Kulturno-teološka tribina o temi: „Paradoks uzajamnog podvrgavanja – Ljubavlju služite jedni drugima“ (Gal 5,13b), održana je u utorak 23. svibnja u Nadbiskupskom domu u Rijeci, a predavanje je izložio pravoslavni svećenik i doktor filozofije o. Vladan Perišić. Njegovo predavanje prenosimo u cijelosti.
Vladan Perišić
Paradoks uzajamnog potčinjavanja
(ὑποτασσόμενοι ἀλλήλοις)
Riječ je o jednom neobičnom, štaviše paradoksalnom konceptu, jedva shvatljivom i teško prihvatljivom. No, ako zaista hoćemo da budemo istinski hrišćani (a ne samo da slijedimo ustaljene običaje), mi taj koncept moramo ne samo shvatiti nego i prihvatiti i prigrliti kao najveću dragocjenost od koje zavisi naše spasenje. Jer ako ovaj koncept („uzajamnog potčinjavanja“) ne ostvarimo u našem međusobnom životu, onda od hrišćanstva neće ostati ništa do prazne priče. Sa time da li mi ovaj koncept ostvarujemo u svom životu ili ne, hrišćanstvo stoji ili pada.
Koncept „uzajamnog potčinjavanja“ (u nekim prevodima – „uzajamne podložnosti“: ”budite podložni jedni drugima”) koji se javlja u novozavjetnim ali i u spisima otaca i učitelja Crkve, tumačima je zadavao ne malo muka. Izgleda da nije bilo lako odrediti da li je u pitanju samo 1) neuspio izraz kojim se hoće reći isto što i riječju „potčinjavanje“ (u tom slučaju bi bilo svejedno da li ćemo reći „uzajamno potčinjavanje“ ili samo „potčinjavanje“). Ili je možda u pitanju 2) neki nov, makar i nevješto iskazan koncept.
Kada se danas u Crkvi pomene „potčinjavanje“ obično se odmah pomišlja na ono što je vremenom postalo gotovo prirodno, a to je ili 1) na odnos laosa prema kliru (tj. da se narod potčinjava sveštenstvu), ili 2) na odnose unutar samog klira gdje se đakon potčinjava i prezviteru i episkopu, a prezviter samo episkopu. U ovom kratkom osvrtu pokušaću da u najkraćim crtama skiciram šta o ovom izuzetno intrigantnom konceptu – uzajamnom potčinjavanju – kažu apostoli, oci i učitelji rane Crkve, kao i to možemo li mi danas od njih naučiti nešto što bi naš život u Crkvi učinilo bližim Isusovom idealu kojem nas je neumorno podučavao.
Odmah moramo priznati da sam izraz „uzajamno potčinjavanje“ zvuči samoprotivrečno. Kako je uopšte moguće „uzajamno se potčinjavati“ (ili kako je moguće da: ”budemo podložni jedni drugima“)? Podvrgavanje ili potčinjavanje (sa kojima obavezno idu i nesigurnost i strah) možemo naći u gotovo svim oblastima života, a možda je najbolji primjer za to vojska. U svakoj vojsci postoji jednosmjerni subordinacionizam (= podređenost u samo jednom smjeru – od običnog vojnika, preko svih drugih činova sve do generala): običan vojnik potčinjen je desetaru, ovaj vodniku, ovaj, kapetanu, itd, itd. sve do generala. I to je uobičajeno značenje riječi potčinjavanje (ὑποταγή). No, možemo li npr. zamisliti vojsku u kojoj postoji ne 1) subordinacionističko nego 2) „uzajamno“ potčinjavanje (podvrgavanje), gdje se običan vojnik doduše potčinjava kapetanu ili kapetan pukovniku a ovaj generalu (što zvuči uobičajeno), ali se takođe istovremeno (!!!) i general potčinjava običnom vojniku, pukovnik kapetanu itd, itd, tj. potčinjava se (ili: podložan je) svako svakome (što zvuči krajnje neuobičajeno i praktično neizvodljivo)? Na ovo se obično odgovara da takva vojska ne bi mogla ni postojati, tj. da u tom slučaju to uopšte i ne bi bila vojska. Vojska je dakle dobar primjer jednosmjernog potčinjavanja. Ali nipošto nije jedini. Tako npr. uzmimo neku moćnu kompaniju. Njoj je na čelu vlasnik, pod njim je bord savjetnika, potom menadžer ili generalni direktor, potom direktori pojedinih odsjeka itd, itd. sve do portira i spremačica. U toj jasno definisanoj hijerarhiji svaki niži položaj potčinjen je sebi nadređenom, itd. sve do generalnog direktora ili čak samog vlasnika. Ne može se ni zamisliti da je neki od direktora potčinjen sekretarici ili generalni direktor direktoru jednog od sektora ili svi zajedno portiru. Ovakvih primjera iz ostalih oblasti života možemo naći praktično bezbroj. Summa summarum: uvijek je neko podređen a neko nadređen. Ali nikad uzajamno.
