Pismo Svetoga Oca o obnovi proučavanja crkvene povijesti

Foto: © kna/Vatican Media/Romano Siciliani (arhivska)

Draga braćo i sestre,

Ovim svojim pismom želio bih iznijeti neke misli o važnosti proučavanja crkvene povijesti, osobito kako bi svećenicima pomogao u boljem tumačenju društvene stvarnosti. Volio bih da se to pitanje uzima u obzir u formaciji novih svećenika, ali i u formaciji drugih pastoralnih djelatnika.

Dobro mi je poznato da se u odgoju svećeničkih kandidata velika pažnja posvećuje istraživanju crkvene povijesti, kao što i treba biti. Ono što bih sada želio istaknuti ide u smjeru poticanja istinske osjetljivosti za povijest kod mladih studenata teologije. Ovim posljednjim izričajem želim ukazati ne samo na temeljito i podrobno poznavanje najvažnijih trenutaka dvadeset stoljeća kršćanstva, nego također i iznad svega na potrebu jasnog upoznavanja povijesnosti kao dimenzije ljudske osobe.

Nitko ne može doista znati tko je i što u budućnosti želi biti bez njegovanja povezanosti s generacijama koje mu prethode. To se ne odnosi samo na osobnu, već i na širu razinu zajednice. Zapravo, proučavanje i naracija povijesti pomaže nam u održavanju živim “plamena kolektivne svijesti”.^[1] U protivnom ostajemo samo na osobnom sjećanju činjenica vezanih uz vlastiti interes ili emocije, bez stvarne veze s ljudskom i crkvenom zajednicom u kojoj živimo.

Ispravna osjetljivost za povijest pomaže svakome od nas da posjeduje osjećaj za mjeru i srazmjer, kao i na razumijevanje stvarnosti bez opasnih i neživotnih apstrakcija, stvarnosti kakva ona jest a ne onakvom kakvom je zamišljamo ili bismo željeli da ona bude. Stoga je moguće graditi odnos sa stvarnošću pozivajući se na etičku odgovornost, međusobnu raspodjelu dobara i solidarnost.

Prema usmenoj predaji koju ne mogu potvrditi pisanim izvorom, jedan veliki francuski teolog svojim je studentima rekao da nas proučavanje povijesti štiti od „ekleziološkog monofizitizma“, odnosno od pretjerano anđeoskog poimanja Crkve koje ne bi bilo ispravno jer bi Crkvu prikazivalo bez mrlja i bora. Crkvu kao i majku treba voljeti onakvom kakva ona jest. U protivnom, ne volimo je uopće ili volimo samo plod naše mašte. Crkvena povijest pomaže nam sagledati istinsku Crkvu kako bismo zavoljeli onu Crkvu koja uistinu postoji i koja je u prošlosti učila, a i danas uči na svojim pogreškama i padovima. Ova Crkva, koja sebe prepoznaje i u svojim mračnim trenucima, postaje sposobnom razumjeti mrlje i rane svijeta u kojemu živi te ukoliko ga pokuša izliječiti i rasti, učinit će to na isti onaj način na koji sama sebe pokušava zacijeliti i potaknuti da poraste, čak i ako joj to često ne uspijeva.

To je korektiv strašnom pristupu koji nas tjera da shvaćamo stvarnost polazeći od trijumfalističke obrane uloge ili službe koje netko obnaša. Upravo ovaj posljednji pristup onaj je koji, kao što sam istaknuo u enciklici Fratelli tutti, čini da se izranjeni čovjek iz prispodobe o dobrom Samaritancu doživljava kao smetnja za vlastiti život jer je on jednostavno „beznačajan“ i „stranac kojemu nema mjesta u društvu“.^[2]

Formirati kandidate za svećeništvo u osjetljivosti prema povijesti nužna je potreba. To je još izrazitije u našemu vremenu u kojem se „promiče gubitak povijesne svijesti, što izaziva daljnje raspadanje (disgregaciju). Zapaže se prodiranje svojevrsnoga »dekonstrukcionizma« u kulturu, u kojem čovjek u svojoj slobodi teži graditi sve iznova. Ono što ostaje nepromjenjeno jest potreba za trošenjem bez ograničenja i naglašavanje mnogih oblika besadržajnoga individualizma.”^[3]

