Pripremni dokument
1. Crkva Božja saziva se na Sinodi. Hod pod nazivom “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje” otvorit će se svečano 9.-10. listopada 2021. u Rimu te 17. listopada u svakoj partikularnoj Crkvi. Temeljna faza bit će proslava XVI. Redovite opće skupštine Sinode biskupa, u listopadu 2023. [1], nakon koje će uslijediti faza provedbe, koja će ponovno uključiti pojedine Crkve (usp. EC, čl. 19-21.). Ovim sazivom Papa Franjo poziva cijelu Crkvu da se zapita o odlučujućoj temi svog života i poslanja: “Hod sinodalnosti upravo je put koje Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća”[2]. Ovaj itinerarij, razrađeni plan putovanja, koji je dio “aggiornamenta” [“ažuriranja”] Crkve predloženog na Drugom vatikanskom koncilu, dar je i zadatak: zajedničkim hodom i razmišljanjem o zajedničkom putu Crkva će moći naučiti iz onoga što nadolazi, iskusit će koji joj procesi mogu pomoći da zaživi zajedništvo, ostvari sudjelovanje i otvori se poslanju. Naše „zajedničko hodanje“ je zapravo ono što najviše aktualizira i očituje narav Crkve kao hodočasničkog i misionarskog Božjeg naroda.
2. Potiče nas i vodi osnovno pitanje: kako se danas na različitim razinama (od lokalne do univerzalne) može ostvariti “zajedničko hodanje” koje dopušta Crkvi da naviješta Evanđelje, u skladu s povjerenim joj poslanjem; i na koje nas korake Duh poziva kako bismo rasli kao sinodalna Crkva?
Za zajedničko suočavanje s ovim pitanjem potrebno je slušati Duha Svetoga koji poput vjetra “puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide” (Iv 3,8), ostajući otvoreni na iznenađenja koja će nam usput zasigurno prirediti. Na ovaj način aktivira se dinamika koja nam omogućuje da započnemo ubirati neke plodove sinodalnog obraćenja koji će postupno sazrijevati. Riječ je o ciljevima od velike važnosti za kvalitetu crkvenog života i provedbu poslanja evangelizacije u kojemu svi sudjelujemo po krštenju i potvrdi. Ovdje ukazujemo na glavne, koji dekliniraju sinodalnost kao oblik, stil i strukturu Crkve:
· Prisjetiti se kako je Duh vodio put Crkve u povijesti te nas i danas poziva da zajedno budemo svjedoci Božje ljubavi;
· Živjeti sudionički i uključiv crkveni proces koji svima – osobito onima koji se iz različitih razloga nalaze na marginama – nudi priliku da se izraze i budu saslušani kako bi pridonijeli izgradnji Božjeg naroda;
· Prepoznati i cijeniti bogatstvo i raznolikost darova i karizmi koje Duh slobodno daruje, za dobrobit zajednice i u korist cijele ljudske obitelji;
· Iskusiti participativne načine ostvarivanja odgovornosti u naviještanju Evanđelja i u predanosti izgradnji ljepšeg i nastanjivijeg svijeta;
· Ispitati kako se u Crkvi živi odgovornost i moć, te strukture s kojima se njima upravlja, iznoseći na vidjelo i pokušavajući obratiti predrasude i iskrivljene prakse koje nisu ukorijenjene u Evanđelju;
· Akreditirati kršćansku zajednicu kao vjerodostojan subjekt i pouzdanog partnera na putevima društvenog dijaloga, ozdravljenja, pomirenja, uključivanja i sudjelovanja, obnove demokracije, promicanja bratstva i socijalnog prijateljstva;
· Regenerirati odnose među pripadnicima kršćanskih zajednica, kao i između drugih zajednica i društvenih skupina, na primjer zajednica vjernika drugih vjeroispovijesti i religija, organizacija civilnog društva, narodnih pokreta itd.;
· Promicati vrednovanje i prisvajanje plodova nedavnih sinodalnih iskustava na univerzalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini.
3. Ovaj Pripremni dokument stavljen je u službu sinodalnog putovanja, osobito kao instrument koji potiče prvu fazu slušanja i savjetovanja s Božjim narodom u partikularnim Crkvama (listopad 2021. – travanj 2022.), u nadi da će pomoći pokrenuti ideje, energiju i kreativnost svih onih koji će sudjelovati u itinerariju te olakšati dijeljenje plodova njihova nastojanja. U tu svrhu: 1) počinje tragom nekih istaknutih značajki suvremenog konteksta; 2) ukratko ilustrira temeljne teološke reference za ispravno razumijevanje i praksu sinodalnosti; 3) nudi neke biblijske poticaje koji mogu potaknuti meditaciju i molitveno razmatranje tijekom putovanja; 4) ilustrira neke perspektive iz kojih se ponovno mogu pročitati iskustva proživljene sinodalnosti; 5) izlaže neke načine artikuliranja ovog djela ponovnog čitanja u molitvi i međusobnom dijeljenju. Kako bi se konkretno popratila organizacija rada, predlaže se metodološki Vademecum, priložen ovom Pripremnom dokumentu i dostupan je na namjenskoj web stranici [3]. Stranica nudi neke izvore za dubinsko proučavanje teme sinodalnosti, kao potporu ovom Pripremnom dokumentu; među njima ističemo dva, dolje citirana nekoliko puta: Govor za obilježavanja 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, koji je Papa Franjo održao 17. listopada 2015., i dokument Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, kojeg je razradilo Međunarodno teološko povjerenstvo i objavilo 2018. godine.