Dakle, subordinacija ili podvrgavanje ili potčinjavanje uvijek i svuda ide samo u jednom smjeru. A to opet znači da u vojsci, kompanijama i u svim slično strukturiranim organizacijama, podvrgavanje koje bi bilo uzajamno zapravo uopšte nije moguće. E sad, iz toga slijede 2 mogućnosti: ili da tako nešto 1) uopšte i nije moguće (budući da je samoprotivrečno), ili pak da ako je 2) nekako ipak moguće (doduše u neuobičajenom smislu riječi potčinjavanje – ὑποταγή), onda tu mogućnost treba potražiti na sasvim drugom mjestu. No, odmah se nameće pitanje: postoji li uopšte takvo mjesto na kome neće vladati pravila koja gvozdenom logikom vladaju organizacijama poput vojske ili kompanije i njima sličnim. A po hijerarhijskom ustrojstvu sve su im organizacije manje-više slične. I začudo, možda ipak postoji. Ali samo jedno i jedino. Uskoro ćemo vidjeti i koje.
***
Što se izvora tiče, ovaj krajnje zagonetni koncept „uzajamnog podvrgavanja“ nalazimo prije svega u samom Svetom Pismu Novog Zavjeta. Primjera radi sv. apostol Petar hrišćanima poručuje: „svi prigrlite smirenoumlje pokoravajući se jedni drugima“ (1Pet 5, 5: ἀλλήλοις ὑποτασσόμενοι). A sv. apostol Pavle hrišćanima savjetuje: „pokoravajte se jedni drugima“ [u drugom prevodu: budite podložni jedni drugima] (Ef 5, 21: ὑποτασσόμενοι ἀλλήλοις). Poslije Novog Zavjeta ovaj koncept nalazimo i kod mnogih otaca Crkve. Tako npr. sv. Kliment Rimski hrišćanima u Korintu poručuje „da se svako potčinjava svom bližnjem“ (1Kor 38, 1), dok sv. Ignjatije Antiohijski zahtijeva da u Crkvi vlada upravo „uzajamno podvrgavanje“. A sv. Polikarp traži od hrišćana doslovno to isto: „Svi se podvrgavajte jedni drugima“ (Poslanica Filipljanima 10, 2). Vrlo je važno i to da su ovo sve hrišćanski pisci iz najranijeg, formativnog, perioda Crkve, tj. iz prvog i prve polovine drugog vijeka. I svi oni od hrišćana traže da se pokoravaju međusobno, tj. uzajamno jedni drugima. Čitajući sve njih pomišljamo da je to možda lijepo zamišljeno, no – budimo realni – da li je tako nešto uopšte moguće? I ako eventualno jeste, kako je to moguće?
No, prije nego što odgovorim na ovo pitanje, pogledajmo još samo to da li je ovaj zahtjev za uzajamnim potčinjavanjem neka osobenost samo najranije Crkve koja je kasnije prevaziđena i odbačena, ili se pak susreće i kod poznijih otaca Crkve. Odmah treba reći da ovaj koncept niti je odbačen (jer je ugrađen u sam tekst Novog Zavjeta), niti je prevaziđen (jer je toliko superioran da iznad njega nema ničega čime bi mogao biti prevaziđen). Interesantno je da među poznijim crkvenim piscima Origen Ispovjedalac, sv. Jeronim i sv. Jovan Zlatousti ovu ideju promovišu svi podstaknuti komentarisanjem navedene Pavlove Poslanice Efescima 5, 31 gde se govori o odnosu muža i žene, ali je još interesantnije da ni jedan od njih trojice Pavlov izraz „uzajamno potčinjavanje“ ne primenjuje na taj odnos, (kao što to ne čini nijedan hrišćanski pisac prije 19. vijeka – očigledno su sve do tada vladali isuviše jaki patrijarhalni običaji), nego je prenosi na opšti odnos vladanja i potčinjavanja. Origen i Jeronim primjenjuju ovaj koncept na odnos klira i laosa (tj. sveštenstva i naroda), a Zlatousti na odnos gospodara i sluge.
