a Gašpar kao starac europskog podrijetla – tri životne dobi, tri kontinenta, tri rase – svi klanjaju se pred Kristom.
No, u svemu tome bitnije je ono što priča o magima zapravo poručuje. Ponajprije, Matej na vrlo lijep način pokazuje da je Isus poslan za cijelo čovječanstvo, kao što to piše i u Knjizi Postanka (12:3): „Da sva plemena na zemlji budu blagoslovljena“. Magi su živa poruka da je Božje kraljevstvo predviđeno za sve, ne samo za izabrani narod. Oni su, na poseban način, prvi ‘nevjernici’ koji prepoznaju Božji poziv – videći zvijezdu kreću na put i tako postaju prvi vjernici iz naroda izvan Izraela. Time čine Božje utjelovljenje vjerodostojnim i javnim: Krist ne dolazi u tišini i skrivenosti, već ga prepoznaju oni koji traže istinu, bez obzira odakle dolazili. Magi simboliziraju da svatko tko istinski želi doći do Krista i spoznati ga neće se obazirati na poteškoće i opasnosti puta. Njihovo putovanje je putovanje vjere – polazak u nepoznato, vođen samo zvijezdom i nadom. Rječju: Bogojavljenje je manifestacija Krista kao Mesije, Sina Božjega i Spasitelja svijeta – ne samo za jedan narod, nego za sve narode, za svako srce koje traži svjetlo.
Sveti Toma Akvinski navodi redoslijed kojim su ljudi saznali za Isusovo rođenje: najprije su ga u štalici posjetili pastiri, zatim magi, a konačno se vijest proširila u Hramu. Po Tomi, pastiri predstavljaju apostole i prve židovske vjernike kojima je Krist bio odmah otkriven, dok magi simboliziraju dolazak vjere među pogane.
„Magi su, na svoj način, poput Abrahama koji odgovara na Božji poziv i kreće na put; u drugom smislu podsjećaju na Sokrata i njegovo samoispitivanje – iznad službene religije u potrazi za višom istinom. U tome smislu su ti likovi preteče i tražitelji istine koji svoje vrijeme,
kaže papa Benedikt XVI. Ne mareći na teškoće i opasnosti magi kreću na put iz velike daljine. Istodobno u samom Betlehemu nema velikog odziva. Slika je to današnjice. Nazovi „kršćanski narodi“ ne žele čuti i učiti o Isusovom nauku. Čini se da su, ponekad, Isusovom nauku bliži totalni stranci glede vjere i da su zainteresiraniji za evanđeosku poruku nego oni, koji su na neki način ipak izloženi poruci evanđelja.
„Mudraci s Istoka su početak i predstavljaju upućivanje čovječanstva prema KRISTU. Oni započinju povorku, koja prolazi tijekom čitave povijesti. Ne predstavljaju samo ljude, koji su našli put do Krista. Oni predstavljaju također i nutarnje iščekivanje ljudskog duha, kretanje religija i ljudskog uma prema Kristu. … Oni su na neki način na tragu Abrahama, koji na Božji poziv kreće na put. A koji to kršćani danas hitaju kad se radi o Božjim stvarima?“, pita se papa Benedikt XVI.
Betlehemska zvijezda ne vidi se teleskopima ni satelitima. Ona se ne otkriva znanstvenim instrumentima, nego srcem koje traži istinu. Ta je zvijezda upisana u samo biće svakog čovjeka – kao duboka čežnja za smislom, kao nutarnje svjetlo savjesti, kao nemir koji tjera čovjeka dalje. Tko je slijedi, doći će do Krista. Tko joj oklopi pogled, ostat će u tami vlastitih iluzija. Zvijezdu nisu vidjeli svi, nego samo mudraci: oni koji su bili spremni gledati dublje od vidljivoga i vjerovati jače od dokazivog. Pa ipak, ni njima nije uvijek svijetlila – povremeno im je nestajala iz vidika, ostavljajući ih u neizvjesnosti. Tako je i s čovjekom: svjetlo se katkad zaklanja, a duša ulazi u tamu sumnje, straha ili grijeha. No tama nije kraj puta – ona je kušnja vjernosti. Blago onome koji nastavi hodati i onda kad zvijezda ne sja, jer će se svjetlo ponovno pojaviti onima koji ustraju. I tada će, poput mudraca, pronaći ne palaču ni moć, nego Dijete – Boga koji se daje u poniznosti, u slabosti, u siromaštvu. Boga koji ne pokorava, nego ljubi. Koji ne zahtijeva, nego daruje. Koji ne vlada, nego služi. To je krajnja mudrost zvijezde: vodi nas ne do slave, nego do ljubavi (fratellanza.net).