„Danas je socijalni nauk Crkve baština mudrosti u kojoj pronalazimo načela za promišljanje, kriterije za razlučivanje i prosudbu, konkretne smjernice za djelovanje.“ – papa Lav XIV., Magnifica humanitas (br. 3)
Krešimir Cerovac
Rijetko koji ekonomski poredak može se pohvaliti onime što je socijalna demokracija ostvarila u tri desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata: visoku produktivnost, gotovo punu zaposlenost, nisku nejednakost i razmjerno rijetke financijske krize. Taj je uspjeh danas gotovo zaboravljen, prekriven desetljećima neoliberalne dogme prema kojoj je svako ograničenje tržišta nužno put u stagnaciju. Vrijedi ga se prisjetiti – ne kao nostalgije za prošlim vremenom, nego kao dokaza da je moguć poredak u kojem gospodarski rast ne ide na štetu najslabijih. A kršćanin koji ozbiljno uzima socijalni nauk Crkve ima posebno malo razloga da prema takvu poretku ostane ravnodušan.
Katolički socijalni nauk od svojih početaka odbacuje dvije krajnosti. Papa Lav XIII. je u Rerum novarum (1891.) osudio ekscese ekonomskog liberalizma industrijske revolucije, zahtijevajući od države zaštitu siromašnih i radnika te pravo na pravednu plaću i sindikalno udruživanje. No istodobno je odbacio i kolektivizam koji dokida privatno vlasništvo. Papa Pio XI. je u Quadragesimo anno tu dvostruku osudu formulirao slikovito: individualizam i kolektivizam dvije su „hridi brodoloma” između kojih gospodarski život mora pronaći put koji ga ne prepušta ni slijepoj igri ekonomskih sila ni totalitarnoj kontroli.
Ta dvostruka osuda nije povijesna kurioznost. Ona je i danas mjerilo kojim se može suditi i tržišni fundamentalizam koji jedina prava priznaje kao vlasnička, i svaki poredak koji državi daje neograničenu vlast nad gospodarskim životom. Katolički socijalni nauk polazi od pretpostavke da tržište, prepušteno samo sebi, ne jamči ni pravednu raspodjelu dobara ni zaštitu onih koji u tržišnom natjecanju nemaju jednaku pregovaračku moć. Kako je upozoravao papa Franjo, gospodarstvo koje proizvodi isključenost ne može svoju moralnu legitimnost temeljiti samo na vlastitoj učinkovitosti.
Povijesno gledano, katolički socijalni nauk isprva nije zagovarao socijaldemokraciju u modernom smislu, nego distributizam i korporativizam – modele koji su se oslanjali na društvene pretpostavke predindustrijskoga svijeta i koji se teško mogu jednostavno prenijeti u suvremene gospodarske odnose. Katolička se misao postupno otvarala demokraciji i aktivnijoj ulozi države u gospodarstvu, sve do jasnog prihvaćanja liberalno-demokratskoga poretka na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u dokumentu Gaudium et spes.
Iz toga susreta razvila se poslijeratna kršćanska demokracija – poredak koji je u Europi izgradio snažnu socijalnu državu, sustave socijalne zaštite i institucije koje su ograničavale pretjeranu koncentraciju gospodarske moći, istodobno čuvajući privatno vlasništvo, poduzetništvo i demokratski pluralizam. Kršćanska demokracija i sekularna socijaldemokracija pritom su, unatoč razlikama u antropološkim i ideološkim polazištima, dijelile niz konkretnih socijalnih ciljeva: zaštitu rada, socijalnu sigurnost, snažne sindikate i odgovornost države za opće dobro. Upravo zato se o socijaldemokraciji u širem smislu može govoriti i kao o dijelu zajedničkoga europskog nasljeđa u kojem je važnu ulogu imala i kršćanska demokracija.
Postavlja se pitanje: Može li se govoriti o kršćanskoj socijaldemokraciji, a da se pritom ne upadne u političku utopiju? Ako se ona shvati kao pokušaj prevođenja temeljnih načela kršćanskoga socijalnog nauka – dostojanstva ljudske osobe, općega dobra, solidarnosti, supsidijarnosti i socijalne pravde – u konkretne demokratske institucije, tada nije riječ o utopiji, nego o obliku političkoga realizma nadahnutoga kršćanskom antropologijom.
