Foto: © KNA/Vatican Media/Romano Siciliani (arhivska)
Krešimir Cerovac
Papa Franjo kao povijesni simbol
Gotovo godinu dana nakon smrti pape Franje, njegova ostavština više se ne promatra kroz prizmu dnevnih vijesti ili pojedinačnih odluka, nego kao povijesni zapis razdoblja u kojem su se unutar Katoličke crkve i zapadnih društava sukobile suprotne vizije kršćanstva, politike i moralnog autoriteta. Ono što se za njegova života izgledalo kao niz izoliranih kontroverzi danas poprima obrise organizoranog otpora: ne samo kao spontano neslaganje, nego kao trajna i koordinirana borba za tumačenje njegova pontifikata i granica reforme.
Političke implikacije socijalne proročke uloge
Iz tog kuta, polemike oko migracija, socijalne pravde i ekologije više ne zvuče kao rasparve o pastoralnim naglascima, nego kao fronta šire ideološke konfrontacije. Papina upornost u zagovaranju univerzalnog dostojanstva migranata, kritika ekonomskog isključivanja i isticanje moralne odgovornosti za klimatsku krizu doveli su ga u otvoreni sukob s političkim projektima koji su gradili legitimitet na nacionalnoj homogenosti, sigurnosnoj retorici i kulturnom defanzivizmu.
Njegova moralna poruka tako nije ostala samo teološka, nego je postala i simbolički uznemirujuća za dijelove konzervativnog zapadnog javnog prostora. Zbog toga se unutarnji crkveni prijepori ne mogu svesti samo na rasprave o doktrini ili liturgiji. Oni odražavaju dublju napetost između dviju vizija Crkve: jedne koja se prije svega vidi kao čuvar identiteta i civilizacijskog kontinuiteta, i druge koja naglašava pastoralnu otvorenost, socijalnu proročku ulogu i globalnu solidarnost. Nasljeđe pape Franje sve se jasnije pokazuje ne kao razdoblje stabilnog konsenzusa, nego kao vrijeme kad su se otkrile strukturalne crte podjele – teološke, političke i kulturne – koje će oblikovati Katoličku crkvu još dugo nakon njegova pontifikata.
Kampanja delegitimizacije i međunarodni kontekst
Više od desetljeća papa Franjo se ne promatra samo kao vjerski vođa, nego i kao politički protivnik. Kao prvi papa iz Globalnog juga, postao je meta u nacionalističkim kulturnim ratovima – optužuju ga za „globalizam”, karikiraju kao marksista i krive za sve, od masovnih migracija do erozije zapadne civilizacije. To intenzivno neprijateljstvo nije proizašlo iz ozbiljnih teoloških nesuglasica, nego iz ideološke panike. Podgrijavali su ga reakcionarni medijski i utjecajni akteri koji su u papi Franji vidjeli prijetnju vlastitim svjetonazorima. Iza kampanje demonizacije stajao je i dublji cilj: neutralizirati papu koji je narušio ustaljenii savez između konzervativnog katolicizma i desničarskog populizma. Franjo nije bio samo nepoželjan – smatrao se opasnim, jer je naglaskom na socijalnoj pravdi, ekologiji i solidarnosti s marginaliziranima dovodio u pitanje legitimnost političkih projekata zasnovanih na selektivnom tumačenju kršćanske tradicije.
S vremenom je ured pape postao sporni simbol u širim sukobima oko nacionalizma, globalizacije i moralnog autoriteta. Nedavna otkrića iz Epsteinovih dosjea – posebno komunikacije koje uključuju Stevea Bannona i Jeffreya Epsteina – ponovno rasplamsavaju nagađanja o prirodi tog otpora. Iako materijali ne dokazuju postojanje doslovne zavjere za svrgavanje pape, otkrivaju mehaniku dugotrajne kampanje delegitimizacije koja je sustavno pokušavala oslabiti papu Franju u javnom i političkom pogledu. Dokumenti iz arhiva Jeffreyja Epsteina objavljeni 2026. pokazuju jedan od najšokantnijih primjera: savez između osuđenog seksualnog prijestupnika i glavnog stratega američke radikalne desnice usmjeren protiv najvišeg moralnog autoriteta – pape Franje. Ono što je isplivalo nije bila samo politička intriga, nego i dubok svjetonazorski sukob u kojem se duhovnost pretvorilna u oružje, a vjera postala poprište borbe za novi svjetski poredak.
