Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić jasno se izjasnio o pričešćivanju na ruku, podsjećajući da je riječ o jednoj od najstarijih crkvenih tradicija te da treba poštovati vjernika koji želi primiti pričest na jezik, ali jednako tako i onoga koji je želi primiti na ruku.
Rasprave o tome treba li svetu pričest primati na jezik ili na ruku povremeno se ponovno pojavljuju i u našoj crkvenoj javnosti. Za vjernike Vrhbosanske nadbiskupije u tom je pitanju osobito važan stav vrhbosanskoga nadbiskupa Tome Vukšića, koji je o tome vrlo jasno govorio u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju. Informativna katolička agencija je potom, 18. srpnja 2022., njegov odgovor prenijela u cijelosti.
Nadbiskup Vukšić najprije je podsjetio da pričešćivanje na ruku nije neka novija pojava, nego jedna od najstarijih tradicija Crkve. U nekim se obredima takav način pričešćivanja održao tijekom cijele povijesti, dok je u drugima u određenom razdoblju nestao pa se kasnije ponovno pojavio. Kao primjer naveo je rimski obred.
Istodobno je naglasio da je stara Crkva poznavala i druge načine primanja pričesti: na jezik, pod jednom prilikom, kao i pod objema prilikama. Praksa se tijekom stoljeća mijenjala i prilagođavala različitim kulturama te teološkim, asketskim i duhovnim promišljanjima.
Posebno je zanimljivo Vukšićevo tumačenje liturgijske simbolike pričesti na ruku. Kod takvog načina primanja pričesti dlanovi ne bi trebali biti postavljeni proizvoljno, nego jedan ispod drugoga, tako da tvore znak križa. Na taj način polaganje Kristova Tijela na ruke poprima simboliku polaganja na križ. Iz toga križa vjernik prima Kristovo Tijelo kao duhovnu hranu, a sama Euharistija uprisutnjuje Kristovu nekrvnu žrtvu križa. Upravo o toj simbolici, upozorio je nadbiskup, naša crkvena javnost nije dovoljno poučena. U liturgiji, kako je naglasio, nijedna gesta nije bez značenja. Njegova rečenica sažima taj naglasak: „U liturgiji svaka gesta ima svoje značenje i poruku.“
Nadbiskup se zatim osvrnuo na konkretan pastoralni pristup prema vjernicima. Smatra da treba poštovati njihov religiozni osjećaj. U normalnim okolnostima u kojima nema epidemije ili zaraznih bolesti, želi li vjernik primiti pričest na jezik, tako ga treba pričestiti; želi li je primiti na ruku, i to treba poštovati.
Vukšić pritom odbacuje ideju da bi jedan od ta dva dijela tijela sam po sebi bio „dostojniji“ za primanje Euharistije. Ni jezik nije sam po sebi prikladniji od ruke, niti je ruka prikladnija od jezika. Oboje su dijelovi ljudskoga tijela i imaju jednako dostojanstvo.
To je važno i za današnju praksu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Osobna pobožnost svećenika može biti ovakva ili onakva, ali nije isto što i opće crkveno pravilo. Važeće liturgijske odredbe također potvrđuju da se pričest može primiti na jezik, a ondje gdje je dopušteno i na ruku, ako to pričesnik želi. Redemptionis Sacramentum pritom izričito potvrđuje pravo vjernika na pričest na jezik te mogućnost pričesti na ruku.
Zato bi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bilo teško opravdati praksu prema kojoj bi pojedini župnik samostalno odredio da se svi vjernici moraju pričešćivati isključivo na usta. Na razini biskupije upravo je dijecezanski biskup mjerodavna crkvena vlast za donošenje obvezujućih liturgijskih odredbi, dok župnik nema ovlast samostalno uvoditi pravila koja mijenjaju ono što dopuštaju opći ili partikularni crkveni propisi. Stav mjesnoga nadbiskupa je jasan: u prilikama bez zaraznih bolesti treba poštovati izbor vjernika, bilo da želi primiti pričest na jezik, bilo na ruku.
Na kraju, možda je važnije od same polemike o načinu pričešćivanja ponovno naglasiti ono na što nadbiskup Vukšić zapravo upućuje: Euharistiji treba pristupati s vjerom, poštovanjem i sviješću o tome koga primamo. Način primanja ne bi smio postati povodom za podjele među vjernicima, nego prilikom za ozbiljniju liturgijsku pouku (ika.hr; fratellanza.net).