Tako npr. Origen Ispovjedalac, najveći teolog 3. vijeka, pišući vjerovatno prvi komentar na Poslanicu Efescima 5, 31 sv. apostola Pavla, potpuno je uvjeren da Pavle ovim izrazom govori upravo o uzajamnom potčinjavanju svih hrišćana (dakle, jeste da je Pavlu povod da upotrijebi ovaj izraz odnos muža i žene, ali taj povod on koristi da se obrati svimhrišćanima, bilo da su u braku ili van njega). Origen piše: „On [Pavle] kaže: Pokoravajte se jedni drugima u strahu Božijem [Ef 5, 21].“ Origen ovo tumači govoreći da: „Ovo [pokoravanje ili potčinjavanje jednih drugima] potpuno poništava svaku želju za vladanjem i prvenstvom. [I nastavlja] Sledeća [Pavlova] zapovijest je [takođe] data svima, ‘Jer iako sam slobodan od svih, svima sebe učinih slugom, da bih ih sve pridobio’ [1Kor 5, 13]. [I na kraju Origen kaže da] Ovo takođe propisuje i [Pavlova] zapovijest koja kaže ‘Služite jedni drugima’ [Gal 5, 13]“. Dakle, neka se ne pokorava i ne služi samo narod sveštenstvu, niti sveštenici episkopu, nego baš svi jedni drugima, kako bi u sebi zatrli svaku želju za prvenstvom i vladanjem nad drugima. Za Origena je, dakle, uzajamno potčinjavanje neka vrsta lijeka protiv Bogu mrske nečovječne ambicije za vladanjem čovjeka nad drugim ljudima. I to efikasnog lijeka koji nas iscjeljuje od te ambicije, ili je tačnije reći: od te bolesti.
Jeronim, najuticajniji egzeget latinofone Crkve, (očigledno se oslanjajući na pomenuto Origenovo tumačenje apostola Pavla) piše: „Neka episkopi čuju ove riječi [apostola Pavla] (‘Pokoravajući se jedni drugima u strahu Božijem’, Ef 5, 21), neka ih čuju prezviteri, neka ih čuju svi drugi učitelji, da bi se mogli pokoravati onima koji su njima pokorni i oponašati apostola koji kaže – ‘Budući slobodan od svih, svima sebe učinih slugom, da ih što više pridobijem’ (1Kor 9, 19), a na drugom mjestu – ‘Iz ljubavi služite jedni drugima’ (Gal 5, 13)“ (PL, 26:654).
A Jovan Zlatousti, najuticajniji egzeget grekofone Crkve, piše: „Neka bude razmjene služenja i potčinjavanja. Jer [samo] tada neće biti ropskog služenja. Neka jedan ne sjedi u rangu slobodnjaka, a drugi u rangu roba. Radije, bolje bi bilo da i gospodari i robovi budu sluge jedni drugima“ (PG, 62:4–176). Ovo je za 4. vijek izuzetno revolucionarna misao. U ovom kratkom osvrtu ne mogu nastaviti ovaj niz, ali mogu skrenuti pažnju na jedan vrlo specifičan slučaj koji se ne da zaobići – na teologa čija riječ ima izuzetnu težinu – sv. Grigorija Bogoslova.
Grigorije teološki ide još dalje od svih pomenutih učitelja Crkve kada kaže da: „Kao što se Sin potčinjava Ocu, tako se i Otac [potčinjava] Sinu“ (ὑποτάσσει δὲ καὶ Υἱὸς Πατρί, καὶ Υἱῷ Πατήρ, Besjeda 30, 5). Ni ovdje, kao naravno ni kod Petra, Pavla, Klimenta, Ignjatija, Polikarpa, Origena, Jeronima i Zlatoustog „potčinjavanje“ ne može biti subordinacijsko. [Bog] Otac može biti veći od Sina [kako to Isus jednom i kaže: „Otac moj veći je od mene“], ali munije „nadređen“, niti je Sin Ocu „podređen“, što znači da u njihovom međusobnom odnosu nema subordinacionizma(podsjećam da je subordinacionizam čak osuđen kao jeres). Dakle, jedno je poredak (τάξις, ordo), a nešto sasvim drugo subordinacija. U Svetom Trojstvu postoji poredak, ali ne i subordinacija. Ako Crkva treba da odražava Sveto Trojstvo, onda i u njoj mora da važi isto: u Crkvi mora da postoji poredak, ali ne smije da postoji subordinacija.
