Dana 27. svibnja 2020. Vatikan je najavio priznanje drugog čuda koje se pripisuje zagovoru Charlesa de Foucaulda i koje otvara put njegovoj kanonizaciji.
Radi se o ozdravljenju mladog tesara koji je radio na svodu jedne kapelice. Srušio se s visine od 15 i pol metara i pao na klupu, a jedan od drvenih nosača probio mu je trup; ali on se potom ustao i sâm zatražio pomoć. To se dogodilo u Saumuru, u župi Charlesa de Foucaulda, uoči 1. prosinca 2016. kada se obilježavala stogodišnjica njegove smrti. Cijela župa molila je za kanonizaciju, a potom za ozdravljenje stradalog radnika po zagovoru Charlesa de Foucaulda. Nakon dva mjeseca, mladić se vratio na posao. Svi liječnici koji su ga pregledali zaključili su da je nakon takvog pada, čudom ostao živ.
Uz ovu vijest možemo ponovo pročitati pismo koje je Marc Hayet (Članak za list Prijateljstva Charles de Foucauld, 22.12.2005.) napisao Karlu prilikom njegove beatifikacije 2005. godine.
Pismo jednog malog brata njegovom starijem bratu Karlu
Dragi Karlo, brate moj,
Tako bih volio vidjeti izraz tvog lica onog 13. studenog 2005. kada smo razvili tvoju golemu sliku i stavili je na baziliku svetog Petra. Nisam baš siguran da ti se to svidjelo. Zato bih ti želio objasniti zašto je nama to slavlje bilo važno i kako nas tvoj život nadahnjuje.
Tvoj život je započeo doista teško: rano si ostao siroče, zbog rata ubrzo i izbjeglica, a to su emocionalne rane koje ostavljaju duboki trag i koje su te mogle slomiti. I zamalo si se slomio. Sa 17 godina bio sam kao raspamećen, napisao si. Novca si imao u izobilju, naveliko si ga trošio, ali te to nije ispunjavalo; dapače, osjećao si bolnu prazninu, žalost, gađenje, beskrajnu dosadu, to su tvoje riječi. Zadivljujuće je što će upravo taj ranjeni dio tebe, tvoja žeđ za ljubavlju, potreba da ljubiš i budeš ljubljen, postati pokretačka snaga tvojeg života. I nije slučajno da je riječ brat jedna od tebi najdražih riječi, riječ koja te otvara drugome. Nikada nisi saznao da je otac Huvelin, tvoj „duhovni pratitelj“, predstavljajući te prioru samostana u koji te poslao na duhovne vježbe, o tebi napisao: Taj čovjek religiju pretvara u ljubav. Sve ovo mi daje nadu u situacijama koje su obilježene dubokim ranama.
Ostao si vrlo odan svojoj obitelji i svojim prijateljima. Sačuvali su tvoja pisma, tisuće pisama! A jedna stvar me posebno dira: Isus je za tebe bio pravi prijatelj, živ i blizak, kao i ostali. Istina je da si godinama bio monah, nakon toga eremit. Ali nakon toga, u Sahari, kada pišeš da od 4.30 ujutro sve do 8.30 navečer ne prestaješ govoriti i primati posjete: robove, siromahe, bolesnike, vojnike, putnike, znatiželjnike, kako uspijevaš očuvati budno srce za živog Isusa? Otkrio si nam svoju tajnu: Vratimo se evanđelju, kažeš. Trebamo nastojati da nas prožima Isusov duh, da uvijek iznova čitamo, uvijek iznova razmatramo njegove riječi i djela, da nam budu poput kapi vode koja uvijek iznova pada na kamen, uvijek na isto mjesto… I koliko god da smo u životu zauzeti, za prijateljstvo s Isusom uvijek ima mjesta. Druženje s Isusom ne stavlja nas na nekakav oblačić, ali nas može, kao tebe, preobraziti u bolje ljude, čovječne na Isusov način.
To je jedna od bitnih stvari koju smo od tebe naučili. Biti „čovjek“, to je nekada jedini način na koji možemo rušiti barijere i govoriti o Bogu. Pred kraj svog života otišao si živjeti s jednim nepoznatim narodom, nisi učinio ništa, samo si im se približio poštujući njihovu kulturu, prihvaćajući njihovo gostoprimstvo u vjeri da je Bog na djelu. Nakon tvoje smrti, Moussa, poglavar Tuarega, uputio je tvojoj sestri ove jednostavne riječi: Karlo, marabu, nije umro samo za vas, umro je i za sve nas. Neka mu Bog bude milostiv i da se s njime sretnemo u Raju! Znaš, danas se puno govori o komunikaciji, ali svatko se zatvara u svoj mali krug zato što se bojimo različitosti. A ti si, sasvim suprotno, silno želio ići prema onom najudaljenijem i tako si živio do kraja. Kakav poticaj za nas!
Zapravo znam kakav si izraz lica imao 13. studenog: blaženi izraz lica! Kao ovaj na slici koju prilažem. Malo je mutna, ali vidi se da se smiješ i da ideš prema drugom, hrleći ususret. To si baš ti! I to je ono što kod tebe volimo.
Dopustit ćeš mi da ovo pismo završim onako kako si ti završavao svoja pisma prijatelju Gabrielu: Grlim te svim srcem, baš kako te i volim.
Marc, tvoj mali brat
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (fratellanza.net)