Foto: © Papa Franjo u sjedištu UN-a, KNA
Krešimir Cerovac
Papa Lav XIV. je 9. siječnja ove godine u obraćanju članovima diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj stolici, među ostalim, rekao i sljedeće: „U našem vremenu, slabost multilateralizma poseban je razlog za zabrinutost na međunarodnoj razini. Diplomaciju koja potiče dijalog i traži konsenzus među svim stranama zamjenjuje diplomacija utemeljena na sili, bilo od strane pojedinaca ili skupina saveznika. Rat se vratio u modu, a žar za ratom se širi. […] Mir se više ne traži kao dar i poželjno dobro samo po sebi, niti u nastojanju da se „uspostavi uređeni svemir koji je Bog želio, s savršenijim oblikom pravde među muškarcima i ženama.“ – papa Lav XIV. u obraćanju članovima diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj stolici, 9. siječnja 2026.
Odnos Katoličke crkve prema Ujedinjenim narodima odražava složenu dinamiku između vjerskog autoriteta i međunarodne političke organizacije. UN nije samo politička institucija, nego institucionalizirani odgovor na potrebu za mirom, koordinacijom i solidarnošću. Kao ključna platforma za očuvanje mira, zaštitu ljudskih prava i promicanje općeg dobra. UN odgovara načelima katoličkog društvenogi nauka koji ističe univerzalno dostojanstvo svakog čovjeka i potrebu za institucijama koje to dostojanstvo štite. Bez takve organizacije svijet bi bio fragmentiran, ranjiv i sklon većim sukobima. Zbog toga Crkva nastupa kao univerzalni moralni akter koji, naglašavajući odgovornost pojedinca i zajednica prema općem dobru, prirodno prepoznaje UN kao partnera u ostvarivanju temeljnih humanističkih ciljeva. Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada, 1965.), misleći na opće dobro, naglašava: „To, dakako, zahtijeva da se ustanovi neki sveopći javni autoritet priznat od sviju, koji će imati u rukama djelotvornu moć da svim narodima zajamči sigurnost, pravdu i poštivanje njihovih prava.“
Sveti papa Ivan XXIII. je u enciklici Pacem in terris (Mir u svijetu, 1963.) naglasio da suvremeni svijet zahtijeva koordinirane globalne strukture jer „opće dobro ima svjetske razmjere … pa stoga zahtijeva javnu vlast koja ima univerzalnu nadležnost.”
Svi suvremeni pape snažno su podržavali Ujedinjene narode, smatrajući ih ključnom institucijom za očuvanje mira, promicanje dijaloga među narodima i zaštitu ljudskih prava. Sveti Ivan Pavao II.ponajviše ih je spominjao, osobito u govorima pred Općom skupštinom 1979. i 1995., nazivajući UN „nužnim instrumentom za mir i suradnju među narodima” i videći ih kao forum za rješavanje sukoba putem dijaloga, a ne rata. Godine 1979. istaknuo je i da UN trebaju biti „središte moralne savjesti svijeta”. Papa Benedikt XVI. promatrao je UN kroz moralnu i filozofsku prizmu, naglašavajući da ljudska prava proizlaze ne samo iz političkih dogovora država, nego i iz samog dostojanstva čovjeka. U govoru 2008. upozorio je da institucije postaju krhke i neefikasne ako se odvoje od istine o čovjeku te pozvao UN da bude čuvar pravednosti i istine. Papa Franjo je u modernom kontekstu posebno isticao socijalnu dimenziju Ujedinjenih naroda, zahtijevajući zaštitu siromašnih, migranata i okoliša te promicanje socijalne pravde. Vidio je UN kao platformu za rješavanje globalnih problema, ali upozoravao da njihovo djelovanje mora biti vođeno suosjećanjem, etikom i brigom za najranjivije. Zajednička poruka svih triju papa jasna je: Ujedinjeni narodi su potrebni i imaju ključnu ulogu u očuvanju mira, ljudskih prava i globalne pravde, Njihova snaga ovisi o povezanosti s moralnim vrijednostima i istinskim poštovanjem dostojanstva svake osobe. Samo tako UN može postati istinska nada za svijet – instrument koji služi čovjeku i općem dobru, a ne samo političkim interesima.
Katolička crkva djeluje kroz Svetu Stolicu: nije klasična država, ali ima međunarodnopravni subjektivitet i diplomatski kapacitet. Od 1964. godine Sveta Stolica ima status stalnog promatrača pri UN-u, što joj omogućuje sudjelovanje u raspravama Opće skupštine, potpisivanje međunarodnih ugovora i diplomatsko djelovanje u multilateralnim forumima. Njeno sudjelovanje ima prvenstveno moralno-normativni karaktet: Crkva nastupa kao glas savjesti u međunarodnoj zajednici, osobito u pitanjima mira, ljudskih prava i zaštite života. Iako suradnja s UN-om postoji, ostaju sporna područja – bioetika (pobačaj, kontracepcija), redefinicija braka i obitelji, rodna ideologija te antropološki relativizam. Crkva zagovara postojanje objektivnihe moralnih normi koje bi trebale biti temelj međunarodnog prava i politike.
