Foto: © KNA (arhivska)
Krešimir Cerovac
Deset godina nakon objave, postsinodalna apostolska pobudnica pape Franje Amoris Laetitia (8. travnja 2016.) još uvijek uzburkava teološke vode – i to nije slučajno. Nastala kao plod dugog sinodalnog procesa kroz dvije Sinode o obitelji (2014. i 2015.), ova iznimna papinska isprava nije tek još jedan crkveni dokument o braku: ona je smjela pastoralna vizija koja odbija zatvoriti oči pred složenošću stvarnog ljudskog života. Njezina desetogodišnja obljetnica, koju obilježavamo ovog ožujka, prigoda je za ozbiljan teološki i pastoralni osvrt.
Amoris Laetitia nije promijenila crkveni nauk – ali jest promijenila ton, jezik i, što je najvažnije, perspektivu. Umjesto da crkvena učiteljska tradicija ostane apstraktni normativni okvir udaljen od svakodnevnog života vjernika, pobudnica je odlučno stanula uz konkretnog čovjeka: uz obitelji ranjene razvodima, uz ljude u nepravilnim vezama, uz sve one koji su se godinama osjećali na margini crkvene zajednice. Ta je pastoralna odvažnost izazvala reakcije kakve Katolička crkva nije vidjela ni za jednu posinodsku ispravu ili encikliku u postkoncilskom razdoblju – pohvale, ali i žestoke, ponekad i uvredljive kritike. Upravo ta napetost čini Amoris Laetitia teološki i pastoralno relevantnom i danas.
Amoris Laetitia razmatra slučaj ljudi koji su civilno razvedeni i ponovno se vjenčali bez poništenja prvog braka sklopljenog u Crkvi. Prema tradicionalnom crkvenom učenju, oni formalno ne ispunjavaju kanonske uvjete za pričest. Papa Franjo pak poziva da Crkva ne ostane samo na strogoj pravnoj strani, nego da pristupi pastoralno, uzimajući u obzir stvarni život i okolnosti tih osoba. Naglašava da vjernike ne treba gledati isključivo kroz apstraktne norme ili pravila, već njegovati ravnotežu između moralnog učenja, savjetodavne potpore i pastoralne osjetljivosti prema konkretnim životnim situacijama: „Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili nekih posljedica koje iz toga proizlaze“ (§3).
U razmatranju bračne ljubavi, Amoris Laetitia ne svodi brak samo na pravni ili sakramentalni okvir, već ga prikazuje kao dubok osobni odnos ljubavi i prijateljstva. Papa Franjo kaže: „Nakon ljubavi koja nas sjedinjuje s Bogom, bračna je ljubav najveći oblik prijateljstva.“ (§123)
Od objave Amoris Laetitia mnogi tradicionalni teolozi i vjernici, uključujući kardinale poput Raymonda Burkea i Waltera Brandmüllera, oštro su kritizirali pobudnicu, tvrdeći da previše naglašava subjektivnu procjenu pojedinih situacija. Po njihovom mišljenju, takav pristup može oslabiti jasnu moralnu liniju Crkve i otvoriti vrata odstupanjima od moralnog zakona. Kritičari su čak iznosili tvrdnje da dokument, primjenjen bez ograničenja, navodno dopušta primanje sakramenata u okolnostima koje Crkva ranije nije dopuštala, što su neki opisali kao opasnost od hereze. Papa Franjo i zagovornici Amoris Laetitia odlučno odbacuju takve optužbe, naglašavajući da dokument ne mijenja moralna načela, nego potiče pastoralnu osjetljivost i razlučivanje u savjesti. Time se nastoji nepromjenjivu istinu Crkve praktično primijeniti u stvarnim životnim okolnostima.
Jedan od osobito osporavanih odlomaka jest §298 u kojemu Papa piše: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi (građanski) brak, primjerice, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima, koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje“.
Papa naglašava potrebu za individualnim pristupom, pozivajući na pastoralno razlučivanje u konkretnim životnim okolnostima. Neki zato strahuju da takva formulacija može pružiti prevelik prostor za subjektivne interpretacije moralnih normi, što bi po njihovom mišljenju otežalo dosljednu primjenu moralnog zakona. Ipak, dobronamjerno čitanje tog odlomka pokazuje da ne mijenjaju temeljna moralna načela, već da se naglašava potreba za fleksibilnijim pastoralnim djelovanjem: Crkva ostaje čuvar istine, ali istovremeno pokazuje suosjećanje i pažnju prema stvarnim okolnostima pojedinih vjernika.
