Foto: © ilustracija, KNA
U knjizi Confession d’un cardinal (2007.) francuski novinar Olivier Le Gendre bilježi Kardinalove znakovite anegdote, otkrića i povijesna razmatranja, a na vidjelo izlazi problem koji razdvaja dvije glavne tendencije Crkve: jedna pokušava obnoviti stare prakse, dok se druga priprema za sukcesiju, odnosno trenutak kada će slabljenje institucije bit toliko upadljivo da će novi načini rada postati obvezni. Ovaj Kardinal, blizak svetom Ivanu Pavlu II., pita se o smislu njegova djelovanja na čelu jedne od najvažnijih vatikanskih ureda kojeg je ostavio kako bi se posvetio zapuštenoj djeci jugoistočne Azije. Evo jednog ulomka iz knjige:
I. DIO
KARDINAL: […] Htio sam reći da za ženidbu svećenika nema velikog zanimanja. Većini ljudi je svejedno, na tu temu se zbijaju šale.
Le Gendre: Pa ipak, svi o tome pričaju…
– Da, ali radi se o vrlo malom broju ljudi. Protestanti i pravoslavci riješili su problem odavno, njihovi pastori i svećenici mogu biti oženjeni. Isto tako i anglikanci koji zaređuju i žene. Muslimani, oni nemaju svećenika. Židovi imaju oženjene rabine. Budisti imaju monahe koji ženidbu isključuju. Vaše “svi” isključuje sve ove konfesije i religije, dodajmo tome još agnostike, ateiste i ostale kategorije koje se tu ubrajaju. Ostaju katolici.
– Slažem se, kako ste rekli, to je oko 17% svjetske populacije.
– Svakako ne više. Katolici istočnog obreda imaju oženjene svećenike. Oni iz Južne Amerike imaju potreban broj svećenika i većina bi vjerojatno bila šokirana njihovom ženidbom. Afrički svećenici bolno žive svoj celibat radi njihove kulture u kojoj priznati autoritet proizlazi iz statusa muža i oca. Ostaju europski i sjevernoamerički katolici, koji, istina, o tome stalno pričaju, dok sve naše ankete pokazuju da se broj svećeničkih kandidata ne bi povećao, ako bi svećeničkim kandidatima bilo dopušteno ženiti se…
– Kako to?
– Da, ne bi bilo navale oženjenih kandidata za svećeništvo ako bi trebali biti svećenici na isti način kao svećenici celibatarci danas.
– Što hoćete reći?
– Ah, ništa tako originalno. Postati svećenik kada ste oženjeni, imate obitelj, to bi postavljalo ogromne praktične probleme u europskim zemljama. Trebalo bi pronaći izvore znatnih prihoda kako bi im se osiguralo dovoljno sredstava da mogu pristojno odgajati svoju djecu. A pogotovo bi im trebalo napraviti različit raspored vremena od onoga kojeg imaju svećenici celibatarci koji uvijek stoje na raspolaganju, dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno.
Iz praktičnih razloga, koji su često odlučujući, oženjeni svećenik ne bi mogao funkcionirati kao svećenik celibatarac. To bi nas nužno dovelo do temeljitog preispitivanja uloge svećenika, one uloge na koju smo navikli već stoljećima.
Znate li koji je jedan od razloga, ne kažem da je jedini, koji je doprinio tome da se zabrani ženidba svećenika nekoliko stoljeća ranije? (- dodao je nakon nekoliko trenutaka šutnje).
– Recite mi, Eminencijo.
– Svećenici koji su dobivali prihode, malu parcelu zemlje, krov nad glavom kako bi se pristojno mogli brinuti za svoju obitelj, malo po malo počeli su posjed ostavljati svojoj djeci. Što znači da je nakon smrti jednog svećenika trebalo opskrbiti i njegovog nasljednika. To je postao neizdrživi izdatak za crkvene fondove.
– Eminencijo, prije par minuta rekli ste nešto o ženidbi svećenika što me je iznenadilo. Rekli ste da bi to iz praktičnih razloga bilo teško i nadodali da su praktični razlozi često odlučujući. Drugim riječima, Vi ne mislite da se stav protiv ženidbe svećenika temelji na teološkim razlozima…
– Ne vidim zašto vas to iznenađuje. Cijela Crkva misli isto što i ja. Biskupi istočnog obreda neprestano nas upozoravaju na financijske poteškoće koje sa sobom nosi oženjeni kler. Vrlo malo diskusije odnosi se na teološke zapreke, kako kažete. Ne, vjerujete mi: oženjenih svećenika bit će tek onda kada budemo prihvatili ideju da se može biti svećenik na jedan drugačiji način od ovoga kojeg imamo stoljećima.
– Biste li vi, Eminencijo, željeli da oženjeni muškarci mogu postati svećenici?
