Crvena nit koja prolazi kroz završni dokument Sinode biskupa o Amazoniji
Andrea Tornielli
“Mi imamo svoju viziju svemira, naš način gledanja na svijet oko nas. Priroda nas približava Bogu i približava nam gledanje Božjeg lica u našoj kulturi, u našem životu. Mi kao domoroci živimo sklad sa svim živim bićima… Ne budite srca tvrda, morate omekšati svoje srce. Ovo je Isusov poziv. On nas poziva da živimo zajedno. Vjerujemo u jednog Boga. Moramo ostati ujedinjeni. To želimo kao domoroci. Imamo svoje rituale, ali taj se obred mora inkardinirati u središtu koje je Isus Krist”.
Jedno od najsnažnijih i najživljih svjedočanstava, među onima koje smo čuli od sudionika Sinode biskupa Amazonije, ponudio je Delio Siticonatzi Camaiteri, pripadnik naroda Ashaninca. Još jednom se potvrdilo ono što je papa Franjo više puta naučavao: potrebno je izaći naviještati Evanđelje i biti blizu siromašnima, odbačenima i bespomoćnima, ne kako bi se “nešto” donijelo, nego prije svega kako bi bili evangelizirani, tj. upoznali lice Boga Isusa Krista u licima ove naše braće i sestara.
Završni dokument Sinode – plod zajedničkog razlučivanja biskupa Amazonije i drugih dijelova svijeta, koje je okupio Petrov nasljednik – predstavlja crvenu nit trostrukog obraćenja: ekološkog, kulturnog i sinodalnog. Trostruko obraćenje kako bi se ostvarilo četvrto, pastoralno, da se u ovim krajevima s obnovljenom misionarskom revnošću naviješta Evanđelje Isusa Krista. Zapravo, temelj ovog četvrtog obraćenja – podvlači dokument – je “jedino obraćenje živom Evanđelju, a to je Isus Krist”.
Drame koje proživljava taj neizmjerni i slabo naseljeni teritorij, iskrižan rijekama i bogat biološkom raznolikošću, u dokumentu definiran “biološkim srcem” planeta, primjer su drama koje proživljavamo u ovom vremenu. Klimatske promjene, krčenje šuma, grabežljivo uništavanje resursa, odabečenost koju proživljavaju autohtoni narodi, izazovi rasta predgrađa metropola, unutarnje i vanjske migracije, nasilje koje se čini na najslabijima. Sve to izaziva kršćane i podsjeća ih na njihove odgovornosti.
Iz Završnog dokumenta jasno proizlazi potreba za promjenom tempa, koji nikad ne može biti plod misionarskih marketinških strategija ili samo novih crkvenih struktura. Moramo se vratiti izvoru, u ono “središte” o kojem strastveno svjedoči Delio. Amazoniji je prije svega potrebno izobilje milosti, muškaraca i žena koji vole Isusa i otkrivaju ga u licima, dramama, u ranama zaboravljenih i iskorištavanih naroda.
Sve u tekstu kojeg su biskupi predali Papi je prijedlog: od stvaranja crkvenih mreža za amazonske zajednice do uspostave posebnih tijela koja će okupljati biskupe regije, od prijedloga novih laičkih službi za žene koje predstavljaju prave stupove mnogih zajednica do poziva upućenog redovničkim kongregacijama da u te krajeve pošalju misionare, od potreba za boljom inkulturacijom tradicija i jezika starosjedilačkih naroda u liturgiji, sve do prijedloga ponovnog pokretanja trajnog đakonata, i proučavanja mogućnosti svećeničkog ređenja oženjenih trajnih đakona. I sve pronalazi svoj kontekst i svoje svjetlo u onom obraćenju koje je Franjo predlagao još od početka svog pontifikata s apostolskom pobudnicom Evangelii gaudium.
Sinoda koja je završila, nakon osluškivanja vapaja amazonskih naroda, nije bila “politički” sastanak, nego je to bio crkveni događaj, slušanje Duha Svetoga, traženje novih puteva evangelizacije, svjesni kako je sve povezano i da za kršćane interes i briga za zaštitu siromašnih i odbačenih, te briga i obrana svega stvorenog – što je Bog povjerio na čuvanje ljudima – nije opcionalno, već sve to proizlazi iz srca naše vjere.
Konačno, s ove Sinode dolazi apel za jedinstvo čitave Crkve, za zajednički hod, vođeni Duhom Svetim. To je poziv koji nam je uputio Delio, poziv domorodaca Amazonije: “Ne budite srca tvrda… Ovo je Isusov poziv. On nas poziva da živimo zajedno… Moramo ostati ujedinjeni… u središtu koje je Isus Krist” (vatican news; fratellanza.net).