U Crkvi je, dakle, poredak ne samo moguć nego i poželjan, ali zato subordinacije ili potčinjavanja u uobičajenom i svakidašnjem smislu te riječi (kao u kompanijama ili u vojsci) ne smije biti ako Crkva želi da bude Hristova. Jer, ako je nebesko stanje odnosa Oca i Sina uzor za Crkvu, a za sve nabrojene svete oce jeste, onda i u Crkvi treba da vlada upravo taj, a ne neki drugi tip „potčinjavanja“. E sad, mnogi episkopi, po ljudskoj slabosti, sanjare o nekakvom drugačijem potčinjavanju, sličnom onom vojničkom, njima privlačnijem, o čemu i maštaju, a često takvu vrstu jednosmjernog i bezuslovnog potčinjavanja (subordinacije) i sprovode u djelo – jedni zato što iskreno, iako potpuno pogrešno, vjeruju da je potčinjavanje u Crkvi nalik na ono u vojsci ili kompaniji, iako mu u stvari ne može biti oprečnije, drugi prosto iz neostvarenih ambicija, a treći čak iz niskih lukrativnih strasti. U takvim slučajevima morali bismo ih podsjetiti na ono shvatanje „uzajamnosti“ u potčinjavanju o kakvom nedvosmisleno svjedoče sveti apostoli Petar i Pavle, kao i njihovi sledbenici sv. Kliment Rimski, sv. Ignjatije Antiohijski Bogonosac, sv. Polikarp Smirnski, Origen Ispovjedalac, sv. Jeronim, sv. Jovan Zlatousti i sv. Grigorije Bogoslov, da se ovdje zadržim samo na njima. I što je od najvišeg značaja – sve su ovo hrišćanski pisci najvišeg i trajnog autoriteta u Crkvi, tako da njihovo mišljenje, pogotovo ukoliko je o jednoj temi potpuno isto, kao što je ovdje slučaj, nikako ne možemo prosto zanemariti ili ignorisati. Naprotiv.
Iz nabrojanih primjera je jasno da Crkva ne može i ne smije biti ustrojena kao vojska ili kompanija (mada se ona često, rekao bih prečesto, upravo tako shvata, ne samo kroz istoriju nego i danas). Naime, gledajući načelno, „uzajamno podvrgavanje“ ukoliko podvrgavanje znači subordinacijsku podređenost jednih drugima prosto nije moguće, jer ili će prvi biti podređen drugome ili drugi prvome. Npr. Petar i Pavle se ne mogu „potčinjavati jedan drugom“ tako što će Petar biti na hijerarhijskoj ljestvici nadređen, a Pavle podređen, i istovremeno i Pavle biti nadređen, a Petar podređen. Dakle subordinacijsko „podređivanje jednih drugima“ je contradictio in adiecto. Ali opet, reći da svi gore nabrojani apostoli i sveti oci tako nešto zagovaraju značilo bi potcijeniti njegov elementarni zdrav razum. Prema tome, da ovaj dio privedemo kraju, ukoliko bi pojam „potčinjavanja“ imao isključivo hijerarhijsko-subordinacionističko značenje, onda bi novozavjetni i svetootački izraz „uzajamno potčinjavanje“ ili „potčinjavanje jednih drugima“ bio samoprotivrečan a otuda i njegovo ostvarenje apsolutno nemoguće.
***
Sada je došlo vrijeme da pogledamo šta onda ovaj koncept, ako treba da ima smisla, u stvari znači. Iz prethodno rečenog očigledno je da na koncept uzajamnog potčinjavanja ne možemo naići praktično nigdje u realnom svijetu kakav je on po sebi. Jer možda on i zvuči lijepo, ali je u ovom našem palom svijetu nemoguć. A ako je negdje ipak moguć, onda izgleda da je to jedino Carstvo Božije = Carstvo nebesko. Šta dakle? Moramo li čekati do svršetka svijeta i vijeka i do Drugog dolaska Hristovog i ostvarenja Carstva Božijeg, pa da vidimo kako izgleda u stvarnosti realizovan koncept „uzajamnog potčinjavanja“? Možda ipak ne. Neke naznake, ali vrlo upečatljive, možemo imati već ovdje i sada. Samo, da bismo ih uočili, smisao ovog izraza treba tražiti na sasvim drugoj strani, manje vojno-hijerarhijsko-subordinacionističkoj, a više blagodatno-jevanđeljskoj, jer tamo ga jedino i možemo pronaći.