‘Prijepor’ vezan uz pobudnicu Amoris Laetitia dodatno je pojačan dvjema fusnotama. Ponajprije se ističe fustnota 336, koja se odnosi na stavak 300. u kojem se navodi da „posljedice ili učinci nekog pravila ne moraju nužno uvijek biti isti“. U toj fusnoti Papa daje dodatno pojašnjenje: „To jednako vrijedi za sakramentalnu disciplinu, jer se razlučivanjem može ustanoviti da u određenoj situaciji nema ozbiljne krivnje.“
Papa Franjo ističe da određene „dodatne okolnosti” mogu umanjiti moralnu odgovornost osobe za postupke koji bi, promatrani apstraktno ili u drukčijim okolnostima, bili moralno obvezujući. Takav pristup polazi od spoznaje da moralna prosudba ne može biti jednaka za sve, nego nužno zahtijeva razborito vrednovanje konkretne, subjektivne situacije pojedinca. Među tim okolnostima mogu biti psihološke poteškoće, složeni kulturni i društveni protisci, nedostatna ili pogrješna informiranost te drugi čimbenici koji ograničavaju slobodu, zrelost rasuđivanja ili razumijevanje moralnog čina. Primjena tog načela u pastoralnoj praksi traži od svećenika i pastoralnih djelatnika više od pukog pozivanja na normu: zahtijeva strpljivo razlučivanje, osobni susret i ozbiljno sagledavanje životnih uvjeta, rana i izazova s kojima se vjernik suočava. Time se izbjegava automatizam osude i otvara prostor za odgovornu, a istovremeno milosrdnu pratnju. Na taj način Crkva se bliže približava stvarnom životu obitelji i pojedinaca, nudeći moralnu orijentaciju koja ne umanjuje zahtjev evanđelja, ali odbacuje hladnu rigidnost te nastoji biti osjetljiva na konkretni kontekst i stvarne ljudske mogućnosti. Ovaj pristup potvrđuje da moralni zakon ostaje trajno važeći i obvezujući, ali i da njegova razborita primjena mora biti ukorijenjena u stvarnosti ljudskog života, gdje se istina i milosrđe ne suprotstavljaju, nego međusobno prosvjetljuju.
‘Prijepor’ izaziva i fusnota 351, koja se odnosi na stavak 305. u kojem se govori o objektivnoj situaciji grijeha za koju međutim „ne postoji uopće ili dijelom subjektivna krivnja“. U fusnoti se navodi: „U određenim slučajevima to može (!) uključivati također pomoć sakramenata.“
Fusnota 351 dodatno naglašava ulogu savjesti i pastoralnog praćenja u oblikovanju moralnih odluka. Papa Franjo podsjeća da savjesno prosuđivanje zahtijeva pastoralnu pratnju, jer pojedinci rijetko mogu potpuno sami procijeniti složene moralne situacije. Svećenici i pastoralni djelatnici trebaju pratiti vjernike, pružajući im pomoć u razumijevanju njihovih odgovornosti i mogućih putova djelovanja unutar okvira vjere.
Međutim, razumijevanje fusnota 336 i 351 upućuje da pobudnica ne mijenja moralne norme, već nudu pastoralni okvir koji omogućuje vjernicima rast prema njihovim sposobnostima i stvarnim okolnostima. Kritike koje dokument označavaju kao „opuštenje” često su posljedica pogrješnog tumačenja konteksta milosrđa i pastoralne osjetljivosti. Papa Franjo naglašava da pravila ostaju na snazi, ali njihova primjena zahtijeva prosudbu i suosjećanje. Sinergija fusnota 336 i 351 produbljuje razumijevanje pobudnice Amoris Laetitia kao teksta koji promiče humaniziran i kontekstualan pristup moralnoj prosudbi. Moralni zakon ostaje mjerilo ispravnog djelovanja, no njegova primjena ne smije biti rigidna niti apstraktna. Crkva treba djelovati kao vodič i potpora vjernicima, pomažući im djelovati u skladu s njihovim moralnim kapacitetima i konkretnim životnim uvjetima. Takav pristup potvrđuje obvezu Crkve da uskladi moralnu normu pastoralnom praksom, istovremeno poštujući stvarne situacije vjernika i ovarajući prostor za milosrđe.
Prije svega treba istaknuti da je u Amoris laetitia papa Franjo uobličio stajališta natpolovične većine biskupa na Sinodi (istini za volju ne i dvotrećinske većine!). U intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu „La Croix”, izjavio je sljedeće: „U postsinodalnoj pobudnici nastojao sam uvažiti Sinodu u cijelosti. Ovo nije zbir kanonskih pravila o dopuštenom i nedopuštenom. … Radi se o smirenom, promišljenom razmatranju ljepote ljubavi, o tome kako odgovorno odgajati djecu i kako ih pripremiti za brak. Ističu se jasne odgovornosti koje bi Papinsko vijeće za laike trebalo pretočiti u praktične smjernice.“
Postsinodalna pobudnica Amoris Laetitia ključna je za pastoral pape Franje jer povezuje trajnu istinu crkvenog nauka s konkretnim, često teškim životnim situacijama modernih obitelji. Dokument ne dovodi u pitanje temeljna moralna načela Crkve, osobito nerazrješivost braka, nego predlaže pastoralni pristup koji ozbiljno uzima u obzir osobnu odgovornost, životne okolnosti i stvarne mogućnosti ljudi. Cjelovito čitanje pokazuje da Papa ne relativizira moralni zakon, već potiče razborito razlučivanje, pastoralno praćenje i primjenu milosrđa unutar crkvenog okvira Amoris Laetitia nije raskid s tradicijom, nego razvoj pastoralne prakse u duhu evanđelja: čuva istinu i istovremeno se približava ranjenim stvarnostima ljudskog života. Crkva tako postaje ne samo čuvar normi, nego i nježna majka i mudra učiteljica koja prati, liječi i vodi vjernike prema dubljem rastu u kršćanskom životu (fratellanza.net).