Krešimir Cerovac
„Ne možemo, sa stidom i pokajanjem, zanemariti koliko je ovo pogrešno tumačenje dubokog smisla biblijskog teksta utjecalo na iskorištavanje i zlostavljanje stvorenoga svijeta.“ (Dokument Međunarodne teološke komisije Brinuti se za naš zajednički dom: odgovoran i bratski odgovor trojedinom Bogu, br. 77)
Nije svaki ekološki problem samo pitanje okoliša. Ponekad postaje pitanje savjesti. Upravo zato ‘slučaj Gospić’ zaslužuje mnogo ozbiljniju pozornost nego što je ima. Pitanje opasnog otpada nije samo pitanje dozvola, prijevoza, gospodarenja otpadom ili političke odgovornosti. Iza svih tih tehničkih pojmova nalazi se mnogo jednostavnije pitanje: tko snosi rizik i je li taj rizik pravedno raspoređen?
Novi dokument Međunarodne teološke komisije, objavljen u Vatikanu 2. rujna 2026. pod naslovom Prendersi cura della nostra Casa comune – Risposta responsabile e fraterna al Dio trinitario, daje ovom pitanju neočekivano snažan teološki okvir. Dokument, dakako, ne govori o Gospiću, ali govori o nečemu što je za ‘slučaj Gospić’ presudno: o odgovornosti čovjeka za zajednički dom. I to čini bez uljepšavanja.
Međunarodna teološka komisija polazi od toga da je briga za zajednički dom „upisana u Božji naum o stvaranju“ (br. 6). Odnos prema stvorenome zato nije nešto izvan vjere, nešto čime se mogu baviti samo ekolozi, aktivisti ili političari. Komisija ide još dalje. U poglavlju o grijehu protiv stvaranja govori o „peccato contro il creato e il Creatore“ – grijehu protiv stvorenoga i Stvoritelja. Takav grijeh, upozorava, ne znači samo nanošenje štete prirodi nego i „rifiuto di seguire il disegno voluto da Dio per la creazione“ – odbijanje da se slijedi Božji naum za stvorenje (br. 93 i 97).
To je vrlo ozbiljna teološka tvrdnja. Jer ako je tako, onda pitanje opasnog otpada nije moguće zaključati u ladicu „tehničkog problema“. Otpad ulazi u područje morala onda kada njegovo zbrinjavanje ugrožava čovjeka, zajednicu i zajednički dom. Zato nije dovoljno pitati je li nešto zakonito. Treba pitati i je li pravedno, odgovorno i u skladu s dostojanstvom čovjeka: tko ima korist, tko preuzima rizik, jesu li ljudi dovoljno informirani i mogu li sudjelovati u odlučivanju? To nisu politička podmetanja, nego pitanja općeg dobra.
A upravo ovdje novi dokument postaje posebno izravan. Međunarodna teološka komisija kaže da je „una Casa comune abitabile“ – nastanjiv zajednički dom – „espressione fondamentale del bene comune“, odnosno temeljni izraz općega dobra (br. 95). Drugim riječima, zaštita prostora u kojem ljudi žive nije privatni interes pojedine skupine. Ona pripada općem dobru.
Komisija predlaže da se „grijeh protiv okoliša“ razumije analogno pojmovima socijalnoga grijeha i struktura grijeha. U dokumentu stoji: „Proponiamo di intendere il peccato contro l’ambiente in modo analogo a come si sono progressivamente consolidate le nozioni di peccato sociale e di strutture di peccato.“ Odnosno: predlaže se grijeh protiv okoliša razumjeti analogno pojmovima socijalnoga grijeha i struktura grijeha (br. 95). Zašto? Jer, kako Komisija podsjeća, „è sociale ogni peccato contro il bene comune e le sue esigenze“ – socijalan je svaki grijeh protiv općega dobra i njegovih zahtjeva.
Još je važnije da odmah nakon toga govori o odgovornosti onih koji imaju javnu moć. Navodi da društveni grijeh može biti i „azione o omissione da parte dei dirigenti politici, economici e sindacali“ – djelovanje ili propust političkih, gospodarskih i sindikalnih vođa koji, iako mogu djelovati, ne djeluju mudro radi poboljšanja društva (br. 95).
To je rečenica koju bi u hrvatskom kontekstu trebalo ozbiljno čuti. Ne znači da je u slučaju Gospića automatski počinjen „grijeh protiv okoliša“. Za takvu tvrdnju potrebno je poznavati sve činjenice i odgovornosti. Ali može se postaviti pitanje koje više nije moguće tako lako odbaciti: Postoji li u ovom slučaju obrazac u kojem gospodarski ili politički interes ima prednost pred općim dobrom i zaštitom ljudi? To je pitanje moralne odgovornosti.