Ipak, globalna politika često pokazuje koliko je multilateralni sustav krhak. Primjerice, napetosti na Bliskom istoku, osobito oko iranskog nuklearnog programa, povremeno su dovele do vojnih incidenata i prijetnji širim sukobom. U kontekstu rasprava o mogućem napadu na Iran, Sveta Stolica je dosljedno pozivala na suzdržanost, dijalog i poštivanje međunarodnog prava, upozoravajući da jednostrane vojne akcije bez šireg međunarodnog konsenzusa dodatno destabiliziraju regiju i slabe povjerenje u međunarodne institucije. Za Crkvu, preventivni ili jednostrani ratovi predstavljaju ozbiljan moralni problem jer potkopavaju načelo kolektivne sigurnosti na kojem počiva sustav UN-a. Papa Franjo je za života konstantno odbacivao koncept „pravednog rata” kao moralno opravdanje za oružane sukobe. Njegova pozicija bila je da moderna tehnologija ratovanja čini tradicionalnu doktrinu pravednog rata praktički neprimjenjivom.
U tom se svjetlu može promatrati i stajalište Donald Trump, koji zauzima kritičan odnos prema Ujedinjenim narodima. Naglašava da je suverenitet nacionalne države ispred multilateralnih obveza i povukao je SAD iz pojedinih međunarodnih sporazuma i kritizirao UN zbog, kako je tvrdio, neučinkovitosti i neravnomjerne raspodjele financijskog tereta. Takav pristup predstavlja drukčiju viziju međunarodnog poretka – onu koja multilateralizam podređuje nacionalnim interesima.
Papa Lav XIV. isticao je da su jasnoća jezika i zajedničko razumijevanje pojmova temelj dogovora i zajedništva. Isto vrijedi za multilateralizam i Ujedinjene narode: oni pružaju prostor za dijalog među državama i ljudima. Kada komunikacija i značenje ključnih riječi postanu nejasni, multilateralizam slabi, a UN teže ostvaruju svoje ciljeve. Ponovno otkrivanje značenja riječi ključno je da bi te institucije mogle djelovati učinkovito, promicati mir i štititi ljudsko dostojanstvo. U govoru pred akreditiranim veleposlanicima rekao je: „Svrha multilateralizma je, dakle, pružiti mjesto gdje se ljudi mogu sastati i razgovarati, po uzoru na drevni rimski forum ili srednjovjekovni trg. Istovremeno, kako bi se pokrenuo dijalog, potreban je dogovor o riječima i konceptima koji se koriste. Ponovno otkrivanje značenja riječi možda je jedan od glavnih izazova našeg vremena.
Stajalište pape Lava XIV. je vrlo razvidno: „U svijetu koji se suočava sa složenim izazovima poput geopolitičkih napetosti, nejednakosti i klimatskih kriza, Ujedinjene nacije bi trebale igrati ključnu ulogu u poticanju dijaloga i humanitarne podrške, pomažući u izgradnji pravednije budućnosti.“
U lipnju 2025., nakon prvih američkih udara na iranska nuklearna postrojenja, papa je rekao: „Rat ne rješava probleme – naprotiv, pojačava ih i nanosi duboke rane u povijest naroda koje trebaju generacije da zacijele. Nijedna oružana pobjeda ne može nadoknaditi majčinju tugu, djetetov strah ili ukradenu budućnost.”
Nakon napada 28. veljače 2026., izvor blizak papi Lavu XIV. rekao je da papa udare na Iran smatra „nemoralnim, nezakonitim i ozbiljnom prijetnjom cijeloj ljudskoj obitelji”, te se očekuje da će to javno izreći na nedjeljnom Angelusu. Papa Lav XIV. gradio je pontifikat na uvjerenju da Evanđelje zahtijeva mir – i da nijedna nacija, uključujući ni njegovu vlastitu, nije izuzeta. Ovo je najizravniji sukob između Vatikana i Trumpove administracije dosad. kao i teološki nastavak odbacivanja koncepta ‘pravednog rata’.
Katolička crkva ne promatra UN tek kao pragmatičnu političku tvorbu, već kao moralno nužan instrument za očuvanje globalnog mira i zaštitu ljudskih prava. U globaliziranom svijetu, u kojemu sudbine naroda sve više međusobno isprepliću, multilateralne institucije prestaju biti puka diplomatska opcija i postaju etički imperativ. Crkva to jasno prepoznaje: gdje god postoji opasnost od sukoba, siromaštva ili kršenja temeljnih prava, tamo mora postojati i institucionalni okvir sposoban odgovoriti na te izazove. Unatoč ideološkim razlikama koje ponekad stvaraju napetosti između crkvenog nauka i pojedinih politika UN-a, Katolička crkva ne okreće leđa multilateralizmu – naprotiv, aktivno sudjeluje u njegovu oblikovanju preko Svete Stolice. Time Crkva ne odustaje od svojih načela, već ih unosi u srce međunarodnog dijaloga.
U konačnici, postojanje UN-a za Katoličku crkvu nije samo pitanje geopolitičke ravnoteže, nego teološke dosljednosti. Ako je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i obdaren nepovredivim dostojanstvom, tada zaštita toga dostojanstva na globalnoj razini postaje dužnost – i institucija poput UN-a, sa svim svojim nedostacima, ostaje nezaobilazan korak prema ostvarenju općeg dobra koje katolički društveni nauk stavlja u samo središte svoga poslanja.
Postojanje UN-a za Katoličku crkvu nije samo pitanje geopolitičke ravnoteže, nego teološke dosljednosti. Ako je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i obdaren nepovredivim dostojanstvom, tada zaštita toga dostojanstva na globalnoj razini postaje dužnost – i institucija poput UN-a, sa svim svojim nedostacima, ostaje nezaobilazan korak prema ostvarenju općeg dobra koje katolički društveni nauk stavlja u središte svoga poslanja. Katolička crkva podržava UN kao moralni instrument mira i pravde, te kritike vidi kao poticaj za dijalog, reformu i poštivanje ljudskog dostojanstva (fratellanza.net).