Steve Bannon i Jeffrey Epstein: planiranje političkog napada
U središtu ove priče stoje dvije figure koje kao da su izašle iz scenarija mračnog političkog trilera. S jedne strane nalazi se Steve Bannon, bivši strateg Bijele kuće i ključni arhitekt uspona Donalda Trumpa, ideolog nacionalističkog populizma i dugogodišnji agitator kulturnih ratova. S druge je Jeffrey Epstein, financijaš neprozirnog podrijetla bogatstva, koji je 2019. umro u zatvoru čekajući suđenje za trgovinu maloljetnicima – smrt koja je dodatno produbila mrežu sumnji, teorija i političkih implikacija koje su ga okruživale. Njihova korespondencija iz 2019., kasnije objavljena krou dokumente Ministarstva pravosuđa, otkriva retoriku koja više nalikuje ratnom planiranju nego političkom neslaganju. U jednoj poruci Bannon iznosi cilj s brutalnom, gotovo programatskom otvorenošću: „Napast ćemo (papu) Franju” („Will take down (Pope) Francis”), čime papa Franjo prestaje biti tek religijski vođa i postaje politička meta U jednoj drugoj poruci papa Franjo se pojavljuje u istm nizu s globalnim protivnicima i strateškim suparnicima – među njima i Xi Jinping – u formulaciji koja priziva logiku frontova i blokova: „Clintonovi, Xi, Franjo, EU – samo naprijed, brate”. U takvom diskurzivnom okviru nestaje granica između ideološkog sukoba i personalizirane kampanje: religijski autoritet, politički lideri i nadnacionalne institucije stapaju se u jedinstveni popis neprijatelja. Time ova razmjena ne svjedoči samo o osobnim stavovima, nego o širem mentalitetu političke borbe u kojem se moralni autoritet Crkve promatra kao geopolitički faktor, a papinstvo kao prepreka projektu kulturnog i političkog preoblikovanja Zapada.
Reakcija desnog populizma i konzervativnih medija
Protivljenje papi Franji najbolje se razumije u kontekstu rasta desnog populizma u Europi i SAD-u tijekom njegova mandata. Ti pokreti često koriste kršćanski rječnik, ali u praksi odbacuju srž kršćanske etike. Solidarnost zamjenjuju opsesijom suvereniteto, a suosjećanje vide kao slabost. Zato argentinski papa nije prikazan kao duhovni autoritet, nego kao politički protivnik. Prikazujući ga kao stranca „pravom” katoličanstvu, šovinistički akteri nametnuli su se kao samoproglašeni čuvari pravovjerja – i to upravo u trenutku kad su se sami sve više udaljavali od crkvenog nauka o migracijama, dostojanstvu rada i ekonomskoj pravdi. Nije tu bila samo rasprava o teologiji, nego i borba za kontrolu nad definicijom katoličkog identiteta.
Zanimljivo je da je u ovom sukobu oružje trebao biti film zasnovan na kontroverznoj knjizi francuskog novinara Frédérica Martela, „U vatikanskoj garderobi” („In the Closet of the Vatican”). Ta knjiga, koja se bavi navodnim, licemjerjem i tajnama oko homoseksualnosti među svećenstvom, za Bannona je postala idealno oruđe. U porukama Epsteinu pisao je izravno: „Ti si sada izvršni producent ‘ITCOTV’-a. Epstein je trebao biti i potencijalni financijer i producent, a i izvor znanja i kontakata. Martel tvrdi da je Bannon jednostavno želio iskoristiti njegovu knjigu u kampanji protiv pape Franje, što je on odbacio. Epsteinova uloga u toj slagalici višestruka je i uznemirujuća, a dDokumenti otkrivaju njegov ciničan, gotovo podrugljiv odnos prema papi Franji. Na širem planu vidi se da Bannon i Epstein nisu djelovali u vakuumu. Njihovi postupci uklapali su se u dugogodišnju unutarcrkvenu oporbu Franji, čiji su simbol bili konzervativni puristi poput kardinala Raymonda Burkea ili nadbiskupa Carla Marije Viganòa. Bannon je pokušao iskoristiti te podjele, ali čak se i tako odlučni kritičar pape poput kardinala Burkea na kraju ogradio od Bannonovih filmskih planova, ne želeći biti oruđe u njegovim rukama.
