Foto: © kna/Romano Siciliani/Paolo Galosi
Krešimir Cerovac
„Želimo promjenu koja može utjecati na cijeli svijet, jer globalna međuovisnost zahtijeva globalne odgovore na lokalne probleme.“ Papa Franjo, govor na Svjetskom susretu pučkih pokreta u Santa Cruzu, Bolivija (9. srpnja 2015.)
Pitanje globalne solidarnosti, koja je u duhu Socijalnog nauka Crkve poziv na univerzalno bratstvo, suradnju među narodima, pravedniju raspodjelu resursa i zaštitu dostojanstva svake osobe – osobito siromašnih i migranata – ozbiljno je dovedeno u pitanje politikom „America first“ i tzv. MAGA pokretom predsjednika Donalda Trumpa. To se osobito očitovalo kroz njegov izražen skepticizam prema multirateralnim sporazumima i institucijama poput Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske trgovinske organizacije. Trumpova administracija također provodi stroga ograničenja imigracija, povukla se iz ključnih međunarodnih klimatskih i trgovinskih sporazuma, te štiti američku industriju uvođenjem carina i trgovinskih barijera. Takav pristup stavlja u drugi plan ideje zajedničke odgovornosti, međusobne solidarnosti i brige za opće dobro, koje su temeljne vrijednosti kako kršćanske etike, tako i globalne međuljudske suradnje.
Globalizacija solidarnosti, kako je razumije papa Franjo, predstavlja odgovor na dominantni ekonomski i politički model globalizacije koji, umjesto povezivanja u pravednosti, često produbljuje nejednakosti i isključuje najslabije. U takvom kontekstu, papa Franjo ne poziva samo na korekciju sustava, nego na duboku etičku i duhovnu promjenu – na univerzalno bratstvo, međunarodnu suradnju, pravedniju raspodjelu resursa i zaštitu dostojanstva svake osobe, osobito siromašnih, ranjivih i migranata. Za njega to nije samo društvena ideja, nego evanđeoski poziv – poziv da se svijet gleda očima milosrđa, pravde i zajedništva. Papa Franjo globalizaciju solidarnosti vidi kao kontraodgovor nepravdi suvremenog svijeta.
U društvima koja su navikla na individualizam, natjecanje i logiku profita, solidarnost se često doživljava kao prijetnja – jer poziva na odricanje, dijeljenje i odgovornost za druge. Ona zahtijeva napuštanje zone komfora i priznavanje vlastitog udjela u nepravdama koje pogađaju siromašne, migrante i isključene. Nažalost, solidarnost je zanemarena ne samo u političkim i ekonomskim strukturama, nego, što je još žalosnije, i u teološkom i pastoralnom smislu. Premda je duboko ukorijenjena u kršćanskoj poruci – posebno u učenju o tijelu Kristovu, gdje su svi udovi međusobno povezani – nerijetko ostaje tek apstraktni pojam, bez konkretne primjene u životu zajednice i svakodnevnoj vjeri. Zaboravlja se da je solidarnost izraz ljubavi na djelu, i da bez nje kršćanska vjera lako sklizne u formalizam i individualnu duhovnost bez društvene odgovornosti.
Papa Franjo je u enciklici „Fratelli tutti“ upozorio:
„Solidarnost je riječ koju se uvijek ne prihvaća baš najbolje; u određenim je situacijama postala prljava riječ, riječ koju se ne usuđuje izgovoriti. Ona znači mnogo više od sudjelovanja u povremenim velikodušnim djelima. To znači razmišljati i djelovati u smislu zajednice. To znači da svačiji život ima prednost pred prisvajanjem dobara od nekolicine.“
Solidarnost, uz opće dobro i supsidijarnost, predstavlja jedan od temeljnih stupova Socijalnog nauka Crkve, kako ističe „Kompendij socijalnog nauka Crkve“. Kroz povijest suvremene Crkve, ova je vrijednost bila snažno naglašavana od strane svetog Pavla VI., svetog Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI., a danas posebno dolazi do izražaja u učenju pape Franje. Svi oni prepoznaju solidarnost ne samo kao društvenu dužnost, već i kao duhovnu dimenziju koja ima ulogu u očuvanju općeg dobra i izgradnji svjetskog mira. Papa Franjo ide i korak dalje, ukorjenjujući pojam solidarnosti u samu teološku dubinu otajstva Presvetog Trojstva. U enciklici „Laudato Si’ piše:
„Sve je povezano i to nas poziva da sve više rastemo u duhovnosti globalne solidarnosti, koja izvire iz otajstva Presvetog Trojstva““.
Ova rečenica ne samo da sintetizira ekološku i društvenu dimenziju kršćanske odgovornosti, nego poziva svakog vjernika da u solidarnosti prepozna put svetosti u suvremenom svijetu – put koji vodi prema jedinstvu s Bogom i bližnjima, unutar jedne zajedničke ljudske obitelji.