Kršćanska socijaldemokracija ne polazi od pretpostavke da će politika ukloniti svaku nepravdu, sukob interesa ili ljudsku sebičnost. Čovjek je sposoban za solidarnost, ljubav i nesebičnost, ali je također sposoban za egoizam, gramzivost i zlouporabu moći. Zato kršćanska politika ne može obećavati raj na zemlji. Njezina je zadaća stvarati pravednije institucije, ograničavati posljedice nepravde i osiguravati da gospodarska i politička moć budu podvrgnute zahtjevima općega dobra. U tom smislu kršćanska socijaldemokracija nije projekt savršenoga društva, nego projekt smanjivanja društvene nepravde. Njezin uspjeh ne mjeri se time je li uspjela ukloniti siromaštvo, nejednakost ili društvene sukobe, nego time koliko je uspjela zaštititi dostojanstvo osobe, omogućiti dostojan rad, ograničiti koncentraciju moći i osigurati da nitko ne bude isključen iz osnovnih uvjeta društvenoga života.
Takav pristup razlikuje kršćansku socijaldemokraciju i od tržišnoga fundamentalizma i od državnog kolektivizma. Katolički socijalni nauk ne zahtijeva ukidanje tržišta, privatnoga vlasništva ili poduzetništva. Ali jednako tako odbacuje pretpostavku da je tržište samo po sebi dovoljan kriterij društvene pravednosti. Tržište je sredstvo, a ne svrha društva.Gospodarstvo postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi gospodarskoga sustava. Zato kršćanska socijaldemokracija ne znači jednostavno „više države” ili „više socijalnih davanja”. Njezina je bit u moralnoj svrsi institucija. Država mora intervenirati kada je potrebno zaštititi čovjeka i opće dobro, ali istodobno mora poštovati načelo supsidijarnosti, ostavljajući prostor obitelji, lokalnim zajednicama, sindikatima, poduzetnicima i civilnom društvu. Upravo je ravnoteža između solidarnosti i supsidijarnosti, slobode i odgovornosti, tržišta i socijalne pravde ono što kršćansku socijaldemokraciju može učiniti politički realističnom, a ne utopijskom.
Kršćanska socijaldemokracija nije nestala u jednom povijesnom trenutku niti se njezin kraj može objasniti jednim političkim porazom. Preciznije je govoriti o postupnom gubitku njezina političkog prostora. Od 1970-ih nadalje počele su se mijenjati glavne pretpostavke. Neoliberalni zaokret postupno je doveo u pitanje poslijeratni konsenzus o ulozi države u gospodarstvu. Deregulacija, privatizacija, fleksibilizacija tržišta rada i smanjivanje poreznoga opterećenja postali su dominantni elementi političkoga diskursa. Nakon sloma komunizma dodatno je oslabio politički pritisak koji je kapitalističke demokracije poticao na održavanje širokoga socijalnog kompromisa. Tržište je sve više predstavljano ne samo kao učinkovit gospodarski mehanizam nego i kao gotovo samodostatan regulator društvenoga života.
Još je dublji problem bio slabljenje kršćanske antropologije u javnom prostoru. Kršćanska socijalna misao nikada nije bila samo program preraspodjele bogatstva. Njezino polazište bilo je uvjerenje da je čovjek osoba čije dostojanstvo prethodi tržištu, državi i političkoj zajednici. Radnik nije samo trošak proizvodnje, potrošač nije samo jedinica tržišne potražnje, a građanin nije samo porezni obveznik ili birač. Kada se takva antropološka pretpostavka počne gubiti, socijalni programi mogu preživjeti, ali gube svoj dublji moralni temelj. Promijenila se i sama struktura rada. Poslijeratni model počivao je na velikim industrijskim sustavima, snažnim sindikatima i relativno stabilnom zaposlenju. Danas socijalno pitanje uključuje digitalne platforme, automatizaciju, umjetnu inteligenciju, fragmentirano tržište rada, nesigurne oblike zaposlenja i globalne lance proizvodnje.
Zato danas nije dovoljno jednostavno vratiti se modelu socijalne države iz druge polovice 20. stoljeća. Potrebna je nova sinteza: slobodno gospodarstvo bez ekonomskoga fundamentalizma, socijalna država bez birokratskoga paternalizma, poduzetništvo povezano s društvenom odgovornošću, rad zaštićen i u novim oblicima zapošljavanja, tehnologija podvrgnuta etičkoj prosudbi te ekologija shvaćena kao pitanje općega dobra. Upravo se ovdje otvara prostor za encikliku Magnifica humanitas pape Lava XIV. posvećene očuvanju ljudske osobe u vremenu umjetne inteligencije i koja smješta nova pitanja tehnologije, rada, slobode, moći i općega dobra unutar kontinuiteta socijalnoga nauka Crkve od pape Lava XIII. do suvremenoga doba. Klasično se socijalno pitanje dodatno proširuje: danas mu se pridružuje pitanje odnosa čovjeka prema kapitalu, tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, informacijama, okolišu i koncentraciji moći. Enciklika Magnifica humanitas upravo zato naglašava da tehnološki napredak mora ostati podređen ljudskoj osobi, njezinu dostojanstvu i sposobnosti odnosa i ljubavi.
