Vjerski mediji kod nas, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, trebaju kritičko mišljenje o stanju u Crkvi i društvu iz nekoliko razloga. Prije svega, mediji bi trebali biti neovisni i objektivni u svojem izvještavanju. To znači da bi trebali istraživati i izvještavati o svim aspektima Crkve, onima lijepima i plemenitima, ali i o problemima i zloporabama unutar nje. U suprotnom, vjerski mediji ostaju partijski.
Katkad se može čuti ili pročitati da su vjerski mediji drugačiji (bolji) od drugih jer “čuvaju istinu” ili je trebaju “štititi”. No to nije točno. Prije svega, jer nitko ne “posjeduje istinu”, a nadasve jer većini vjerskih medija nedostaje kritičkog mišljenja, bez čega oni zapravo ne izvještavaju o stvarnim problemima i izazovima s kojima se Crkva suočava, što je svojevrsno novinarsko i uredničko dodvoravanje nadređenima ili svećenicima i biskupima, ali i sudjelovanje u zataškavanju koje dovodi do još većih problema, protusvjedočanstva.
Osobito je to važno kada su u pitanju duhovnička i seksualna zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti, mizoginije, homofobije, nepoštivanja radnika i temeljnih ljudskih prava, kao i netransparentnost koja je plodno tlo za financijske i druge malverzacije. Kada je neki vjerski medij napravio profesionalno i temeljito istraživanje o nekoj o ovih tema u Crkvi? Ozbiljni svjetovni mediji to rade. Koji od ovih dvoje izvršavaju volju Očevu? Zato bismo mogli reći da nas oni koje neki među nama nazivaju grešnicima i bludnicama pretekoše u kraljevstvo Božje (usp. Mt 21,31).
Vjerski mediji, kao i svi drugi, dužni su nuditi pravodobne i cjelovite informacije, nemati tabù teme te pozivati različite i konstruktivne govornike da slobodno izreknu svoje mišljenje. Ako se šutnja novinara, bilo kao cenzura ili kao autocenzura, koristi kao sredstvo prikrivanja problema ili nepravilnosti unutar Crkve onda je takva šutnja neodgovorna, grešna, a time i štetna za Crkvu i društvo u cjelini. Mora se nositi odgovornost i za neizgovorenu riječ, za šutnju pred nepravdama.
Odstupanje od prevladavajuće autoviktimizacije (po kojoj su samo Crkva i vjernici ti koji na svijetu pate) i vjerske infantilnosti (s vrlo zaostalom pretkoncilskom duhovnošću) te veća kritičnost prema problemima u Crkvi pomažu u stvaranju zdravijeg i otvorenijeg društva. Dobar kritički pristup omogućuje otvorenu i konstruktivnu raspravu o temama koje su važne za Crkvu i društvo, što može dovesti do pozitivnih promjena u Crkvi, koja time dopušta da je uvijek iznova mijenjaju poruka i duh evanđelja. Tako se može stvoriti i veća transparentnost u radu Crkve, što bi moglo povećati povjerenje ljudi koje se iz godine u godinu narušava.
Autokritičnost Crkve i njezinih predstavnika može pomoći u smanjenju mogućnosti za zloporabu moći i ovlasti. Kritički pristup može otkriti potencijalne probleme i slabosti unutar Crkve i njezinih institucija, što bi moglo doprinijeti sprečavanju zloporaba moći. Kritičnost Crkvi može pomoći u njezinom rastu i razvoju, u prepoznavanju svojih slabosti i izazova, što bi moglo dovesti do pozitivnih promjena i unapređenja njezina rada i djelovanja, kao i do razbijanja slike o Crkvi kao zajednici licemjernih i pokornih u kojoj vlada “pray, pay and obey”.
U konačnici, kritičnost prema problemima i odgovornima u Crkvi pomaže u stvaranju boljeg društva u kojem se poštuju ljudska prava, uključujući i slobodu izražavanja i vjeroispovijesti. To doprinosi stvaranju otvorenijeg i iskrenijeg društva, što bi moglo donijeti korist svima.
Uz Svjetski dan slobode medija, 3. svibnja 2021.
Branko Jurić
(fratellanza.net)