Papa Benedikt XVI. je u enciklici „Caritas in veritate“ napisao:
„Kad čovjek prepoznaje temeljnu solidarnost koja ga povezuje s cijelim čovječanstvom, tada shvaća da ne može zadržati samo za sebe dobra što ih posjeduje. Kada je nekomu solidarnost ušla u naviku, tada dobra koja posjeduje ne koristi samo za vlastite potrebe te se ona umnožavaju, donoseći često neočekivan plod i za druge“.
Sveti Ivan Pavao je u poruci „Incarnationis Mysterium“ izjavio:
„Također potrebno je stvoriti novu kulturu međunarodne solidarnosti i suradnje u kojoj svi, osobito bogate (!) nacije i države te privatni sektor, prihvaćaju odgovornost za ekonomski model koji služi svima.“
Zanimljiv doprinos o globalnoj solidarnosti predstavlja skup koji je 2. veljače 2020. godine organizirala Papinska akademija za društvene znanosti pod naslovom „Novi oblici solidarnosti: put prema bratskom uključivanju, integraciji i inovaciji“. Nažalost skup je prošao nezapaženo, iako su u njemu sudjelovali mnogi svjetski stručnjaci za financije i ekonomiju, predstavnici nekoliko svjetskih ustanova, ministri financija Argentine, Meksika, Paragvaja, El Salvadora, Španjolske, Francuske i Poljske, nobelovac Jozef Stiglitz, svjetski stručnjak za ekonomski razvoj i borbu protiv siromaštva Jeffrey Sachs, glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva, generalni direktor operacija Svjetske banke Axel van Trotstenburg, te prefekt Kongregacije za vjersku doktrinu kardinal Luis Ladaria Ferrer. Svrha ovog skupa bila je promišljanje novih pravila globalnog djelovanja u cilju stvaranja uključivog i održivog razvoja, razmatranje uloge i odgovornosti međunarodnih financijskihinstitucija, te izrada prijedloga za novu etičku osnovu globalne ekonomije. Naglasak je stavljen na potrebu integracije solidarnosti, pravednosti i održivosti u same temelje gospodarskog sustava.
Na skupu je nobelovac Joseph Stiglitz održao iznimno zanimljivo izlaganje pod naslovom „Globalna gospodarska transformacija: Snaga, ljudi i vrijednosti”. Već na samom početku izlaganja istaknuo je:
„Veliki dio svih kriza pripisujem vjeri u nesputana tržišta, u aktualni liberalizam, i zato želim predložiti put prema napretku“.
Stiglitz je ustvrdio je kako postoje načini za reformu tržišne ekonomije i kapitalističkog sustava, naglašavajući potrebu za uspostavom veće ravnoteže između tržišta, vlada i civilnog društva. Ključ rješenja vidi u stvaranju šire institucionalne ekologije, koja uključuje različite oblike organiziranja i suradnje, a osobito:
- veći naglasak na nevladine organizacije,
- razvoj zadruga i alternativnih ekonomskih modela,
- te uvođenje više solidarnosti i pravednije raspodjele, s ciljem postizanja veće društvene jednakosti.
Njegova analiza i prijedlozi predstavljaju snažan poziv na etiku odgovornosti u ekonomiji i na promišljanje novih oblika zajedničkog djelovanja koji nadilaze isključivo tržišnu logiku.
U izlaganju je naglasio:
„Mislim da moramo učiniti mnoge stvari, no ne postoji brzo rješenje. Potrebno je preurediti pravila kako nacionalnih ekonomija, tako i globalne ekonomije. Cilj je smanjiti pretjeranu maoć korporatcija, suzbiti utaje i izbjegavanje poreza, uspostaviti pravedniji sustav oporezivanja, te ojačati pregovaračku moć radnika kroz poticanje kolektivnog pregovaranja i jačanje sindikata. Korporacije više ne smiju biti usmjerene isključivo na interese svojih dioničara. Moraju prepoznati i svoju odgovornost prema svim dionicima: kupcima, radnicima, lokalnim zajednicama u kojima posluju – ali i prema Planetu na kojem svi živimoi. Moramo preispitati međunarodne sporazume, no ne na način kako to predlaže predsjednik Trump svojom porukom »America First« i pristupom »Amerika Amerikancima«. Na prvom mjestu mora biti Planet, jer ono što je ovdje u pitanju – jest budućnost cijelog čovječanstva“.
Papa Franjo je uputio poziv na radikalnu promjenu, zalažući se za „novu etiku“ u organizaciji i vođenju svjetske ekonomije i financijskog sustava. Sadašnja situacija je „poziv na akciju, a ne motiv za očaj“. Upozorio je, međutim, da u mnogim slučajevima nije riječ o nedostatku rješenja, već o nedostatku političke volje i odlučnosti da se stvari zaista promijene i jasno odrede prioriteti.
