„Kršćanski stav prema sportu, kao i prema drugim izrazima ljudskih sposobnosti – znanosti, učenju, radu, umjetnosti, ljubavi te društvenom i političkom angažmanu – nije odbacivanje ili bježanje, nego poštovanje i priznavanje vrijednosti, uz ispravak i uzdizanje tih područja: jednom riječju, stav otkupljenja.“ – papa Ivan Pavao II. u homiliji 12. travnja 1984.
Krešimir Cerovac
Papa Pio XII. postavio je sredinom prošloga stoljeća pitanje koje i danas odzvanja svježinom: „Kako Crkva može ne biti zainteresirana za sport?” Sport je toliko duboko ukorijenjen u ljudskoj prirodi, toliko prožet pitanjima dostojanstva, slobode, zajedništva i smisla, da Crkva koja ga zanemaruje ne zanemaruje igru – nego zanemaruje čovjeka. A u povodu Svjetskog nogometnog prvenstva, koje je počelo 11. lipnja, papa Lav XIV. izrekao je nedavno u Barceloni rečenicu koja zvuči gotovo previše jednostavno da bi bila teološka: „Nogomet nas podsjeća na nešto važno: život nije utrka koju treba trčati solo; to je timska igra i moramo naučiti trčati zajedno.”
A ipak, upravo u toj jednostavnosti krije se nešto što kršćanstvo pokušava reći već dvije tisuće godina – i što jedan dio Crkve i danas teško prima: nitko se ne spašava sam. Nitko ne postaje svet u izolaciji. Nitko ne dolazi do cilja bez milosti, bez suigrača, bez onih koji trče uz njega. Ova tiha istina ima izravne posljedice – i na terenu i izvan njega.
Papa Benedikt XVI. još kao nadbiskup Münchena primijetio je nešto što se rijetko citira: sport odražava čovjekovu čežnju za prvotnom slobodom i blaženstvom. U igri – u trajanju čistog pokreta, natjecanja i zajedništva – nešto u čovjeku budi sjećanje na ono za čime traga. Ta nostalgia za cjelovitošću nije iluzija; ona ga usmjerava. Papa Ivan Pavao II. to je precizno izrazio precizno: sportska aktivnost „ne otkriva samo čovjekove tjelesne sposobnosti, nego i intelektualne i duhovne kapacitete. Nije samo snaga mišića – ima i dušu i mora pokazati svoje cjelovito lice.”
Sport nije bijeg od duhovnosti nego jedan od njenih vidljivih oblika. Tijelo koje trči, skače, bori se, pada i ustaje nije prepreka duhu – ono je njegov izraz.
U svakom sportu skriva se zanimljiv paradoks: pravila ne oduzimaju slobodu – ona je omogućuju. Bez pravila nema igre, a bez igre nema prave slobode. Dikasterij za laike, obitelj i život objavio je 1. lipnja.2018. dokument „Dati najbolje od sebe: o kršćanskoj perspektivi sporta i ljudske osobe“ u kojemu to lijepo formulira: pravila su rezultat kreativnosti onih koji su osmislili sport, a poštovanje pravila sportaša ne ukida nego oslobađa – i tjera na kreativnost unutar postavljenih okvira. Kršćanski ethos slobode ovdje dolazi do izražaja: prava sloboda nije odsustnost granica, nego sposobnost da se unutar granica živi dobro i stvaralački. Onaj tko misli da je slobodan tek kada može sve, u stvari ne zna što hoće.
No paradoks pravila i slobode dobio je novu, neočekivanu dimenziju s ulaskom tehnologije u igru. Pokazuju to mnogi slučajevi na aktualnom svjetskom nogometnom prvenstvu. Tzv. VAR – sustav videoponovaka koji je u profesionalnom nogometu trebao eliminirati sudačke pogrješke i uspostaviti apsolutnu pravednost – postao je možda najbolji primjer onoga što dokument Dikasterija naziva opasnim svođenjem sporta na tehničku savršenost. Ideja je bila plemenita: stroj će biti pravedniji od čovjeka. Rezultat je često suprotan. Doživjela je to i hrvatska nogometna reprezentacija.
VAR nije eliminirao nepravdu – premjestio ju je. Ondje gdje je nekoć bila vidljiva i trenutačna – pogrješan sudački potez koji je svima bio pred očima – sada je skrivena u pikselima, milimetrima i minutama čekanja. Tu na scenu stupa ono na što upozorava enciklika Magnifica humanitas: tehnologija nikada nije moralno neutralna; ona uvijek sa sobom donosi opasnost da učinkovitost postane važnija od osobe i njezina živog iskustva. Igrač zabije gol, navijači proslavljaju, a onda nastupa tišina i neizvjesnost dok se negdje u sobi daleko od terena pregledavaju snimke. Na kraju se zastavica virtualne linije presiječe s rukom ili ramenom za koji milimetar – i gol se poništava. Pravilo je poštovano do zadnjeg piksela. No je li postignuta pravda? Tu se otvara dublji problem. Nogomet je igra toka, ritma, trenutka – igra u kojoj se emocija i akcija odvijaju zajedno, u realnom vremenu, pred očima svih. VAR taj tok prekida, dekonstruira i zamrzava. U duhu Magnifica humanitas, ova digitalizacija trenutka stvara opasnost ‘tehnokratske paradigme’ koja želi mehanizirati ono što je u svojoj biti duboko ljudsko. Transformira živi trenutak igre u forenzički postupak. I u tom postupku nešto bitno odumire – ona dimenzija koju dokument Dikasterija naziva ludičkom naravi sporta, njegovo svojstvo slavlja i radosti koje ne trpi odgodu. U duhu Magnifica humanitas, ova digitalizacija trenutka stvara opasnost ‘tehnokratske paradigme’ koja želi mehanizirati ono što je u svojoj biti duboko ljudsko.