I. Poziv da hodimo zajedno
4. Sinodalno putovanje odvija se unutar povijesnog konteksta obilježenog epohalnim promjenama u društvu i presudnim korakom u životu Crkve, što se ne može zanemariti: upravo smo u naborima složenosti ovog konteksta, u njegovim napetostima i proturječjima, pozvani “pomno proučavati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja” (GS, br. 4). Ovdje ocrtavamo neke elemente globalnog scenarija koji su pobliže povezani s temom Sinode, no slika će biti obogaćena i dovršena na lokalnoj razini.
5. Globalna tragedija poput pandemije Covid-19 “neko je vrijeme doista pobuđivala svijest kako smo svjetska zajednica koja se nalazi na istoj lađi u kojoj od zla što snađe pojedinca štetu na kraju trpe svi: Sjetili smo se da se nitko ne može spasiti sam, da se možemo spasiti samo zajedno” (FT, br. 32). U isto vrijeme, pandemija je izazvala eksploziju već postojećih nejednakosti i neravnopravnosti: čovječanstvo je sve više potreseno procesima omasovljenja i fragmentacije; tragično stanje u kojem migranti žive u svim regijama svijeta svjedoči o tome koliko su visoke i robusne barijere koje dijele jednu ljudsku obitelj. Enciklike Laudato si’ i Fratelli tutti dokumentiraju dubinu lomova koji prolaze kroz čovječanstvo, a mi se možemo pozvati na te analize kako bismo poslušali vapaj siromaha i zemlje te prepoznali sjeme nade i budućnosti za koje Duh nastavlja davati da klijaju i u naše vrijeme: “Stvoritelj nas ne napušta, on ni kada ne posustaje u svojem planu ljubavi, ne kaje se što nas je stvorio. Čovječanstvo je još uvijek sposobno raditi zajedno na izgrađivanju našega zajedničkog doma.” (LS, br. 13).
6. Ova situacija, koja, unatoč velikim razlikama, ujedinjuje cijelu ljudsku obitelj, izaziva sposobnost Crkve da prati pojedince i zajednice da ponovno pročitaju iskustva žalosti i patnje, koja su razotkrila mnoge lažne sigurnosti, te da gaje nadu i vjeru u dobrotu Stvoritelja i njegovog stvaranja. Međutim, ne možemo se sakriti od činjenice da se i sama Crkva mora suočiti s nedostatkom vjere i pokvarenošću i u sebi. Posebno ne možemo zaboraviti patnju koju su doživjeli maloljetnici i ranjive osobe “zbog seksualnog zlostavljanja, zloporabe moći i savjesti koje je počinio znatan broj klerika i posvećenih osoba” [4]. Od nas se neprestano traži da “kao Božji narod prihvatimo bol naše braće ranjene u tijelu i u duhu” [5]: predugo je vapaj žrtava bio vapaj kojega Crkva nije znala dovoljno slušati. To su duboke rane, koje je teško zacijeliti, za koje nikada nećemo tražiti dovoljno oprosta i koje predstavljaju prepreke, ponekad ogromne, u nastavku u smjeru “zajedničkog hoda”. Cijela Crkva pozvana je nositi se s težinom kulture prožete klerikalizmom, koju nasljeđuje iz svoje povijesti, i oblicima vršenja vlasti na kojima su vršene različite vrste zlostavljanja i zlouporaba (moći, ekonomske, savjesti, seksualna zlostavljanja). Nezamislivo je “obraćenje crkvenog djelovanja bez aktivnog sudjelovanja svih sastavnica Božjeg naroda” [6]: zajedno molimo Gospodina “za milost obraćenja i unutarnje pomazanje kako bismo, pred ovim zločinima zlostavljanja, mogli izraziti naš kajanje i našu odluku da se hrabro borimo”[7].