A to znači da biblijsko-svetootački koncept „uzajamnog potčinjavanja“ pronalazimo npr. u sledećim situacijama: u uzajamnom poštovanju (npr. Petar poštuje Pavla, ali isto tako i Pavle poštuje Petra), u davanju prvenstva (npr. Petar daje prvenstvo Pavlu, ali i Pavle daje prvenstvo Petru), u ne traženju ničega samo za sebe (npr. Petar ne traži da samo on bude poštovan ili voljen, ali ni Pavle takođe), u dugotrpljenju (npr. Petar dugo trpi Pavlove slabosti, ali i Pavle Petrove), u nezaviđenju (npr. Petar ne zavidi Pavlu kao što ni Pavle ne zavidi Petru), u negordeljivosti (npr. Petar se ne gordi nad Pavlom, ali ni Pavle se ne gordi nad Petrom), u uzajamnom nošenju bremena (npr. Petar nosi i Pavlovo breme, ali i Pavle bez roptanja Petrovo), u činjenju drugoga većim od sebe (npr. Petar kaže: Pavle je veći od mene, a Pavle: Petar je veći od mene) itd, itd. A kad sve ovo nabrojano malo pažljivije pogledamo, odjednom nam postaje jasno da se sve ovo zajedno može izraziti jednom jedinom riječju – ljubav. Uzajamno potčinjavanje je u stvari druga riječ za ljubav. Da smo ovim tumačenjem na pravom putu potvrđuje nam i apostol Pavle govoreći: „iz ljubavi služite jedni drugima“ (Galatima 5, 13). Iz ljubavi, ne iz straha. I ovdje opet, po ko zna koji put, srećemo izraz „jedni drugima“, samo mu Pavle sada pridružuje i riječ „ljubav“ kao objašnjenje. Dakle, smisao izraza „uzajamno potčinjavanje“ treba tražiti u uzajamnoj ljubavi. Jer jedino tu on može imati smisla. I kao što je hijerarhijska potčinjenost primjer nemoguće „uzajamnosti“, tako je hrišćanska ljubav primjer moguće (i jedino poželjne) „uzajamnosti“.
No, ako, kao što nas ovaj koncept opominje, ljudi ne treba da vladaju jedni drugima, pogotovo u Crkvi, zar ljudima ne vlada barem Bog? Naravno da ne. Jer da vlada, istorija ljudskog roda ne bi izgledala ovako kako izgleda. Nasuprot tome, on je ljudima dao potpunu slobodu time što ih je načinio po svojoj slici (podsjećam: Očeva slika je Sin). Ljudi su znači slobodna bića. Dakle, Bog njima ne vlada. Uostalom šta će mu milijarde robova ili kmetova ili slugu. Bog želi da bude Bog slobodnih ljudi, želi da bude naš prijatelj. I opet paradoksalno, sv. Maksim Ispovjedalac ovo objašnjava tako što kaže da „To što Bog ne vlada ljudima ne umanjuje njegovu slavu, nego je čini još većom“ (Pismo Georgiju Eparhu). Barem od Isusa pa nadalje, Bog čovjeku ne naređuje nego ga ubjeđuje. Ne želi da mu čovjek bude podređen iz straha, nego pridružen iz ljubavi. Dakle, pravi prijatelj.
Ako bismo, dakle, poslušali ove nabrojane (a i mnoge nenabrojane) oce i učitelje Crkve (koji ne mogu svi stati u ovaj tekst), tada bismo umjesto u Crkvi zavladalog ovosvjetskog (= sekularnog) koncepta potčinjavanja kao hijerarhijsko-vojno-subordinacionističkog, a koje neminovno prate i nelagodnost i strah podređenih od njima nadređenih, vratili onaj za hrišćanstvo izvorni, apostolski i otački, a Crkvi jedino primjeren koncept podređivanja – onaj slobodni blagodatno-ljubavni. Možda paradoksalan ali nipošto kontradiktoran. (Podsjetiću: ono što je kontradiktorno to nije moguće – npr. drveno željezo: željezo ne može biti drveno; ili okrugli kvadrat: kvadrat ne može biti okrugao; ali ono što je paradoksalno to nije nemoguće, iako nije ni očekivano ni uobičajeno.) Tako je i pojam „uzajamnog potčinjavanja“ paradoksalan, kao što je uostalom toliko toga u hrišćanstvu paradoksalno, poput npr. koncepta vršenja vlasti kao služenja (koncept ne manje paradoksalan, ali za hrišćanstvo suštinski, što je tema za koju ovdje takođe nema mjesta). Jer, jednosmjerno potčinjavanje i njime izazvan strah (kao što je slučaj u vojsci ili kompanijama ili nebrojenim oblastima života) nikako ne idu zajedno sa ljubavlju bez koje je Crkva samo prazna ljuštura. O tome beskompromisno svjedoči sv. Jovan Bogoslov govoreći da „U ljubavi neme straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje“ (1 Jov 4, 18). Zato bi trebalo da se i mi okrenemo onom najboljem u sebi (jer ono najbolje uvijek potiče od Boga) i da poslušamo pomenute svetitelje i da ne potčinjavamo drugog držeći ga u strahu, pošto to ne dolikuje učenicima Hristovim, nego se radije „potčinjavajmo jedni drugima“ tako što ćemo se uzajamno poštovati, čuvati, smilovati i požrtvovano jedni drugima nositi bremena, čineći jedni druge većima od sebe. Drugim riječima, tako što ćemo jedni druge voljeti.