– Mislim da je pitanje loše postavljeno. Ja vjerujem da Crkva ponajprije živi od sakramenata, a ne od nekakve praktične organizacije, koliko god ona mogla biti efikasna. Mislim da bi trebalo odvojiti dvije funkcije koje smo spojili u osobi svećenika, sakramentalnu i organizacijsku funkciju. Svećenik je taj koji je održavao Crkvu stoljećima. To je funkcioniralo u ono doba, pogotovo u vremenima kada je izbor svećenstva predstavljao nezanemarivu društvenu promociju i kada je to bilo na ponos obitelji. Danas su se društvene prilike promijenile i tamo gdje su promijenjene, to možda više i nije najbolje rješenje.
– Biti svećenik, to je poziv, a ne društvena ambicija (– prekinuh ga).
– Vi stvarno volite izigravat pobožnu i naivnu dušu, kako je to govorio moj duhovnik u bogosloviji. Naravno da je svećeništvo zvanje, unutarnji poziv! Znamo da smo rođeni u određenom vremenu i prostoru. Naš duhovni život je pod utjecajem naših životnih prilika i on se konkretno izražava u tim prilikama. Negiranje sociološkog aspekta nije samo nerazumno, nego i vrlo štetno: postoji rizik da razdvajamo duhovno od konkretnog života, da ga pohranimo u nekakav idealan prostor u kojem će, zbog manjka kisika, malo po malo atrofirati. Tako je jasno da je mnogim mladim ljudima proteklih stoljeća svećeništvo istovremeno darovalo mogućnost duhovnog ostvarenja i priliku za društveni i ekonomski napredak. Mogućnost bolje budućnosti, izlaz iz loših životnih situacija. Biti svećenik danas, to podrazumijeva društvena i ekonomska odricanja. Ostaje samo duhovna dimenzija.
– Hoćete reći da su nestali uvjeti u kojima se svećenstvo do sada živjelo…
– To je očito, ali to nije najvažniji problem. Najvažnije je to što Crkva u kojoj se sakramenti više ne bi slavili dovoljno često, postepeno umire. Ako bi dakle, na nekim mjestima, radi slavljenja sakramenata bilo potrebno zarediti oženjene ljude, ne vidim nikakve zapreke. Pod uvjetom da se sve ne stavlja u istu vreću. Pod uvjetom da se od tih oženjenih ljudi ne očekuje da budu zamjena svećenicima kakve poznajemo već stoljećima: reverenda, župni stan, pokroviteljstvo, vođenje financija, odluke svih vrsta…
– Vaša istraživanja su pokazala da ne bi bilo navale kandidata ako bi se promijenilo pravilo celibata? (-upitah da ga potaknem da bude malo određeniji u svojim objašnjenjima.)
– Oženjeni muškarci katolici, radi te tradicionalne slike svećenika, ili nemaju interesa ili mogućnosti da to postanu. Ipak imate pravo, ta tema stalno dolazi na naslovne strane zapadnjačke štampe, kao i tema kontracepcije, pobačaja, prezervativa… Mi ostali, odgovorni u Crkvi, mislimo da to postaje već naporno, to inzistiranje da se kršćanstvo svede na te četiri teme, kao da nemamo drugih izazova. Kontracepcija, pobačaj, prezervativ, ženidba svećenika, umorni smo se od tog refrena. Tim više što se sve četiri teme stvaljaju u isti koš.
– Isti koš, Eminencijo, što želite time reći?
– Da, u isti koš. U tom smislu da im se pridaje ista važnost, isto značenje. Isti koš i u tom smislu što nas se hoće prisiliti na to da ih prihvatimo sve, u paketu. Ja mogu prihvatiti to da oženjeni muškarci dobiju mogućnost slavljenja Euharistije, a da ne pristajem na pobačaj, na primjer. […] Rekao sam Vam da naša Crkva kao institucija fascinira svojim dekorom, vlašću koja joj se pridaje, bogatstom koje se pretpostavlja, tajnovitim funkcioniranjem koje joj se pripisuje, grandioznim ceremonijama koje organizira. Institucija fascinira, njezina poruka puno manje. Njezina uvjerenja su malo poznata i mnogi ih smatraju zastarjelima. Insititucija, naprotiv, unatoč svemu i dalje fascinira svijet, kako se to prije tri mjeseca iznova pokazalo i na ukopu jadnog Ivana Pavla II.
– Kako to, jadnog Ivana Pavla II.? (– uzviknuh, presječen tim pridjevom za kojeg nisam očekivao da će biti priljepljen tom čovjeku kojeg mi je prikazao kao izvanredno velikog).
– Što vas šokira u tom pridjevu? (– upitao me, iznenađen ovaj puta on) Ima nas više ovdje u Rimu koji smo bili duboko dirnuti i pogođeni zadnjim mjesecima našeg Pape. Rekli smo mu, doduše rijetko, jer te su stvari teške za reći, da ima pravo živjeti mirnije, da bi mogao ostaviti ulogu Pape i više se odmarati. Nismo ga poticali na ostavku. Mogao je ostati Papa i živjeti svoje zadnje mjesece drugačije, tako da još više smanji aktivnosti koje je ionako znatno smanjio tih mjeseci koji su izgledali kao godine.
