Tijekom apostolskog putovanja u DR Kongo papa Franjo se u srijedu 1. veljače 2023. u Apostolskoj nuncijaturi u Kinshasi susreo sa žrtvama nasilja na istoku zemlje i održao govor koji donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
Hvala. Hvala na ovim svjedočenjima. Pred nehumanim nasiljem koje ste svojim očima vidjeli i na vlastitoj koži iskusili, ostali ste šokirani. I za to nema riječi, ostaje samo plakati, šutjeti. Bunia, Beni-Butembo, Goma, Masisi, Rutshuru, Bukavu, Uvira, mjesta su koja svjetski mediji gotovo nikad ne spominju: ovdje i drugdje su mnoga naša braća i sestre, djeca istog čovječanstva, uzeti kao taoci samovolje jačega, od strane onih koji drže najmoćnije oružje u svojim rukama, oružje koje nastavlja kružiti. Moje srce je danas na istoku ove goleme zemlje, koja neće imati mira dok mir ne stigne i tamo, u njezin istočni dio.
Vama, dragi stanovnici istoka, želim reći: blizu sam vam. Vaše suze su moje suze, vaša bol je moja bol. Svakoj obitelji u žalosti ili raseljenoj zbog spaljenih sela i drugih ratnih zločina, preživjelima seksualnog nasilja, svakom djetetu i ranjenoj odrasloj osobi, poručujem: S vama sam, želio bih vam donijeti Božje milovanje. Neka se njegov nježni i suosjećajni pogled svrne na vas. Dok vas nasilnici tretiraju kao objekte, Otac koji je na nebesima vidi vaše dostojanstvo i svakome od vas kaže: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“ (Iz 43,4). Braćo i sestre, Crkva jest i uvijek će biti na vašoj strani. Bog vas voli i nije vas zaboravio, ali neka vas se i ljudi sjete!
U njegovo ime, zajedno sa žrtvama i onima koji se zalažu za mir, pravdu, bratstvo i sestrinstvo, osuđujem oružano nasilje, masakre, silovanja, uništavanje i okupacije sela, pljačku polja i stoke koji se nastavljaju činiti u Demokratskoj Republici Kongo. A također i krvavo, nezakonito iskorištavanje bogatstva ove zemlje, kao i pokušaje njezinog usitnjavanja da bi se njome zavladalo. Ispunjava ogorčenjem spoznaja da su nesigurnost, nasilje i rat koji tragično pogađaju tolike ljude sramotno potaknuti ne samo vanjskim silama, već i iznutra, radi dobivanja interesa i koristi. Obraćam se Ocu koji je na nebesima, koji želi da svi budemo braća i sestre na zemlji: ponizno spuštam glavu i s boli u srcu tražim od njega oproštenje za nasilje čovjeka nad čovjekom. Oče, smiluj nam se. Utješi žrtve i one koji pate. Obrati srca onih koji čine okrutna zlodjela, koja donose sramotu cijelom čovječanstvu! I otvori oči onima koji ih zatvaraju ili se okreću od ovih gnusnih nedjela.
To su sukobi koji tjeraju milijune ljudi da napuste svoje domove, uzrokuju vrlo ozbiljna kršenja ljudskih prava, razgrađuju socio-ekonomsko tkivo, uzrokuju rane koje teško zacjeljuju. To su stranačke borbe u kojima se isprepliću etnička, teritorijalna i grupna dinamika; sukobi koji imaju veze s vlasništvom nad zemljom, s nedostatkom ili slabošću institucija; mržnje u koje se uvlači blasfemija nasilja u ime lažnog boga. No to je, prije svega, rat pokrenut nezasitnom pohlepom za sirovinama i novcem, koji hrani naoružanu ekonomiju, koja traži nestabilnost i korupciju. Kakav skandal i kakvo licemjerje: ljudi se siluju i ubijaju dok tvrtke koje uzrokuju nasilje i smrt nastavljaju napredovati!
Upućujem glasni apel svim ljudima, svim subjektima, unutarnjim i vanjskim, koji vuku konce rata u Demokratskoj Republici Kongo, pljačkaju ga, bičuju i destabiliziraju. Vi se obogaćujete nezakonitim iskorištavanjem imovine ove zemlje i krvavim žrtvovanjem nevinih žrtava. Poslušajte krik njihove krvi (usp. Post 4,10), poslušajte glas Boga koji vas poziva na obraćenje i glas vaše savjesti: utišajte oružje, zaustavite rat. Prestanite! Prestanite se bogatiti na koži najslabijih, prestanite se bogatiti resursima i krvavim novcem!
Draga braćo i sestre, što možemo učiniti? Otkuda započeti? Kako djelovati za promicanje mira? Danas bih vam želio predložiti da ponovno počnete s dva „ne“ i dva „da“.