A gdje su katolici? Tu se dolazi do najneugodnijega dijela. Katolici u Hrvatskoj često vrlo glasno govore o moralnosti društva. Govori se o obitelji, nerođenom životu, vjeri, identitetu, kršćanskim vrijednostima. Sve su to itekako važna pitanja. Ali što se događa kada se pred vjernicima pojavi pitanje okoliša, mogućeg rizika za ljude, političke odgovornosti, korupcije ili pogodovanja? Tada glas često postane tiši. A osobito tih postaje onda kada se pitanje približi „našima“.
Tu počinje pravi ispit savjesti. Jer ako se nepravdu osuđuje samo kada je čine politički protivnici, a šutti kada je čine politički bliski ljudi, tada se više ne brane moralna načela. Brani se pripadnost. A to je trenutak kada je istina zamijenjena pripadnošću. Kršćanska savjest ne smije funkcionirati po stranačkom ključu. Naravno, Crkva ne bi smjela donositi moralne presude bez dobrog poznavanja činjenica. Nije njezino poslanje da zamijeni stručnjake, inspektore ili sudove. Ali njezino poslanje nije ni šutjeti svaki put kada se pojavi neugodno pitanje.
Ako ljudi pitaju je li njihov okoliš siguran, ako postoji ozbiljna zabrinutost zbog opasnog otpada i ako se postavljaju pitanja o odgovornosti institucija, prvi kršćanski odgovor ne bi trebao biti: „To je politika, nas se ne tiče.“ Trebao bi biti: slušajmo. Provjerimo. Zaštitimo čovjeka. Tražimo istinu. I upravo je „slušanje“ jedan od izričitih etičkih principa novoga dokumenta. U br. 120 Međunarodna teološka komisija govori o potrebi da se „ascoltare il grido sconvolgente della terra“ – čuje potresni vapaj zemlje, povezujući ga odmah s „grido dei poveri“ – vapajem siromašnih.
Nije dovoljno govoriti o ljudima koji žive na određenom prostoru. Potrebno je slušati ljude koji na tom prostoru žive. Zajednički dom po definiciji nije tuđi. Ako se ugrožava jedan njegov dio, pitanje se tiče svih. I tu se vidi koliko je ozbiljna papinska i teološka misao o integralnoj ekologiji. Briga za okoliš nije odvojena od brige za čovjeka. Ekološka kriza i socijalna kriza nisu dvije različite stvarnosti. One se susreću upravo tamo gdje određeni ljudi imaju manje moći, manje novca i manje mogućnosti zaštititi se.
Komisija zato izrijekom upozorava da nebriga za zajednički dom ne pogađa samo sadašnje naraštaje. U br. 97 govori o šteti koja se nanosi „al prossimo, in particolare i più poveri e le generazioni future“ – bližnjima, osobito najsiromašnijima i budućim naraštajima. To je i pitanje međugeneracijske pravde. Ne smiju se danas donositi odluke tako da račun njihova mogućeg rizika sutra plaćaju oni koji danas nemaju nikakvu mogućnost odlučivati.
Gospić zato treba promatrati bez stranačkih naočala. Ne pitati prvo: „Tko je naš?“ Nego: „Što je istina?“ I zatim: „Što je pravedno?“Gospiću ne treba još jedan politički rat. Treba mu istina. Treba mu potpuna transparentnost. Treba mu stručna procjena rizika. Treba mu odgovornost onih koji odlučuju.
A hrvatskim katolicima treba nešto još važnije: sloboda savjesti od političke pripadnosti. Sloboda savjesti od političke pripadnosti ne znači političku ravnodušnost, nego slobodu da se istina i dobro ne podrede interesima vlastitoga političkog tabora. Jer ako su spremni braniti čovjeka samo kada to ne ugrožava interese „naših“, onda takvo kršćanstvo postaje selektivno. Politička pripadnost može biti legitimna, ali ne smije postati zamjena za savjest. Vjera treba oblikovati političko djelovanje, a ne politika vjeru. Čovjek je prije otpada. Novi dokument Međunarodne teološke komisije, dakako, ne govori izravno o ‘slučaju Gospić’. Ali daje vrlo ozbiljan kriterij za njegovo promatranje.
On podsjeća da „non prendendoci cura con sufficiente saggezza, diligenza e visione a breve, medio e lungo termine della Casa comune“ – ako se za zajednički dom ne brinemo s dovoljno mudrosti, marljivosti i dugoročnoga pogleda – ne štetimo samo stvorenome nego i bližnjemu, osobito siromašnima i budućim naraštajima (br. 97). Zato se slučaj Gospića ne bi smio svesti na pitanje otpada. On je pitanje odnosa prema čovjeku. Pitanje općega dobra. Pitanje političke i gospodarske odgovornosti. Ali i pitanje vjerodostojnosti hrvatskih katolika.
Posljednje pitanje Gospića nije: Gdje će završiti otpad? Nego: Gdje će završiti naša savjest ako zbog političke pripadnosti prestanemo razlikovati dobro od interesa? Jer zajednički dom nije ničija stranačka imovina (fratellanza.net).