Kršćanska socijaldemokracija, ako želi ponovno pronaći politički prostor, stoga ne može biti samo povratak staromu modelu. Ona bi morala ponovno povezati ono što je suvremena politika često razdvojila: slobodu i solidarnost, tržište i socijalnu pravdu, gospodarski razvoj i ekologiju, osobnu odgovornost i opće dobro.
Ta se načela ne iscrpljuju u apstraktnoj raspravi o modelima gospodarskoga poretka – u hrvatskim prilikama imaju vrlo konkretnu težinu. Hrvatska se suočava s demografskim padom i iseljavanjem, a ta kriza nije samo statistički podatak nego i znak da dio mladih ljudi ne vidi u domovini dovoljno prostora za dostojan i siguran gospodarski život. Istodobno je javni prostor opterećen političkom i gospodarskom korupcijom i klijentelizmom koji opće dobro mogu pretvarati u plijen uskih interesnih skupina, dok se privatizacija ili komercijalizacija javnih dobara mora prosuđivati prema pitanju kome ona doista koristi. Načelo univerzalne namjene dobara teško je pomiriti s praksom u kojoj se javna imovina i resursi prelijevaju prema uskom krugu povlaštenih.
Upravo zato kršćanska socijaldemokracija u hrvatskom kontekstu nije uvezena ideološka etiketa, nego mogući prijeko potreban korektiv: podrška sindikalnom pregovaranju, dosljedna borba protiv političke i ekonomske korupcije kao izdaje općega dobra, ulaganje u obrazovanje i ruralne krajeve koji se prazne te socijalna politika koja mladim obiteljima daje stvaran, a ne samo deklarativan, razlog da ostanu. Bez toga pozivanje na katolički socijalni nauk u hrvatskoj javnoj raspravi riskira ostati prazna gesta.
Prazna gesta, međutim, nije povlastica ljevice. Prostor koji su napustile tradicionalne stranke sve češće popunjava nacionalistička desnica koja se uglavnom poziva na kršćanski identitet, a pritom odbacuje upravo ono što je u kršćanstvu obvezujuće. AfD je za to gotovo školski primjer. Njezino etničko shvaćanje naroda i zagovaranje „remigracije” proturječe temeljnom uvjerenju da dostojanstvo pripada svakoj osobi kao osobi, a ne kao nositelju podrijetla. Socijalno se pitanje pritom rješava kao socijalni šovinizam: država blagostanja pridržana je „svojima”, a načelo univerzalne namjene dobara svedeno je na povlasticu rođenja. Tomu se pridružuju porezne olakšice koje ponajviše koriste imućnima i osporavanje klimatske politike, čime se napušta zahtjev Laudato si’ da briga za zajednički dom bude pitanje općega dobra.
Slično, uz važne razlike, vrijedi i za talijansku premijerku Giorgiju Meloni. Njezina je retorika, „Bog, domovina, obitelj”, bogata kršćanskim simbolima, ali politika ne slijedi simbole. Vlada je 2023. ukinula dohodak građanstva (reddito di cittadinanza) i zamijenila ga uvjetovanijim pomoćima koje obuhvaćaju uži krug siromašnih, a prijedlog zakonske minimalne plaće nije podržala. Obitelj se ne štiti simbolima nego plaćom od koje se može živjeti, stanovanjem i sigurnim poslom. Njezina migracijska politika, koja se oslanja na vanjsko zadržavanje ljudi, teško se može pomiriti s pozivom pape Franje da se migrante prihvati, zaštiti, promiče i integrira. Kad se kršćanstvo svede na oznaku kulturnoga identiteta, a odbaci ono što obvezuje, pravedna plaća, pravo na rad, zaštita slabih i otvorenost prema strancu, riječ je o zlouporabi vjere u političke svrhe.
Najviše zabrinjava to što takvo prizivanje desnih pristupa državi dolazi i od samih katoličkih vjernika. Dio ih privlači snažna država koja bi „sačuvala” kršćanski identitet i moral sredstvima vlasti: od ideje „neliberalne demokracije” do katoličkoga integralizma, koji bi javnu vlast stavio u službu konfesionalnih ciljeva. Takvo je prizivanje neodgovorno, a po svojim posljedicama i protivno nauku na koji se poziva. Prvo, Dignitatis humanae priznaje slobodu vjeroispovijedi i odbacuje prisilu u stvarima savjesti, pa država koja vjeru brani silom vjeru zapravo instrumentalizira. Drugo, Fratelli tuttiizričito upozorava na zatvoreni populizam koji narod pretvara u oruđe moći, a cijenu takvih programa plaćaju oni koje Crkva ima štititi: migranti, manjine i siromašni. Treće, ne može se vjerodostojno braniti nerođene, a okretati leđa rođenima, onima bez posla, krova i domovine. Vjernik koji u političkom vođi traži zaštitnika Crkve zaboravlja da je Crkva u takvim savezima često gubila vjerodostojnost nego slobodu. Vjera pretvorena u zastavu prestaje biti evanđelje i postaje ideologija. Nauk Crkve ne dopušta da se bira samo ono što odgovara političkom programu. Isto vrijedi i za ljevicu, koja ga često zanemaruje u pitanjima zaštite života i obitelji. Upravo zato kršćanska socijaldemokracija mora biti dosljednija od obiju strana.