Prije svega “ne” nasilju, uvijek i u svakom slučaju, bez „ako“ i bez „ali“. Voljeti svoj narod ne znači gajiti mržnju prema drugima. Naprotiv, voljeti svoju zemlju znači odbiti se petljati s onima koji potiču upotrebu sile. To je tragična prijevara: mržnja i nasilje nikada nisu prihvatljivi, nikad opravdani, nikad za toleriranje, osobito ne za one koji su kršćani. Mržnja samo rađa još više mržnje, a nasilje još više nasilja. Jasno i snažno „ne“ potom treba reći onima koji to propagira u ime Boga. Dragi Kongoanci, ne dajte se zavesti od strane ljudi ili skupina koje potiču nasilje u njegovo ime. Bog je Bog mira a ne rata. Propovijedati mržnju je bogohuljenje, a mržnja uvijek nagriza srce čovjeka. Zapravo, onaj tko živi od nasilja nikada ne živi dobro: on misli spasiti svoj život, a umjesto toga biva zahvaćen vrtlogom zla koje ga, vodeći ga u borbu s braćom i sestrama s kojima je odrastao i živio godinama, ubija iznutra.
No, da bismo doista rekli „ne“ nasilju, nije dovoljno izbjegavati nasilne čine, moramo iščupati korijene nasilja: mislim na pohlepu, zavist i, ponad svega, na zlopamćenje. Dok se s poštovanjem poklanjam pred patnjom koju su toliki podnijeli, zamolio bih sve da se ponašaju onako kako ste nam sugerirali vi, hrabri svjedoci, koji imate hrabrosti razoružati srce. Molim sve u ime Isusa, koji je oprostio onima koji su mu čavlima probili zapešća i stopala, pribivši ga na križ: molim vas, razoružajte srce. To ne znači prestati biti ogorčen pred zlom i ne osuđivati ga, to je naša dužnost! Niti to znači nekažnjavanje i odobravanje zločina, nastavljajući kao da se ništa nije dogodilo. Ono što se od nas traži, u ime mira, u ime Boga mira, jest demilitarizirati srce: ukloniti otrov, odbaciti mržnju, zaustaviti pohlepu, otkazati ljutnju; reći „ne“ svemu tome naizgled nas čini slabima, ali u stvarnosti nas oslobađa, jer nam daje mir. Da, mir se rađa iz srca, iz srca slobodnih od zlopamćenja.
Zatim treba reći drugo „ne“: “ne” rezignaciji. Mir od nas traži da se borimo protiv obeshrabrenja, obeshrabrenja i nepovjerenja koji nas navode da vjerujemo da je bolje ne vjerovati svima, živjeti odvojeno i daleko nego pružiti ruku i hodati zajedno. Ponovno, u ime Boga, ponavljam svoj poziv da oni koji žive u Demokratskoj Republici Kongo ne posustaju, nego da se posvete izgradnji bolje budućnosti. Budućnost mira neće kišiti s neba, ali može doći ako se iz srca očiste rezignirani fatalizam i strah od suradnje s drugima. Drugačija budućnost će doći ako ona bude budućnost za svakoga, a ne za ponekoga, ako ona bude za sve, a ne protiv nekoga. Nova budućnost će doći ako drugi, Tutsi ili Hutu, više neće biti protivnik ili neprijatelj, već brat i sestra u čijem srcu moramo vjerovati da postoji, koliko god skrivena, ista želja za mirom. I na istoku je mir moguć! Vjerujmo! I poradimo na tome, bez odgađanja promjene!
Budućnost se ne može graditi zatvaranjem u svoje partikularne interese, povlačenjem u vlastite skupine, etničke skupine i klanove. Svahili poslovica uči: „jirani ni ndugu“ [susjed je brat]; dakle, brate, sestro, svi tvoji susjedi su tvoja braća i sestre, bili oni iz Burundija, Ugande ili Ruande. Svi smo mi braća, jer smo djeca istoga Oca: tako nas uči kršćanska vjera koju ispovijeda veliki dio stanovništva. Podignite stoga svoj pogled prema Nebu i ne ostanite zarobljenici straha: zlo koje su svi pretrpjeli treba pretvoriti u dobro za sve. Neka obeshrabrenje koje paralizira ustupi mjesto obnovljenom žaru, nepopustljivoj borbi za mir, hrabrim odlukama bratstva, ljepoti zajedničkog vikanja nikad više: nikad više nasilja, nikad više zlopamćenja, nikad više rezignacije!
