Ana Albin
Humboldt je jedom rekao da je “istinska domovina zapravo jezik (…), da on određuje čežnju prema domovini i da se udaljavanje od domaćeg uvijek najbrže odvija kroz jezik”. Ne mogu reći da sam potpuno usuglašena s njim, no za nas kršćane, domovina je ona kojoj hitamo – Nebo, domaće je ono što nam je poznato, blisko (zemlja, narod), a onda je jezik darovano nam “prijevozno sredstvo” koje će nam pomoći doći do Neba, prepoznati ono što je od Neba, od Presvetog Trojstva. Pritom mislim na jezik kao na sustav, instituciju, složenu ljudsku djelatnost koja obuhvaća različite manifestacije i oblike ljudskog ponašanja.
Udaljavanje ne mora biti nužno loše, štoviše mislim da mi koji se udaljavamo na bilo koji način, dajemo mogućnosti i sebi i drugima za rast, prostor za neke nove mogućnosti i perspektive, neke nove jezike (sic!). Upravo jedno takvo udaljavanje od svakodnevice pružila mi je ljetna škola teologije održana u Dubrovniku prvi put 2019. godine, a sada je dobila svoj nastavak i ovo ljeto od 18. do 24. srpnja s temom “(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru” na kojoj sam sudjelovala kao studentica završne godine teološko-katehetskog studija Sveučilišta u Zadru.
Pet dana upoznavanja, dijalogiziranja, analiziranja, učenja i poučavanja, gledanja i slušanja, pet dana udaljenosti od “domaćeg”, vrlo dobro poznatog terena koje tjera na nadilaženje vlastitih stavova kako bismo ih uopće i mogli podijeliti i biti odvažni prihvatiti drugog i drugačijeg nalazeći se upravo, u istom, gore spomenutom “prijevoznom sredstvu”.
Izrazito kvalitetni predavači različitih konfesija Miroslav Volf, Teresa Forcades, Tomaš Halik, Ivan Šarčević i Aristotle Papanikolaou nastojali su nam prenijeti poneka svoja razmišljanja, podijeliti s nama ono s čime se i sami bore, pritom istodobno bili slobodni biti ne samo oni koji poučavaju nego i oni koji uče. Dani su se izmjenjivali bez nekih oštrih presjeka, jer i kad nismo bili na predavanju ili radionici, već odmarali, zapravo smo učili, ponajviše komunicirati, voditi zdrav, autentičan razgovor, upoznavajući se međusobno, prihvaćajući se bez težnje da uvjerimo onog drugog u naše stavove i mišljenja, ne prosuđujući i osuđujući, već otvorenih ruku uvijek spremnih ako ništa drugo, barem na zagrljaj i po koju lijepu riječ. I upravo to smatram najvećim bogatstvom ovog ekumenskog susreta. Hrabro svjedočim kako je susret umijeće Duha Svetoga, a kao primjer poslužuje i činjenica da smo prije zajedničkih obroka molili molitvama svih prisutnih konfesija.
Nadalje, posebno mi se svidjelo tumačenje Stvaranja svijeta sestre Terese, koja po uzoru na Mariju Agredu kaže kako je Bog napravio autokontrakciju kako bi čovjeku dao prostora te izgovara fiat lux na koji se nadovezuje Bogorodičin fiat mihi što bi i odgovaralo zadatku kršćanina u političkom prostoru: “donijeti na svjetlo Svjetlost”. To možemo postići ako se ukrcamo na isto “prijevozno sredstvo”, to jest, ako budemo spremni naučiti “tuđi jezik” da poput sv. Pavla budemo svima sve (1Kor 9,22), pa čineći ono što čini naš Stvoritelj, dati prostor drugom (autokontrakciju) čineći dobro, ne tražeći nikakvih zasluga, već imajući na umu da je to na kraju i svrha našeg postojanja.
Imali smo, također, priliku čuti o migracijskoj krizi i upoznati se s djelatnošću Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu (JRS) patera i ravnatelja iste službe Stanka Perice, te o njemačkom Sinodalnom putu kojeg su nam prezentirali Joerg Basten i Stefan Vesper. Osim toga, nezaobilazno je spomenuti doista zanimljivo predstavljanje knjige “Sa svim brodolomima povijesti / Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana“ za koju mi se čini da je dobra uvertira u (re)aktualizaciju teologije u društvenom i znanstvenom diskursu. Na kraju, želim izreći zahvalu, najprije Gospodinu, a onda i organizatorima i sudionicima na odrazu Neba u svakodnevici te zagovaram, preporučujem i nadam se ovakvim susretima u budućnosti i češće! (fratellanza.net).