Papa je također upozorio na širu pojavu koju naziva „globalizacijom ravnodušnosti“, gdje ljudska patnja, siromaštvo i nepravda postaju nevidljivi u očima onih koji imaju moć djelovati. U tom kontekstu posebno ističe:
„Riječ ‘solidarnost’, koju svijet ekonomije često doživljava s nelagodom – kao da je to neka loša riječ – mora ponovno dobiti svoje zasluženo mjesto u društvu.“
Za papu Franju, solidarnost nije slabost, nego snaga – temelj istinske pravednosti, suprotstavljena indiferentnosti i sebičnosti koje obilježavaju mnoge aspekte suvremene ekonomije. Ona je, kako često naglašava, ključ za budućnost čovječanstva i opstanak našeg planeta.
Zaključak vatikanskog skupa bio je jasan: nakon četrdeset godina, „eksperiment“ povezivanja kapitalizma i solidarnosti može se smatrati neuspjelim, te je vrijeme da se potraže alternative. A rješenje? Možda se čini utopijskim i u potpunosti ga nema. No papa Benedikt XVI. jasno je isticao da su,
„za izlazak iz sadašnje financijske i gospodarske krize, koja je dovela do sve većih nejednakosti, potrebni ljudi, skupine i institucije, koje će njegovanjem ljudskog stvaralaštva promicati život i solidarnost.“ odel.“
Dodao je i da kriza ne mora biti samo prijetnja, već i prilika za razboritost, te za oblikovanje novog ekonomskog modela – onog koji stavlja čovjeka i opće dobro ispred profita, a solidarnost ispred pohlepe.
Kao zaključak svega rečenog mogu poslužiti riječi iz enciklike „Fratell tutti“:
„Pored globalizacije tržišta, mora postojati i odgovarajuća globalizacija solidarnosti; zajedno s ekonomskim rastom mora se povećati poštovanje stvorenog; uz prava pojedinaca moraju biti zajamčena prava onih koji su most između pojedinca i države, a obitelj (!) je prva i najvažnija od takvih institucija.”
Postavlja se ključno pitanje: Zašto značajan broj kršćana, uključujući katolike, ne prihvaća u potpunosti ili pasivno reagira na papinske nauke? Također, zašto se svaka kritika kapitalističkog sustava automatski poistovjećuje sa socijalizmom? I zašto se prijedlozi zakonskih regulativa, nužnih za funkcioniranje pravednog društva, neprestano etiketiraju kao socijalistički? Ovakvi stavovi sugeriraju da određeni kršćani ne slijede dosljedno Isusa Krista i njegovu nedvosmislenu brigu za siromašne i potlačene.
Država, kao instrument općeg dobra, ima obvezu stvarati uvjete koji jamče dostojanstvo i poštovanje za svakog pojedinca. Papa Benedikt XVI. je u enciklici „Bog je ljubav“ jasno naglasio:
„Temeljna norma države mora biti postizanje pravednosti, a svrha pravednog društvenog poretka jest osigurati svakome, u skladu s načelom supsidijarnosti, njegov udio u općim dobrima. Kršćanski nauk o državi i socijalni nauk Crkve to su oduvijek isticali.”
Još daleke 2011. godine, Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država objavila je značajnu izjavu o Socijalnom nauku Crkve u kojoj se, među ostalim, navodi:
„Previše katolika nije upoznato s osnovnim sadržajem Socijalnog nauka Crkve. Još je ozbiljniji problem što mnogi katolici nedovoljno jasno razumiju, (opaska: ovo vrijedi i za katolike u Hrvatskoj), da je Socijalni nauk Crkve sastavni dio katoličke vjere. To predstavlja ozbiljan izazov za sve katolike, jer slabi našu sposobnost da budemo Crkva vjerno usklađena sa zahtjevima Evanđelja.“
Čini se da je ta izjava još uvijek aktualna, ali ne samo u SAD-u. Za Crkvu, istinska veličina ne mjeri se ekonomskim nacionalizmom, već se očituje u viziji milosrđa, uključivosti i solidarnosti, koja obuhvaća cijelu ljudsku obitelj. Upravo ta univerzalna vizija stoji u kontrastu s trgovinskom i političkom agendom ‘Make America Great Again’ (tzv. MAGA), koja se često temelji na zatvorenosti, isključivanju i suprotstavljanju globalnoj solidarnosti. Nema u tome nikakve evanđeoske logike. To nije pravda. Katolici moraju priznati da ne uspijevaju svjedočiti boljem putu za svijet. U pismu upućenom američkim biskupima papa Franjo poručuje: „Kršćanska ljubav nije koncentrično širenje vlastitih interesa koje se postupno proširuje na druge osobe i skupine“ (fratellanza.net).