Važnost povezivanja s poviješću

Valja reći da danas svi mi, a ne samo kandidati za svećeništvo, trebamo obnoviti svoju osjetljivost za povijest. U takav kontekst treba smjestiti savjet koji sam dao mladim ljudima: „Razmislite o ovome: ako vam netko predloži da zanemarite svoju povijest, da odbacite blago koje su nam namrli naši stari, da prezrete sve što je vezano uz prošlost i gledate samo na budućnost koju vam on nudi, nije li možda to jednostavan način da vas pridobije tom svojom ponudom da činite isključivo ono što vam on kaže? Takvi vas trebaju plitke, iskorijenjene i nepovjerljive u sve, da vjerujete samo njihovim obećanjima i podlažete se njihovim planovima. Na taj način djeluju ideologije različitih predznaka: one uništavaju (ili dekonstruiraju) sve što je različito i na taj način mogu vladati bez otpora. A da bi to postigle, trebaju mlade koji preziru povijest, koji odbacuju duhovno i ljudsko bogatstvo koje se prenosi s naraštaja na naraštaj, koji zanemaruju sve što je bilo prije njih.”^[4]

Da bismo razumjeli stvarnost, zapravo, postoji potreba da se ona uobliči u dijakroniju. No sve su jača nastojanja da se iščitavanje fenomena temelji isključivo na sinkroniji, odnosno na nekoj vrsti sadašnjosti iz koje je prošlost isključena. Izbjegavanje povijesti vrlo se često pojavljuje kao oblik sljepila koje nas tjera da rasipamo energiju na nekom svijetu koji ustvari ne postoji na način da postavljamo lažne probleme i usmjeravamo se na neadekvatna rješenja. Neka od takvih čitanja mogu biti korisna za male skupine, ali svakako ne za cijelo čovječanstvo i kršćansku zajednicu.

Očita je potreba za većom osjetljivošću za povijest u vremenu u kojem se širi uvjerenje kako je moguće egzistirati i bez njegovanja spomena ili graditi takav spomen koji će biti rezultat dominantnih ideologija. Suočeni s brisanjem prošlosti i povijesti ili „tendencioznim“ povijesnim prikazima, rad povjesničara kao i njihovo znanje i širenje rezultata njihovih spoznaja mogu djelovati kao brana pred mistifikacijama, koristoljubivim revizionizmima i iskorištavanju toga znanja u javnosti radi opravdavanja ratova, progona, proizvodnje, prodaje, trošenja oružja i mnogih drugih zala.

Danas se sve više širi spomen, često netočan i umjetan, katkada i lažan, kao i odsutnost povijesti i povijesne svijesti u civilnom društvu i u našim kršćanskim zajednicama. To postaje još teže uzevši u obzir pažljivo i potajno prefabricirane priče koje služe za izgradnju ad hoc sjećanja, identitetskih sjećanja i isključujućih sjećanja. Uloga povjesničara i poznavanje rezultata njegova rada danas su odlučujući i mogu predstavljati jedan od protuotrova za suočavanje s ovim smrtonosnim režimom mržnje koji se temelji na neznanju i predrasudama.

U isto vrijeme, ozbiljno i angažirano poznavanje povijesti ukazuje na to da s prošlošću ne možemo pristupati brzinskim interpretacijama ne uzimajući u obzir posljedice. Stvarnost, prošla ili sadašnja, nikada nije jednostavna pojava koju je moguće svesti na naivno i opasno pojednostavljenje. Još je manje možemo svesti na pokušaje onih koji vjeruju da su savršeni i svemogući bogovi te žele izbrisati dio povijesti i čovječanstva. Istina je da u čovječanstvu može biti strašnih trenutaka i vrlo mračnih ljudi, ali ako se prosudba donosi prvenstveno kroz medije, društvene mreže ili samo iz političkog interesa, uvijek smo izloženi iracionalnom poticaju ljutnje ili emocija. Na kraju, kako kažu, „nešto izvan konteksta služi samo kao povod“. U tome nam slučaju u pomoć priskače povijesno istraživanje jer povjesničari mogu pridonijeti razumijevanju kompleksnosti zahvaljujući rigoroznoj metodi tumačenja prošlosti. Razumijevanje bez kojeg nije moguća transformacija sadašnjega svijeta onkraj bilo kakvih ideoloških deformacija.^[5]

Spomen na sveukupnu istinu

Sjetimo se Isusova rodoslovlja koje nam pripovijeda sveti Matej. Ništa nije pojednostavljeno, izbrisano ili izmišljeno. Genealogija Gospodinova sastavljena je od istinite povijesti, gdje ima u najmanju ruku problematičnih imena i podcrtava se grijeh kralja Davida (vidi Mt 1,6). Sve, međutim, završava i nalazi plod u Mariji i u Kristu (vidi Mt 1,16).