– I mnogi obični ljudi mislili su isto što i vi… […]
– Mogao je prestati vršiti ulogu Pape, on koji je to tako izvanredno radio prethodnih 25 godina, a da radi toga ne prestane biti Papa. Mi smo mogli osigurati svakodnevnicu za one mjesece koji su mu bili preostali. Svi smo znali da to neće trajati još dugo. Je li se trebao pokazivati u takvom stanju i do kraja? Ne vjerujem. Prekinuli ste me kad sam govorio o tome koliko naša Crkva kao institucija fascinira unatoč tome što sve više gubi utjecaj. Da, zdanje privlači pažnju, građevina je lijepa, ali sve manje ljudi želi u nju ući, a mnogi su se požurili da iz nje izađu. (Dugo je šutio. Poštivao sam tu šutnju.) […]
– Eminencijo, moram priznati da sam iznenađen.
– Čime ste iznenađeni, dragi prijatelju?
– Vašom jasnoćom. Nisam navikao na ovakvu slobodu govora kod odgovornih u Crkvi.
– Prije nego što sam Vam pisao i predložio ovaj zajednički projekt, angažirao sam se prema samome sebi. Obećao sam sebi da ovi razgovori neće za Vas biti gubljenje vremena i da ću biti jasan, koliko god je to moguće. Ne želim upasti u ono što nam se tako često spočitava […] to da crkveni ljudi, i Crkva kao institucija, imamo sklonost i vještinu da prikrivamo istinu, da je ne priznajemo, nego je stavljamo iza dimne zavjese naših uvježbanih govora.
[…] Dokle god ne budete tražili da Vam otkrijem ono što je ispovjedna tajna! Da budem iskren, to nas neće puno smetati: već godinama rijetko ispovijedam!
– Dogovoreno, nećemo se doticati ispovjednih tajni (– rekoh bez problema).
– Čekajte, čekajte, nemojte se prebrzo radovati. Postoji još tu i tamo neka rezerva. Isto tako Vam neću reći ono što sam se zakleo da neću reći. Ni to nas neće previše ometati jer nisam često davao takva obećanja. Isto tako Vam neću govoriti o raznim nedostatcima nekih osoba ukoliko to već nije poznato široj javnosti ili ako to nema direktnog utjecaja na neki događaj o kojem govorimo. Ali ću Vam reći kako sam ja vidio te događaje, ono što se, prema mojem viđenju, dogodilo u nekoj situaciji i što u to vrijeme nije bilo poznato. Govorit ću Vam više o Crkvi nego o sebi… Je li Vam je to prihvatljivo?
– Počašćen sam što ste mislili na mene. Znajte da bi mi bilo teško raditi s nekima od Vaše braće. Posebno bi mi bilo teško staviti svoje ime na knjigu koja bi sličila na dugi oproštajni govor pred mirovinu, da me je netko od njih upitao da radimo na jednom takvom projektu. Puno puta sam se uvjerio koliko je tamo teško doći do istine (- i gestom ruke pokazao prema Vatikanu, s druge strane Tibera). Kad kažem Vi, razumijete me, mislim na hijerarhiju Crkve u cjelini. Toliko ste se navikli misliti da kršćani, i svijet općenito, nisu ni dovoljno veliki ni dovoljno razumni da budu upućeni u Vaše probleme, u nesretne događaje koji se odigravaju. Vi ste stoljećima izgrađivali jedan odvojeni svijet, toliko kodiran, toliko podozriv, da jednostavnom kršćaninu, a da ne govorimo o onima koji to nisu, nije lako osjećati nekakvo instiktivno povjerenje prema instituciji.
– Doista mislite da je naša slika toliko loša? (– upitao me).
– O, da! (– odgovorih mu bez ikakve dvojbe). Danas netko mora biti doista vjernik, pa da se i dalje smatra pripadnikom Crkve.
– Pretjerujete, zar ne?
– Ne mislim, Eminencijo, ne mislim da pretjerujem. […] (Moj Kardinal nije ništa odgovorio. […] Prvi dojam koji je na mene ostavio, poslije svake njegove riječi postajao je sve dublji. Taj čovjek nasuprot mene, iako kardinal, izgledao mi je ponizan. Nisam znao je li je takav bio čitav život ili samo na početku, nošen idealom svoga svećeništva, a onda možda nešto manje, kako se sve više penjao u toj hijerarhiji koja je najdarovitije, najsretnije, a koji put čak i najsvetije, uzdizala na najviše odgovornosti. […] Možda je izgubio tu poniznost u vrijeme časti i vlasti. U svakom slučaju izgledalo je da ju je, napuštajući odgovorno mjesto, ponovo pronašao, ako ju je nekada uopće i izgubio. A stvarno je trebalo dosta poniznosti da se od srca prihvati isključivanje iz posljednje konklave po statutu, zato što je napunio 80 godina, par mjeseci ranije. Kako je proživljavao to udaljavanje u nezgodnom času? Pitao sam se i odlučio da mu to pitanje postavim što prije). […]
Iz knjige: Olivier Le Gendre, Confession d’un cardinal, JC Lattès, 2007.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net).