Foto: © Hannes Mallaun – stock.adobe.com (ilustracija)
Svećenicima koji su počinili spolna zlostavljanja djece, svećenik Benoist de Sinety upućuje poziv da prihvate popraviti svoju krivicu, da u suzama preuzmu istinu svojih djela, da shvate kako milosrđe ne briše ranu.
Benoist de Sinety
Tebi, brate moj, nekoliko riječi. Neki će mi zamjeriti što te zovem „bratom“, sada kada novine otkrivaju da si počinio zločine koji se ne mogu nazvati drukčije nego ovim tako prikladnim izrazom: odvratno. Da ti je netko rekao, kad si imao deset godina, da ćeš doživjeti devedesetu, ne bi vjerovao. Pretpostavljam da ti je sada žao. Sada kada je sve golo, prljavo, ružno pred očima svih.
„Ti si blagoslivljao…“
Više od šezdeset godina slavio si misu, davao odrješenje, krstio, vjenčavao, pokapao, blagoslivljao. Blagoslivljao… Dok pišem ta slova, obuzima me osjećaj za koji nisam mislio da ću ga ikada iskusiti. Ti si svakoga dana blagoslivljao djecu kojom si se svake noći naslađivao. Blagoslovio si i mene, kao dijete, kao mladića, blagoslovio si moju obitelj, one koji su mi najdraži. Povjeravao si mi čak i mnogo puta, kad sam, kao mladi svećenik, u tebi gledao starijeg i poštovanog brata, koliko su nam oni koji su činili takva djela morali biti nepodnošljivi.
A sada priznaješ da si i sam među njima. Dok se istodobno pravdaš slabostima, slučajnim nagonima koje bi sada, u starosti, trebalo ne opravdavati, nego barem pokušati razumjeti. Da si tada mogao djelovati kao poremećen čovjek, mogao bih priznati ako psihijatri to potvrde. Ali to neće umanjiti tvoju odgovornost, niti odgovornost onih koji su te prikrivali ili barem dopuštali da nastaviš.
Otkrivanje dubine zla
Da ti ostaješ moj brat, da tvoje čovještvo ostaje, to konstatiram i na to ne mogu utjecati. Tako smo osuđeni, svatko od nas, bez obzira na tamu vlastita života, nikada ne prestati biti ljubljeni od našega Stvoritelja, kao što dijete ostaje djetetom svojih roditelja unatoč svojim manama i krivnjama. Ako te zovem bratom, to nije da prikrijem razmjere zla koje si počinio, niti da dam za pravo onima koji su nas odgajali u djetinjoj herezi oprosta koji briše grijeh. Milosrđe nije nestanak zla, kao što ni odrješenje nije čarobna pločica koja briše sve. Možda je upravo to ono što moramo objasniti u srcu čovječanstva koje prestaje vjerovati u Boga jer mu je predugo bio prikazivan lik mađioničara koji čini da nestane krivica samim svojim činom oprosta. Umjesto da nam se pokaže ono što milosrđe otkriva o snazi ljubavi: „Ni ja te ne osuđujem!“
Utjelovljena Riječ ne poriče ni zločin ni odgovornost. Ona potvrđuje, u noći grešnika, svjetlost ljubavi koja zna i koja je prisutna. Ona potvrđuje da tu svjetlost treba promatrati ne da nas zaslijepi, nego da nam otkrije dubinu zla koje ponekad zahvati naše srce, i da povjerujemo da u toj svjetlosti postoji snaga za kretanje naprijed – ne poričući ono što jesmo, nego prihvaćajući to, i to najprije pred ljudima.
Ta zaglušujuća šutnja
Ništa nas ne može istrgnuti iz Božje ljubavi. Ali to nas obvezuje, kao što ti i ja znamo, da u istini priznamo krivice koje činimo, posebno kada ranjavaju čovještvo i kada skrnave nevinost.
Dosta nam je braće koja zlostavljaju ili napadaju, a ostaju sjediti na svojim prijestoljima, pretvarajući se da je to prošlost i da je žalosno, ali da se ništa ne može učiniti. Dosta nam je gledati ih kako su zaštićeni više nego napuštena žena koja utjehu pronalazi u drugome, više nego homoseksualci kojima se neprestano ponavlja da trpe od neoprostivog grijeha. Dosta nam je slušati tu zaglušujuću šutnju onih koji su se nadali u Crkvi pronaći put prema Ocu, a napustili su je jer su ondje naišli na nedostojna očinstva. Gledati ih kako se tiho udaljavaju od groba, kojeg su lažni svjedoci koji čuvaju ulaz ispraznili od Njegove prisutnosti.
„Ne umanjuj svoju odgovornost“
Brate moj, molim te, čak i ako su djela zastarjela, ne umanjuj svoju odgovornost. Prihvati svoje stanje. Vjeruješ u milosrđe? Onda ga zadobij tako da od ljudi zatražiš kaznu, govoreći samo u suzama iskrenoga pokajanja. I ako zakoni nalažu zastaru, nemoj ni trenutka misliti da to umanjuje tvoju krivicu ili nanesenu bol. Pokaj se, popravi koliko je moguće, ne tražeći izgovore, ne plačući nad sobom i ne dokazujući. Prihvati ono što jesi. Tako te Gospodin gleda – bez gađenja i bez neljubavi. Vjeruj u to i proživi svoje posljednje dane u strahu da ne proturječiš toj ljubavi. Cijeli život propovijedao si Nebo. Daj svojim žrtvama da ponovno osjete njegov okus, priznajući ti sam, u istini, koliko si nedostojan. Tako, dok molim za tebe, moći ćeš se istinski nadati da će ti biti otvorena njegova vrata (fr.aleteia.org; fratellanza.net).