Foto: © ilustracija, KNA
U knjizi Confession d’un cardinal (2007.) francuski novinar Olivier Le Gendre bilježi Kardinalove znakovite anegdote, otkrića i povijesna razmatranja, a na vidjelo izlazi problem koji razdvaja dvije glavne tendencije Crkve: jedna pokušava obnoviti stare prakse, dok se druga priprema za sukcesiju, odnosno trenutak kada će slabljenje institucije bit toliko upadljivo da će novi načini rada postati obvezni. Ovaj Kardinal, blizak svetom Ivanu Pavlu II., pita se o smislu njegova djelovanja na čelu jedne od najvažnijih vatikanskih ureda kojeg je ostavio kako bi se posvetio zapuštenoj djeci jugoistočne Azije. Evo još jednog ulomka iz knjige:
IV. DIO
Le Gendre: Što mislite o tome pravilu Pavla VI. (da kardinali stariji od 80 godina ne mogu birati Papu)?
KARDINAL: Mislim da je pravilo dobro, ali je nedosljedno u odnosu na ostala pravila. Zašto stavljati granicu od 80 godina na pravo sudjelovanja u izboru, a ne staviti istu granicu za onoga kojeg se bira? Nema nikakve zapreke za donošenje pravila koje bi ograničavalo izbor osobe za Papu ako ima više od 80 godina života. Ima nešto bizarno u tome da nakon navršenih 80 godina više nismo u mogućnosti birati Papu, ali da u toj istoj dobi možemo biti izabrani za Papu… Logika ide u suprotnom smjeru, zar ne? Eto, to su te nedosljednosti naše Crkve koje i Vi sami spominjete u Vašim knjigama. […]
– Rekli ste da bi on bio sretniji da nije bio izabran (sadašnji papa Benedikt XVI.).
– Dobro ga poznajem i cijenim, njega i njegove brojne vrline. […] Pouzdano znam da prije par mjeseci nije uopće mislio da je jedan od ozbiljnih kandidata. Znao je da će biti jedan od polova oko kojeg će se okupiti izvjestan broj kardinala, isto tako i oko mog prijatelja kardinala Martinija, nekadašnjeg milanskog nadbiskupa. Mislio je da je suviše star, suviše obilježen. Mislio je da će on i Martini nakon dva ili tri kruga izaći iz igre i da će se glasovi usmjeriti prema nekom drugom kardinalu, manje amblematičnom. Svi smo mislili, kao i on, da bi izbor sa dvije trećine glasova bio kompromisni izbor. Osim toga, znali smo da Martini boluje od Parkinsonove bolesti kao i Ivan Pavao II. i da neće prihvatiti službu, ukoliko bi mu bila povjerena […] Mi ne želimo da se zna da smo u središtu Crkve podijeljeni. Dosta dobronamjernih novinara koji rade u Rimu na koncu i i povjeruju u to. Isto tako znaju da trebaju prihvatiti i širiti tu fikciju ukoliko i ubuduće žele čuti nešto povjerljivo od članova Kurije ili kardinala koji dolaze u posjet. Trude se da od hijerarhijske Crkve naprave jedno homogeno tijelo koje govori jednoglasno. I nastoje prikrivati tragove tvrdeći da netko može biti konzervativan na teološkom planu i biti progresivan na planu funkcioniranja institucije, i obratno. Ponavljam, to je fikcija. Jasno je da mi svi nemamo isto mišljenje, iako ga redovno izražavamo na tako iznijansiran način, prikriven zavjesom tako da ga uho neupućenih može teško razumijeti.
– Na primjer?
– Tri primjera, budući da me kušate (odgovorio mi je, svjestan da ga podvrgavam ispitivanju).
Prvi. Prije par mjeseci Ivan Pavao II. ponovo je ustvrdio da je jedino sredstvo za borbu protiv širenja AIDS-a vjernost u braku i uzdržljivost izvan braka. U to isto vrijeme, Godfried Daneels, kardinal iz Bruxellesa govorio je o prezervativu kao zaštitnom sredstvu za one koji ne mogu poštivati pravila vjernosti i apstinencije. A njegovom se glasu pridružio i švicarski kardinal Georges Cottier, specijalni Papin teolog, izjavljujući da se u nekim okolnostima prezervativ može koristiti u borbi protiv širenja virusa.