I što je vrlo važno i na šta nas je uostalom i sam Isus upozoravao: od toga za Crkvu postoji i kolateralna korist – Jedino po tome što ćemo se uzajamno voljeti, oni izvan Crkve će prepoznati da smo mi Crkva. Dakle, ne po našim svešteničkim odorama, niti po ritualima koje u svojim hramovima upražnjavamo, niti po bilo čemu drugom osim jedino po međusobnoj ljubavi – ako ona postoji onda smo Crkva, a ako nje nema onda nismo. Znači, jedino imajući ljubavi među sobom zaista ćemo suštinski i biti Crkva, a ne samo spolja ličiti na nju. Surovo jednostavno. Ali i opominjuće i otrežnjujuće.
Da bismo još malo više sebi približili mogućnost realnog dodira sa Carstvom nebeskim, u kojem jedino obitava pravo uzajamno potčinjavanje, tj. prava ljubav, moramo iz svojih glava izbrisati predstavu da smo mi ovdje na zemlji a Bog je negdje na nebu. To su antičke i starozavjetne predstave koje su hrišćanstvu strane. Jer, od kako je Sin Božiji postao i Sin čovječiji, u potpunosti je opravdao svoje ime Emanuil = Bog koji je sa nama. Sa nama, u nama ali i pored nas. Ovo poslednje u vidu svakog kome je potrebna naša pomoć. Zar nam ne kaže Isus: Ako učiniste nekome od ovih malih, meni učiniste. Nahraniste me, odjenuste me kada nahraniste i odjenuste one potrebite. E upravo kada pokažemo nesebičnu ljubav prema drugom mi u stvari pokazujemo kakvo je Carstvo Božije. Ljubav prema drugom do te mjere ukazuje na samu bit hrišćanstva, da je sv. Nikola Kavasila (14. vijek) kada je to shvatio oduševljeno izjavio da mi ljubavlju prema drugom Bogu ukazujemo čast čak i više nego kada mu prinosimo evharistijsku žrtvu.
***
Postoji, dakle, jedan smisao po kome je Carstvo Božije, sa svojim uzajamnim potčinjavanjem iliti ljubavlju, iako će u punoći doći tek u neznanoj budućnosti, u eshatonu, na neki način ipak već prisutno, a to je onaj za koji Isus kaže da „Carstvo [Božije] neće doći da se vidi“ (Lk 17, 20–21). I da neće biti ni tamo ni ovamo – znači uopšte neće biti na nekom određenom mjestu. Dakle, tamo gdje u ovaj naš svijet dođe Carstvo nebesko ono neće biti direktno vidljivo, neće biti empirijski dostupno (na način na koji npr. institucionalna Crkva jeste: tu nam je biskupska palača, tamo je katedrala itd, ali sve to, ma koliko potrebno, ipak nije Carstvo nebesko). Pa po čemu ćemo onda to Carstvo prepoznati kad niti je vidljivo niti se nalazi na nekom određenom mjestu?
Da li je Carstvo Božije došlo među nas, znaćemo nepogrešivo po tome da li među nama vlada ljubav ili mržnja, da li jedni druge pomažemo ili se pak radujemo tuđoj nesreći, da li nas raduje uspjeh drugoga ili nas raduje njegova propast, da li nevoljniku pomažemo ili smo ravnodušni prema njegovoj patnji, itd. itd. Iz ovih primjera se jasno vidi da su odnosi koji vladaju među ljudima (ljudima kojih se dotakao Duh Sveti) ti koji tvore Carstvo Božije (ili pak: ako ti odnosi nisu onakvi kakvi, po Isusu, treba da budu – onda oni ne tvore Carstvo Božije, nego grade carstvo satanino). Zato nam Isus i kaže da Carstvo Božije nije negdje daleko od ljudi, nego upravo „u ljudima“ ili „među ljudima“. Ljudi se vide, ali se njihovi međusobni odnosi ne vide. Ti odnosi su ona nevidljiva mreža koju ljudi razapinju među sobom i kojima ili 1. jedni drugima pletu omču oko vrata, ili pak 2. jedni druge izvlače i spasavaju iz provalije iz koje zjape ralje nebića, nepostojanja. Tako blagodatni odnosi (inače izuzetno malobrojni) ipak ponekad i ponegdje postoje u ovom svijetu, ali oni nisu od ovoga svijeta, ne potiču od ovoga svijeta. Samom svojom čistoćom i punoćom oni prevazilaze ovaj svijet (i njegovog kneza) i nepogrešivo upućuju na Carstvo Božije kao na svoj izvor.