Kršćanska antropologija ovdje ima što reći. Čovjek nije stroj za produkciju pravednih ishoda – on je biće koje živi u vremenu, u zajedništvu, u tijelu. Igra koja žrtvuje živi trenutak radi apstraktne preciznosti ne služi osobi – ona je podređuje kriteriju koji osobu isključuje. Dikasterij upozorava: „ekonomski aspekt ne smije prevladati nad sportskim” – ali jednako vrijedi i za tehnološki. Kada tehnologija postane važnija od igre, kada milimetar postane važniji od čovjeka koji trči, skače i zabija – sport je izgubio nešto od svoje duše. Ironija je savršena: u nastojanju da se uspostavi apsolutna pravda, VAR je proizveo novu vrstu nepravde — hladnu, birokratsku, nevidljivu. Pravdu bez lica.
Dokument jasno kaže: pravila su dijelo kreativnosti onih koji su osmislili sport; poštovati ih nije ograničenje nego oslobađanje koje potiče stvaralaštvo unutar okvira. Kršćanski pogled na slobodu ovdje je očit: prava sloboda nije odsustvo granica, nego sposobnost živjeti dobro i stvaralački unutar njih. Tko misli da je slobodan samo kad može sve, zapravo ne zna što želi. U tome sport nalikuje moralnom životu. Krist ne nudi bezgraničnost – nudi put koji je uzan (Mt 7,13), ali koji vodi. Onaj tko prihvati taj put, ne gubi sebe – postaje slobodniji nego što je bio.
Ni jedna dimenzija sporta nije toliko duboko teološki obojana kao timska. Papa Franjo, bivši vratar iz Buenos Airesa, jednom je poručio igračima Sampdorije: „Sport je put života, zrelosti i svetosti. Ali uvijek kao tim – uvijek kao tim, to je važno.” To nije samo sportska metafora zalijepljena na vjeru. To je teološka tvrdnja o prirodi osobe. Koncilski dokument Gaudium et spes jasno kaže: „Osoba je društveno biće i bez odnosa s drugima ne može živjeti niti razviti svoje potencijale.”
Tim u sportu to čini opipljivim. Svaki igrač donosi nešto jedinstveno – ali ta jedinstvenost ima smisla jedino u službi cjeline. Nitko ne igra sam, ni u momčadskim ni u individualnim sportovima: uvijek postoje treneri, obitelji, protivnici koji izvlače ono najbolje. Natjecanje – od latinskog com-petere, „tražiti zajedno” – nije borba protivnika, nego zajedničko naprezanje prema izvrsnosti. Protivnik nije neprijatelj; on je onaj koji od sportaša sa,o traži maksimum.
Bez žrtve nema velikih postignuća ni iskrenog zadovoljstva. Žrtva u sportu nije samo fizički napor. Ona gradi karakter – stvara hrabrost, poniznost, ustrajnost i samokontrolu. Ta izgradnja nije odvojena od duhovnog života; ona mu je priprava. Tko zna ustati nakon poraza, podnijeti bol treninga i staviti tim ispred sebe — već je spreman razumjeti križ.
Crkva jasno imenuje opasnosti: doping koji tijelo pretvara u stroj, korupcija koja igru čini lažnom, komercijalizacij koja igrača svodi na robu. Poput svake druge ljudske stvarnosti, sport može biti okrenut protiv ljudskog dostojanstva i prava ljudi. Crkva stoga podiže glas kada vidi ugroženo ljudsko dostojanstvo i pravu sreću. Kada se sport prakticira s mentalitetom „pobijedi po svaku cijenu”, sam je sport ozbiljno ugrožen. Jedini kriterij tada postaje učinkovitost, a ne dostojanstvo osobe – što može uključivati i riskirane zdravlje.
Papa Franjo je rekao igračima: „Ekonomski aspekt ne smije prevladati nad sportskim; kada to učini, prijeti da sve kontaminira.”
Papa Ivan Pavao II. upozorio je da se sport ne smije pretvoriti u ideologiju niti u prostor za iskazivanje političke moći. Crkva nema iluzija: svako ljudsko dobro može biti iskrivljeno. Sport koji slavi pobjedu po svaku cijenu, koji tijelo tretira kao sredstvo, koji isključuje slabe i siromašne – taj sport iznevjerava sam sebe, a ne samo Evanđelje. Mjera svake sportske prakse jest pitanje koje Crkva uvijek postavlja: služi li ovo dostojanstvu osobe i zajedničkom dobru – ili ga narušava? (fratellanza.net)