Drugi, više tehnički i teološki. Moj prijatelj kardinal Walter Kasper, predstojnik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana imao je s Josephom Ratzingerom jednu napetu javnu raspravu na temu položaja lokalnih Crkvi u odnosu na opću Crkvu. Kasper drži da lokalne Crkve, okupljene oko svojih biskupa posjeduju sveukupni karakter Crkve, dok je Ratzinger tvrdio da je Crkva jedna stvarnost koja postoji u sebi, prije njenog ukorjenjivanja u određeno zemljopisno područje. Kao primjer uzima prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu i Antiohiji, podržavajući tezu da su one tek odraz jedne ranije stvarnosti, izvan vremena i prostora, jedne stvarnosti koja je legitimna sama po sebi, prije nego što se nalazila na određenom mjestu.
– Malo Vam je ezoteričan taj primjer. (Prekinuh ga)
– Iza te debate, koja doista može izgledati ezoterična, sučeljavaju se dvije daleko prizemljenije koncepcije funkcioniranja Crkve. Ona Kasperova koja ide za tim da se prizna izvjesna neovisnost lokalnih Crkvi i da se naglasi kolegijalnost u upravljanju općom Crkvom, dok ona Ratzingerova naglašava jednu vrstu subordinacije lokalnih Crkvi u odnosu na Rim. […] Obećao sam Vam tri primjera koji pokazuju da među nama postoje doista antagonističke tendencije. Evo trećeg, kratkog primjera. Moj prijatelj Carlo Martini misli je da bi bilo dobro da se sazove novi Koncil kako bi se riješili neki problemi, i isto tako da bi se riječ iznova dala biskupima. On smatra da biskupi nemaju dovoljno mogućnosti da slobodno izreknu svoje mišljenje koje bi bilo obvezujuće. (Kasnije mi je kardinal objasnio da su sinode biskupa, koje relativno često okupljaju manji broj biskupa, sastanci na kojima se razmjenjuju mišljenja, ali se ne donose odluke. Prave debate su vrlo rijetke i uvelike kontolirane od strane Kurije). On smatra da Kurija ima previše vlasti. Joseph Ratziner sa svoje strane više se puta usprotivio održavanju jednog takvog Koncila, javno govoreći da ni onaj prethodni još nije probavljen. On smatra, iako to, istina, govori manje otvoreno, da je Crkva bila nesposobna nositi se sa situacijom nakon II. vatikanskog koncila, kada su se pojavile neke stvarnosti koje on smatra devijacijama. […]
– Da li biste glasali za njega da ste sudjelovali u konklavama?
– Ne, ne bih glasao za njega. (Nastade trenutak tišine među nama) […] Iz tri temeljna razloga. Radi njegove dobi. Radi toga što je on teolog. Radi toga što je Europljanin.
– Možete li biti malo detaljniji?
– Njegova dob. Papa je najprije Rimski biskup. Biskup treba ponuditi svoju ostavku nakon 75. godine. Smatram da je nedosljedno i pomalo šokantno izabrati rimskog biskupa od 78 godina. Mislim da nam nedosljednost koju u središtu Crkve toleriramo i godinama podržavamo nanosi štetu i narušava naš kredibilitet. Jedan od problema, možda ćemo o njemu govoriti idućih dana, to je upravo naš manjak kredibiliteta u odnosu na svijet. […] Vrijeme je naš učitelj. Ako ste zakasnili, promašit ćete priliku da susretnete povijest, a ako ste previše poranili, rezultat je isti. Ako ste stigli na vrijeme, slučajno, računanjem, sudbinom ili providnošću, promijeniti ćete putanju. Vrijeme čini svoje i u tom izboru [Pape], dob je važan kriterij. […] Isto tako znam da je Ratzingeru bilo jako teško kada je postao Benedikt XVI. Znam, jer to se moglo čitati i u njegovim očima kada je vidio da se približava ono neminovno i strepio je od toga. Mislim da je u tom razdoblju forsirao svoje govore kako bi svatko mogao razumijeti kakva su njegova uvjerenja, da bi svima onima koji bi se okrenuli prema njemu bilo jasno u kojem će on pravcu ići. Da ako hoće njega, da ga treba uzeti takvog kakav jest. Htio je da to bude jasno, da ne bude zabune glede njegove osobnosti. Jasan, takav je Ratzinger uvijek htio biti; jasnoća je ono što on voli. On bi toliko volio da svijet i ljudi budu isto tako jasni kao što je jasna njegova inteligencija… Ali to nije naša tema. […]
Iz knjige: Olivier Le Gendre, Confession d’un cardinal, JC Lattès, 2007.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net)