Ako se to dogodilo u povijesti spasenja, jednako se događa i u povijesti Crkve: „Gdjekad je (Crkva) dapače, nakon otpočetog rasta, prisiljena oplakivati i nazadak, ili barem zastaje u nekom stanju polupunine i nedostatnosti.“^[6] I „ona ipak dobro zna da je tijekom duge njezine povijesti među njezinim članovima, klericima i laicima, bilo i takvih koji su se iznevjerili Božjem Duhu. I u naše vrijeme Crkva dobro zna kolika je razlika između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je povjereno Evanđelje. Što god povijest sudila o tim nedostacima, mi ih moramo biti svjesni i protiv njih se snažno boriti da ne nanose štetu širenju Evanđelja. Isto tako Crkva dobro zna koliko i sama mora neprestano dozrijevati u razvijanju svojih odnosa sa svijetom.“^[7]

Iskreno i hrabro istraživanje povijesti pomaže Crkvi da bolje razumije svoje odnose s različitim narodima, a to nastojanje mora pomoći da se objasne i protumače najteži i najkonfuzniji trenuci tih naroda. Ne smijemo pozivati ​​ljude na zaborav, dapače „ne možemo dopustiti da sadašnje i nove generacije izgube sjećanje na ono što se dogodilo, ono sjećanje koje je jamstvo i poticaj za izgradnju pravednije i bratskije budućnosti“.^[8] Iz toga razloga inzistiram da se „Holokaust ne smije zaboraviti […] Atomska bombardiranja Hirošime i Nagasakija ne smiju se zaboraviti […] Ne smijemo isto tako zaboraviti progone, trgovinu robljem i etničke pokolje koji su se događali i još uvijek se događaju u različitim zemljama te tolike druge povijesne događaje zbog kojih se sramimo što smo ljudi. Moramo ih se sjećati uvijek, neumorno i budno. […] U današnje je vrijeme lako pasti u napast okrenuti stranicu i reći da je prošlo mnogo vremena i da se treba okrenuti budućnosti. Ma ne, za Boga miloga! Bez sjećanja se nikada ne može ići naprijed, ne napredujemo bez cjelovitoga i jasnoga sjećanja. […] Zato ovdje ne mislim samo na potrebu da se spominjemo užasa, već i da se sjećamo svih onih koji su u zatrovanom i pokvarenom okruženju zadržali dostojanstvo i malim ili velikim gestama se opredijelili za solidarnost, oproštenje i bratstvo. Sjećati se dobra također je zdrava stvar.  Ne mislim samo na sjećanje na užase, već i na sjećanje na one koji su usred zatrovanog i korumpiranog konteksta , vratili su dostojanstvo i malim ili velikim gestama odabrali solidarnost, oprost, bratstvo. Vrlo je dobro pamtiti dobro […] Oprost ne znači zaborav […] Oprostiti ne znači zaboraviti. Recimo radije da, iako postoji nešto što se nikako ne može poreći, relativizirati ili prikriti, ipak možemo oprostiti.”^[9]

Zajedno sa sjećanjem, potraga za povijesnom istinom nužna je kako bi Crkva mogla pokrenuti – i pomoći da se u društvu pokrenu – iskreni i učinkoviti putovi pomirenja i društvenog mira: „Oni koji su se oštro suprotstavili moraju razgovarati jedni s drugima temeljeći se na goloj i čistoj istini. Moraju naučiti njegovati sjećanje u duhu pokore, sposobno za suočavanje s prošlošću kako bi se budućnost oslobodila od vlastitih nezadovoljstava, nejasnoća ili projekcija. Samo povijesna istina o činjenicama moći će uroditi ustrajnim i trajnim naporom oko međusobnog razumijevanja i pokušajem stvaranja nove sinteze u korist sviju.”^[10]

Istraživanje crkvene povijesti

Sada bih želio pridodati neka mala opažanja koja se odnose na istraživanje crkvene povijesti. Prvo zapažanje odnosi se na rizik da ova vrsta istraživanja zadrži isključivo kronološki pristup ili čak pogrešan apologetski smjer pretvarajući povijest Crkve u puki oslonac povijesti teologije ili duhovnosti prošlih stoljeća. To bi bio način proučavanja i posljedično poučavanje crkvene povijesti koje ne promiče onu osjetljivost za povijesnu dimenziju o kojoj sam govorio na početku.