Carstvo nebesko će u ovom svijetu, dakle, biti prepoznatljivo indirektno (mada nepogrešivo), na osnovu ponašanja ljudi jednih prema drugima. Ako među nama vlada predusretljivost, blagost, sažaljenje, milost, dobrota, iskrenost, pravičnost i njima slične vrline, tj. ono pominjano „uzajamno potčinjavanje“, što je samo druga riječ za ljubav, onda je upravo to znak da je Carstvo Božije došlo među nas. I da je u nama. Ono sâmo se ne vidi, ali su njegova dejstva (ili energije) itekako vidljiva u atmosferi (ozračju) djelatne ljubavi koja vlada među onima među koje i u koje je ono došlo. Dakle, daje to Carstvo zaista došlo, kao i to gdje je došlo, prepoznajemo po tome kada u ovom svijetu naiđemo na odnose između ljudi koji su čisti i iskreni, kad naiđemo na ljude koji su predusretljivi, požrtvovani i nesebični. Dakle, Carstvo Božije je tamo gdje se (kako je to njemački filosof Kant vrlo uspjelo formulisao) drugi čovjek nikada ne tretira kao sredstvo, nego uvijek kao cilj i svrha. Dakle, čovjek nikada ne smije biti sredstvo za bilo kakvu svrhu višu od njega, pošto ništa što bi bilo više od čovjeka i ne postoji. Pritom, u ljudima koji to razumiju i u skladu s tim i postupaju, prebivaju mir, krotost, nezavidnost i ljubav. E, upravo to i upravo tu je ono Carstvo Božije koje se ne vidi. Ne vidi se kao neki predmet ili kao prostor ili teritorija, ali se zato nepogešivo prepoznaje kao atmosfera (ozračje) nesebične ljubavi, naklonosti i prijateljstva, kao život djelatne ljubavi i humanosti, požrtvovanosti, empatije i milosti koju neprestano pokazujemo jedni drugima. Riječju, kao uzajamno potčinjavanje. Samo je tu i nigdje drugo nije Carstvo Božije. (A onaj koji takve ljude nadahnjuje na takvo (zaista sveto) ponašanje jedino je Isusov Duh = Duh Sveti.)
Kao što sam već napomenuo, Isus nam je kristalno jasno objasnio i to na koji način će oni koji nisu hrišćani prepoznati da mi jesmo (ako zaista jesmo) Hristovi: samo ako se uzajamno potčinjavamo, tj. ako imamo ljubavi među sobom, tj. ako se volimo. I nikako drugačije zajednica sa Isusom Hristom nije prepoznatljiva. Možemo mi svakodnevno pominjati Boga u uzrečicama, doskočicama i narodnim umotvorinama. Možemo biti ponosni na svoju naciju i tradiciju i uz to ponosni na sebe što smo ponosni na sve to. Možemo svakodnevno dolaziti u crkvu i prisustvovati svim bogosluženjima. Možemo postiti strogo poput indijskih jogina. Ili kažnjavati svoje tijelo (kao da je ono za bilo šta krivo) vatrom ili grubom odjećom ili specijalno za tu svrhu projektovanim spravama (i tako nešto je smišljeno). Možemo ukazivati zaslužene ili nezaslužene počasti institucionalnoj hijerarhiji (koja se zbog toga može toliko preuzvisiti da izgubi svaku vezu sa realnošću Crkve i svijeta u kome postoji). Možemo se iz prenaglašeno jednostranog poštovanja prema pričešću neprestano pričešćivati ili se iz istog razloga uopšte ne pričešćivati. Možda, po riječima bogoznalca Pavla, možemo progovoriti i anđelskim jezicima ili čak imati dar proroštva. Možda možemo zaviriti u sve tajne i zadobiti sva čovjeku dostupna znanja. Možda možemo, da nastavimo Pavlovim jezikom, imati toliko vjere da njome čak i planine premještamo (tj. rješavamo najzamršenije duhovne probleme). Možemo imati ili činiti sve to i još mnogo toga drugog, ali ako nemamo ljubavi jedni prema drugima, ako ne saosjećamo jedni sa drugima, ako nemamo milosti jedni prema drugima, ako nismo iskreni jedni prema drugima, ako se ne radujemo jedni drugima, ako se ne potčinjavamo jedni drugima, onda čak i ako sve ono ranije pomenuto imamo i ispunjavamo, mi zasigurno nismo Hristovi i on neće htjeti da ima išta sa nama, što će nam uostalom i saopštiti govoreći: „Ne poznajem vas“. Prema mudrim i istinitim riječima apostola Pavla, sve da ono maloprije pomenuto imamo, a samo ljubavi da nemamo, tada smo prosto-naprosto „ništa“ (dugim riječima: tada smo ništarije) – potpuno bezvrijedni stvorovi, beslovesne tjelesine. Štaviše, ako ljubavi i sažaljenja nemamo, sve ono nabrojano biće nam ne samo uzaludno, nego čak i na štetu. Dakle, jednostavno rečeno, tada ćemo živjeti u paklu, jer pakao i nije ništa drugo nego to kada Isus ne želi da ima išta s nama.