I evo nas konačno s dva „da“ za mir. Prije svega, “da” pomirenju. Prijatelji, čudesno je to što ćete učiniti. Želite se posvetiti opraštanju jedni drugima i odbacivanju ratova i sukoba kako biste prevladali udaljenosti i razlike. A to želite učiniti moleći zajedno, uskoro, okupljeni oko drveta Križa, pod koje s velikom hrabrošću želite staviti znakove nasilja koje ste vidjeli i pretrpjeli: uniforme, mačete, čekiće, sjekire, noževe… I križ je bio oruđe boli i smrti, najstrašnije u Isusovo vrijeme, ali, prožet njegovom ljubavlju, postao je univerzalno oruđe pomirenja, drvo života.
Želio bih vam reći: i vi ste stabla života. Poput drveća koje apsorbira onečišćenje i vraća kisik. Ili, kako poslovica kaže: „U životu čini ono što čini palma: prima kamenje, vraća datulje“. Ovo je kršćansko proročanstvo: na zlo odgovarati dobrom, na mržnju ljubavlju, na podjele pomirenjem. Vjera sa sobom nosi novu ideju pravde, koja se ne zadovoljava kažnjavanjem i koja se odriče osvete, već želi pomiriti, zaustaviti nove sukobe, ugasiti mržnju, oprostiti. A sve je to jače od zla. Znate li zašto? Zato što transformira stvarnost iznutra umjesto da je uništava izvana. Samo tako se zlo može pobijediti, kao što je to učinio Isus na drvu križa, uzevši ga u svoje ruke i preobrazivši ga svojom ljubavlju. Tako se bol pretvorila u nadu. Prijatelji, samo oprost otvara vrata sutrašnjici, jer otvara vrata novoj pravdi koja, bez zaborava, raskida začarani krug osvete. Pomiriti se znači stvarati sutra: to znači vjerovati u budućnost, a ne ostati vezan za prošlost; radije se kladiti na mir nego se pomiriti s ratom; to je bijeg iz zatvora vlastitih razloga kako bi se otvorili drugima i zajedno uživali u slobodi.
Posljednje „da“, odlučujuće: “da” nadi. Ako se pomirenje može prikazati kao stablo, kao palma koja daje plod, nada je voda koja ga čini bujnim. Ova nada ima izvor i ovaj izvor ima ime, koje želim naviještati ovdje s vama: Isus! Isus: kod njega zlo više nema posljednju riječ o životu. S Njim, koji je od grobnice, kraja ljudskog putovanja, načinio početak nove povijesti, uvijek se otvaraju nove mogućnosti. S njim se svaki grob može pretvoriti u kolijevku, svaka kušnja u uskrsni vrt. S Isusom se nada rađa i preporađa: za one koji su pretrpjeli zlo pa čak i za one koji su ga počinili. Braćo, sestre, s istoka zemlje, ova nada je za vas, imate pravo na nju. Ali to je također pravo koje treba steći. Kako? Sijati je svaki dan, sa strpljenjem. Vraćam se na sliku palme. Poslovica kaže: „Kad pojedeš palmin plod, vidiš palmu, ali onaj koji ju je posadio, davno se u zemlju vratio“. Drugim riječima, da bismo dobili željene plodove, moramo raditi s istim duhom kao i saditelji palmi, misleći na buduće generacije, a ne na trenutne rezultate. Sijati dobro čini dobro: oslobođeno je uske logike osobne koristi i daje svakom danu svoje zašto: ono u život unosi dah besplatnosti i čini nas sličnijima Bogu, strpljivom sijaču koji širi nadu bez da se ikada umara.
Danas zahvaljujem i blagoslivljam sve sijače mira koji rade u zemlji: ljude i institucije koji daju sve od sebe da pomognu i bore se za žrtve nasilja, izrabljivanja i prirodnih katastrofa, žene i muškarce koji su ovdje potaknuti iz želje da promiču dostojanstvo ljudi. Neki su izgubili živote služeći miru, kao što su veleposlanik Luca Attanasio, karabinjer Vittorio Iacovacci i vozač Mustapha Milambo, ubijeni prije dvije godine na istoku zemlje. Oni su bili sijači nade i njihova žrtva neće biti izgubljena.
Braćo, sestre, sinovi i kćeri Iturija, Sjevernog i Južnog Kivua, blizu sam vam, grlim vas i sve vas blagoslivljam. Blagoslivljam svako dijete, odraslu osobu, stariju osobu, svaku osobu ranjenu nasiljem u Demokratskoj Republici Kongo, posebno svaku ženu i svaku majku. I molim da žene, svaka žena, budu poštovane, zaštićene i cijenjene: činjenje nasilja nad ženom i majkom znači činiti to samom Bogu, koji je preuzeo ljudsko stanje od žene, majke. Isus, naš brat, Bog pomirenja koji je usadio stablo života križa u srce tame grijeha i patnje, Bog nade koji vjeruje u vas, u vašu zemlju i u vašu budućnost, neka vas blagoslovi i utješi; neka izlije svoj mir u vaša srca, vaše obitelji i cijelu Demokratsku Republiku Kongo (ika; vatican.va; fratellanza.net).