Ovo nasljeđe nije zatvoreno poglavlje povijesti. Papa Lav XIII. progovorio je u trenutku kada je industrijska revolucija preoblikovala odnos kapitala i rada; danas novu transformaciju donose umjetna inteligencija, automatizacija i koncentracija tehnološke moći u rukama maloga broja velikih aktera. Socijalno pitanje se, dakle, nije izgubilo nego je promijenilo svoj oblik. Ono se od tvornice proširilo prema algoritmu, digitalnoj infrastrukturi, umjetnoj inteligenciji i novim oblicima gospodarske koncentracije. Pitanje, međutim, ostaje isto: tko upravlja moći i u čije ime? U Magnifica humanitas dostojanstvo osobe ponovno se pojavljuje kao kriterij prema kojemu treba prosuđivati tehnološki i gospodarski razvoj.
U tom svjetlu poziv na obnovu socijaldemokratskoga modela ne treba shvatiti kao nostalgiju za prošlim desetljećima. Riječ je prije o pokušaju ponovnoga promišljanja onoga što katolički socijalni nauk već dugo naglašava: gospodarstvo postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi gospodarstva; tržište može stvarati bogatstvo, ali samo od sebe ne jamči njegovu pravednu raspodjelu; država, sindikati i solidarne zajednice imaju odgovornost osigurati da gospodarski razvoj koristi svima, a ne samo onima koji već posjeduju najveću moć.
Kršćanska socijaldemokracija nije utopija. Ona je, u najboljem smislu te riječi, trajni pokušaj da se nesavršeni svijet učini pravednijim, polazeći od realističnoga pogleda na čovjeka, ali i od kršćanske vjere da ljudsko dostojanstvo nikada ne smije biti podređeno logici profita, moći ili pukoga ekonomskog rasta. Kršćanska socijaldemokracija možda je izgubila svoj nekadašnji politički oblik, ali pitanje koje ju je izvorno rodilo nije nestalo. Naprotiv, postalo je još hitnije: kako organizirati gospodarski i društveni život tako da čovjek ponovno bude svrha, a ne sredstvo? Odgovor ne može biti jednostavan povratak prošlosti. Potrebna je nova sinteza koja će istodobno čuvati slobodu, odgovornost, poduzetništvo i privatno vlasništvo, ali ih povezati sa solidarnošću, socijalnom pravdom, zaštitom rada i općim dobrom. U tom smislu kršćanska socijaldemokracija može biti shvaćena ne kao gotov politički model, nego kao trajna zadaća političkoga realizma nadahnutoga kršćanskom antropologijom.
Upravo se ovdje Magnifica humanitas pokazuje kao važna točka novoga promišljanja. Enciklika ne nudi nostalgiju za nekim prošlim društvenim poretkom, nego ponovno postavlja pitanje što znači ostati čovjekom u vremenu u kojemu tehnološka i gospodarska moć sve snažnije oblikuju ljudski život. Ako je Rerum novarum postavila pitanje čovjeka pred novom moći industrijskoga kapitala, Magnifica humanitas isto pitanje postavlja pred umjetnu inteligenciju, algoritamsku moć i tehnološku koncentraciju. U oba slučaja temeljni kriterij ostaje isti: čovjek ne smije postati sredstvo sustava koji je sam stvorio. U tom smislu Magnifica humanitas može biti više od teološkoga odgovora na izazove umjetne inteligencije. Ona može biti antropološki temelj nove socijalne misli. Uzvišenost ljudskoga dostojanstva nije samo teološka tvrdnja nego kriterij prema kojemu treba prosuđivati politički, gospodarski, tehnološki i društveni poredak.
Kada taj kriterij postane stvarno mjerilo javne politike, socijalni nauk Crkve prestaje biti zbirka načela koja se citiraju i postaje ono što bi po svojoj naravi trebao biti – poziv na izgradnju institucija koje služe čovjeku i općem dobru. Upravo bi tu mogla početi nova kršćanska socijaldemokracija: ne kao obnova jedne političke etikete, nego kao obnova političke odgovornosti prema čovjeku (fratellanza.net).