Epsteinovi dosjei ne otkrivaju tajni krug koji bimogao srušiti papu. Pokazuju, međutim, kako desničarske elite reagiraju kad se suoče s moralnim autoritetom kojegi ne mogu kontrolirati. U vremenu kad se legitimitet razgrađuje insinuacijama više nego institucijama, papa Franjo nije postao meta zbog hereze, nego zbog vjernosti: katoličkoj tradiciji koja kaže da su migranti susjedi, da tržišta trebaju moralne granice i da se siromašni ne smije otpisati kao kolateralnu štetu. Kao prvi latinoamerički papa, bioje kontroverzan ne zato što je politizirao papinstvo, nego zato što je odbio depolitizirati Evanđelje. To ga je učinilo nepodnošljivim za šovinističke pokrete koji prizivaju kršćanstvo, a pritom prazne njegove moralne zahtjeve. Reakciju protiv njega bolje je gledati ne kao vatikansku dramu nego kao razotkrivanje pokušaja elitnih desničarskih centara moći na Zapadu da onemoguće jednog od svojih najmoćnijih međunarodnih protivnika. Čini se da se njihova kampanja sada dijelom nastavlja i protiv pape Lava XIV.
Hrvatski kontekst i globalna strategija
Ni u Hrvatskoj papa Franjo nije bio pošteđen oštrih i perfidnih napada. Jedna od najoštrijih provokacija bila je naslovnica „Hrvatskog tjednika“, koja je uz njegov portret nosila hladan, gotovo ponižavajući natpis: „Zbogom Papi. Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze“. U tekstu se tvrdilo da Franjo „više voli zločinačku Srpsku pravoslavnu crkvu nego hrvatske katolike i Stepinca“, stavljajući papu u ulogu ne samo stranog ili udaljenog, nego gotovo neprijateljskog elementa unutar vlastite vjerske zajednice. Izraz „nije vrijedan suze“ ne ostavlja prostora za dvosmislenost – Franjo gubi moralni autoritet i legitimitet u očima onih koji drže da samo „pravi“ nacionalni vjernici mogu biti mjerilo vjerske vrijednosti.
Zaključak: moralni autoritet i geopolitička meta
Napadi na papu Franju dio su šire, gotovo globalne strategije: desničarski mediji i ideološki krugovi reagiraju na papu Franju kao na prijetnju jer razara krute ideološke i nacionalne konstrukcije u koje bi željeli zatvoriti Crkvu. Njegova otvorenost prema migrantskoj krizi, zalaganje za socijalnu pravdu i interreligijski dijalog postaju katalizatori straha i bijesa, jer naglašavaju univerzalnu dimenziju vjere koja nadilazi granice, dogme i kulturne tabue. Papa Franjo, u tom kontekstu, nije samo lider vjerske institucije; on je simbol promjene i izazov za one koji žele Crkvu zatvoriti u okvir nacionalnog i političkog interesa.
Napadi na papu Franju nisu bili slučajni niti izolirani — oni su dio široke, gotovo globalne strategije čiji je cilj neutralizirati svaki glas koji razara krute ideološke i nacionalne konstrukcije. Desničarski mediji i konzervativni ideološki krugovi u njemu prepoznaju prijetnju ne zato što griješi, nego upravo zato što je u pravu: njegova otvorenost prema migrantima, ustrajno zalaganje za socijalnu pravdu i hrabrost u interreligijskom dijalogu razotkrivaju svu plitkoću projekta koji bi kršćanstvo pretvorio u ideološko oružje nacije i stranke. Papa Franjo je inzistirao na univerzalnoj dimenziji vjere – onoj koja ne poznaje granice, ne podilazi moćnima i ne traži zaštitu od kulturnih tabua. Upravo ta dimenzija izaziva strah i bijes: ona ne dopušta Crkvi da postane privjesak nijednog političkog pokreta. U tom smislu, on nije bio samo lider vjerske institucije – on je bio živi dokaz da vjera može ostati subverzivna sila dobra u svijetu koji sve češće bira udobnost predrasude nad nelagodom istine. Oni koji ga napadaju ne boje se njegova neuspjeha. Boje se njegova uspjeha (fratellanza.net).