Nayla Tabbara, muslimanska teologinja iz Libanona, podsjeća nas na krhkost našega života, fizičku i psihičku. Spoznaja da možemo izgubiti sve, posvješćuje nam ono jedino što ostaje: ono što je u našem srcu.
Nayla Tabbara
Bojim se za ljude koji nisu svjesni urođene krhkosti ljudskih bića, bojim se da ih teški trenutci u životu ne slome. Takvi trenutci zahtijevaju prilagodljivost i sposobnost prihvaćanja vlastitih granica. Prema Kur’anu, „čovjek je stvoren slab“ (An-Nisa’ 4,28). Svi smo mi krhki u suštini svoga bića. Život se može izgubiti u svakom trenutku, kao što smo vidjeli u katastrofalnom potresu koji je pogodio sjevernu Siriju i južnu Tursku. I svakoga može sustići fizička i psihička krhkost.
Gubitak, rastanak, strah, svaka snažna emocija može utjecati ne samo na naše osjećaje, nego i na našu psihu. Pad ili rast hormona može nas izmijeniti, promijeniti naš način postojanja i našu percepciju onoga što je oko nas. Svakog trenutka može nas pogoditi neka bolest zbog koje ćemo izgubiti zdravlje ili dio svojih sposobnosti.
Ništa nas ne može zaštititi od ove krhkosti
U ovoj ranjivosti i pred prolaznošću našega postojanja svi smo jednaki, bili mi kraljevi ili prosjaci, veliki intelektualci, vjerski autoriteti ili sasvim obični ljudi.
Doista, ništa nas ne može zaštititi od ove urođene krhkosti. Ni bježanje nikud ne vodi jer će nas ona, prije ili kasnije, sustići, baš kao i smrt. Kako kaže Ku’ran: „Gdje god da jeste, smrt će vas sustići, makar bili i u tvrđavama neosvojivim“ (Al Nisa’ 4,78).
Kada se suočavamo s krhkošću, prihvaćanje je jedino što možemo učiniti. Tek kada prihvatimo svoju krhkost i nepostojanost našega života sa svime što on nosi, učimo istinski živjeti.
Ono što ostaje, to je naša sposobnost da ljubimo
Jer prihvaćajući činjenicu da se može izgubiti sve, uviđamo ono što nam ostaje: možemo izgubiti osjete, motoričke sposobnosti, razum, mentalno zdravlje; možemo izgubiti bliske osobe, krov nad glavom, ali ono što je u našem srcu, to ne možemo izgubiti dokle god smo živi. U Kur’anu se Posljednji sud opisuje kao „Dan kada bogatstvo i potomstvo neće biti od nikakve koristi, jedino čisto srce s kojim se ide k Bogu“ (Al Shu’ara 26,88-89).
Dakle, ono što ostaje za onaj svijet kao i za ovaj, to je naše srce, naša sposobnost da ljubimo. Ovdje nije riječ o romantičnoj ljubavi, ni o uzajamnoj privrženosti osoba, niti o strasti, nego o ljubavi koju razvijamo prevladavanjem naših sebičnih sklonosti, sitničavosti, mržnje, ljubomore i posjedovanja.
Prihvaćanjem naše urođene krhkosti postajemo svjesni da samo srce ostaje.
A biti svjestan toga da samo srce ostaje, podrazumijeva odluku da ga čistimo i da nam to, već danas, bude najvažnije. I sam Poslanik je govorio: „I moje se srce znade naoblačiti, od Boga tražim oprost i sto puta na dan“ (la-croix.com; fratellanza.net).