***
I na kraju podsjetimo se da nas sv. Atanasije Veliki uči jednoj velikoj temi, koju će nastaviti da razvijaju mnogi oci i učitelji Crkve – oboženju. On tvrdi da je „Bog postao čovjek, da bi čovjek mogao postati bog“. Što znači da bi čovjek mogao imati sve ove nabrojane božanske osobine (dobrotu, istinoljubivost, ljubav, čovjekoljublje i sl). A to, paradoksalno, znači da se Bog ovaplotio da bi čovjek mogao postati potpuno čovječan. Jer Bog je čovječan kao niko drugi. Božansko ponašanje ovaploćenog Sina Božijeg pokazivalo se, tokom njegovog zemnog života, upravo u njegovom čovjekoljublju: u istinoljubivosti, predusretljivosti, samilosti, suosjećanju, ljubavi. Jednom riječju – u ljudskosti, u čovječnosti. Ako malo bolje razmislimo ovo je paradoks nad paradoksima: božanskost se projavljuje (upravo) u ljudskosti. Božanskost se pokazuje kao vrhunska čovječnost. Drugim riječima, što je naše ponašanje čovječnije, to je božanskije. Taj na prvi pogled paradoks, nije ništa drugo nego tajna Božija koju nam sobom donosi, i u svom životu sa ljudima pokazuje, i riječju i djelom, njegov Sin koji se nas radi rodio kao čovjek. Cjelokupno Isusovo učenje moglo bi stati u ovaj stav. U ono vrijeme, kao da je bio vođen nekom intuicijom, Pontije Pilat poslije isleđivanja Isusa izvodi i prikazuje mnoštvu naroda riječima: „Evo [pravog] čovjeka“. U Isusu se, dakle, pokazuje ljudsko biće kao takvo, pokazuje se istinski čovjek, čovjek kakvim ga je Tvorac (Bog Otac) i zamislio i kakvim je želio da on bude. Ovo nam pokazuje da je tajna čovječnosti toliko neočekivano razumljiva a istovremeno i toliko duboka. Ako je Bog postao čovjek (a to je Isus kao pravi čovjek) da bi čovjek mogao postati bog, to ne znači ništa drugo nego da je dovoljno da istinski budemo ljudi da bismo bili bogovi. (Nije bez razloga patrijarh Pavle, i sebe i druge, neprestano podsjećaoupravo na to: „Budimo [pravi] ljudi“.) Ovo je tajna Božija koja nam je cijelog života takoreći pred nosom. Možda je ne uspijevamo jasno sagledati upravo zato što nam je isuviše blizu. A ta tajna Božija nam razotkriva da je prečica ka božanskosti u istinskoj ljudskosti. A ta se ljudskost pokazuje u onome sa čime smo i počeli, u nesebičnoj ljubavi iliti u uzajamnom potčinjavanju. Dakle, potčinjavajmo se jedni drugima kao što se osobe Svetog Trojstva (Otac, Sin i Sveti Duh) potčinjavaju jedni drugima. Ili isto to ali drugim riječima: Volimo jedni druge kao što Otac, Sin i Duh Sveti vole jedan drugog. Bez ovoga hrišćanstvo je bezvrijedno. Ali sa ovim nema ničeg vrednijeg od njega (fratellanza.net).