Drugo zapažanje polazi od toga da je crkvena povijest, koja se naučava diljem svijeta, zahvaćena određenim redukcionizmom koji povijest stavlja u podložni odnos spram teologije, a potonja se često pokazuje nesposobnom da stupi u istinski dijalog sa živom i egzistencijalnom stvarnošću muškaraca i žena našeg vremena. Jer crkvena povijest koja se poučava kao dio teologije ne može se odvojiti od povijesti društava.

Treće zapažanje uzima u obzir činjenicu da se u formaciji budućih svećenika uočava obrazovanje koje još uvijek nije usklađeno s izvorima. Na primjer, studenti su rijetko postavljeni u situaciju da mogu čitati temeljne tekstove starog kršćanstva kao što su Pismo Diognetu, Didahe ili Djela mučenika. Međutim, kada su vrela na neki način nepoznata, onda nedostaje alata za njihovo čitanje bez ideoloških filtera ili teorijskih predrasuda koji ne dopuštaju živu i poticajnu recepciju.

Četvrto zapažanje tiče se potrebe da se „bavimo crkvenom poviješću“, kao i da se „bavimo teologijom“, ne samo ozbiljno i precizno, nego i sa strašću i angažmanom. Navedena strast i angažman su osobne i zajedničke, tipične za one koji, obuhvaćeni evangelizacijom, nisu izabrali neko neutralno i aseptično mjesto zato što što ljube Crkvu i primaju je kao Majku onakvom kakva ona jest.

Daljnje zapažanje, povezano je s prethodnim, a dotiče se veze između crkvene povijesti i ekleziologije. Povijesno istraživanje ima neizostavan doprinos u razvoju crkvenosti koja je istinski povijesna i otajstvena.^[11]

Pretposljednja opaska, koja mi je osobito na srcu, tiče se brisanja tragova onih koji se kroz stoljeća nisu mogli oglasiti, što je činjenica koja otežava vjernu povijesnu rekonstrukciju. I tu se pitam: nije li za crkvenog povjesničara posebna istraživačka zadaća truditi se kako bi rasvijetlio lice onih na posljednjom mjestu i rekonstruirao povijest njihovih poraza i pretrpljelih potlačenosti, ali i njihovo ljudsko i duhovno bogatstvo, nudeći alate za razumijevanje fenomena marginalnosti i isključenosti danas?

U ovom posljednjem zapažanju želim vas podsjetiti da crkvena povijest može pomoći da se obnovi cjelokupno iskustvo mučeništva u svijesti da nema povijesti Crkve bez mučeništva i da se taj dragocjeni spomen nikada ne smije izgubiti. Čak i u povijesti svojih patnji „Crkva priznaje da se čak samim protivljenjem svojih protivnika i progonitelja uvelike koristila i da se to može i nadalje.“^[12] Upravo ono gdje Crkva nije trijumfirala u očima svijeta jest vrijeme kada je postigla svoju najveću ljepotu.

*

Za kraj, zapamtite da je riječ o proučavanju, a ne brbljanju, površnom čitanju, „rezanju i lijepljenju“ internetskih sažetaka. Danas nas mnogi „tjeraju da težimo uspjehu po niskoj cijeni, diskreditirajući žrtvu, usađujući ideju da je istraživanje beskorisno ako odmah ne pruži nešto konkretno. Ne, istraživanje služi za postavljanje pitanja i za traženje smisla života, a ne za anesteziju banalnosti. Imamo pravo ne dopustiti da prevladaju mnoge sirene koje nas odvraćaju od ovog istraživanja […] Tu je vaš veliki zadatak: na paralizirajuće refrene kulturnog konzumerizma odgovoriti dinamičnim i snažnim izborima, istraživanjem, znanjem i međusobnim dijeljenjem.“^[13]

Bratski, 

Franjo

Dano u Rimu, na Lateranu, 21. studenoga 2024., u dvanaestoj giodini mojega pontifikata, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije.

Preveo: Marko Medved