7. Unatoč našim nevjerama, Duh nastavlja djelovati u povijesti i pokazivati svoju životvornu moć. Upravo u brazdama koje su iskopale patnje svih vrsta koje su pretrpjeli ljudska obitelj i Božji narod, cvjetaju novi jezici vjere i novi putevi koji su sposobni ne samo tumačiti događaje s teološkog gledišta, već iskustveno pronaći razloge za ponovno pronalaženje puta kršćanskog i crkvenog života. Izvor je velike nade da nije malo Crkava već započelo više ili manje strukturirane susrete i procese konzultacija s Božjim narodom. Tamo gdje su obilježeni sinodalnim stilom, osjećaj Crkve je procvjetao, a sudjelovanje svih dalo je novi poticaj crkvenom životu. Također pronalaze potvrdu želje mladih ljudi da imaju vodeću ulogu u Crkvi te zahtjev za većim uvažavanjem žena i prostora za sudjelovanje u poslanju Crkve, na što su već ukazale Sinodalne skupštine 2018. i 2019. godine. U tom pravcu su i nedavna uspostava laičke službe katehete te otvaranje pristupa ženama službama lektorata i akolitata.
8. Ne možemo zanemariti različite uvjete u kojima kršćanske zajednice žive u različitim regijama svijeta. Uz zemlje u kojima Crkva okuplja većinu stanovništva i predstavlja kulturnu referencu za cijelo društvo, postoje i druge u kojima su katolici manjina; u nekima od ovih katolici, zajedno s drugim kršćanima, doživljavaju oblike progona koji su također vrlo nasilni, a često i mučenički. Ako s jedne strane dominira sekularizirani mentalitet koji nastoji protjerati religiju iz javnog prostora, s druge strane postoji vjerski fundamentalizam, koji ne poštuje slobode drugih, hrani oblike netolerancije i nasilja koji se također odražavaju u kršćanskoj zajednici i u njezinim odnosima s društvom. Nerijetko kršćani zauzimaju iste stavove, potičući podjele i sukobe čak i u Crkvi. Jednako tako, potrebno je uzeti u obzir način na koji unutar kršćanske zajednice i u njezinim odnosima s društvom odjekuju lomovi zbog etničkih, rasih, kastskih razloga ili drugih oblika društvene stratifikacije ili kulturnog i strukturnog nasilja. Ove situacije imaju dubok utjecaj na značenje izraza “hoditi zajedno” i na konkretne mogućnosti njihove provedbe.
9. U tom kontekstu, sinodalnost predstavlja veliki put za Crkvu, pozvanu da se obnovi pod djelovanjem Duha i zahvaljujući slušanju Riječi. Sposobnost zamisliti drugačiju budućnost Crkve i njezinih institucija u skladu s primljenim poslanjem uvelike ovisi o izboru pokretanja procesa slušanja, dijaloga i rasuđivanja zajednice u kojima svatko može sudjelovati i dati svoj doprinos. Istodobno, izbor „zajedničkog hoda“ proročki je znak za ljudsku obitelj kojoj je potreban zajednički projekt, sposoban slijediti dobro svih. Crkva sposobna za zajedništvo i bratstvo, za sudjelovanje i supsidijarnost, vjerna onome što naviješta, moći će stati uz bok siromašnima i najmanjima i dati im svoj glas. Za “zajedničko hodanje” potrebno je dopustiti da nas Duh educira u pravom sinodalnom mentalitetu, ulazeći hrabro i sa slobodom srca u proces obraćenja bez kojeg će biti nemoguća ta “kontinuirana reforma koja joj [Crkvi], kao ljudskoj i zemaljskoj instituciji, uvijek treba “(UR, br. 6; usp. EG, br. 26).
II. Konstitutivna sinodalna Crkva
10. “Ono što Gospodin traži od nas, u određenom smislu, već je sve sadržano u riječi ‘Sinoda'” [8], koja je “drevna i časna riječ u predaji Crkve, čije značenje podsjeća na dublji sadržaj Objave” [9]. To je “Gospodin Isus koji se predstavlja kao “put, istina i život” (Iv 14,6)”, a “kršćani koji ga slijede izvorno se nazivaju “učenicima puta” (usp. Dj 9, 2; 19,9,23; 22,4; 24,14.22)”[10]. Sinodalnost je u ovoj perspektivi puno više od slavljenja crkvenih sastanaka i biskupskih okupljanja ili jednostavne uprave unutar Crkve; ona “ukazuje na poseban način života (modus vivendi) Crkve kao Božjeg naroda koji konkretno očituje i ostvaruje svoje zajedništvo u zajedničkom hodu, okupljanju u skupštini i aktivnim sudjelovanjem svih svojih članova u njezinom evangelizacijskom poslanju” [11] . Na taj se način isprepliću riječi u naslovu Sinode predlažene kao potporne osi sinodalne Crkve: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. U ovom poglavlju ukratko ilustriramo neke temeljne teološke reference na kojima se temelji ova perspektiva.
11. U prvom tisućljeću “zajedničko hodanje”, odnosno prakticiranje sinodalnosti bio je uobičajen način postupanja za Crkvu shvaćenu kao “Narod okupljen jedinstvom Oca, Sina i Duha Svetoga” [12] . Onima koji su dijelili crkveno tijelo, crkveni su se oci protivili zajedništvom Crkava u cijelom svijetu, koje je sveti Augustin opisao kao “concordissima fidei conspiratio” [13], odnosno dogovor u vjeri svih krštenih. Tu je ukorijenjen širok razvoj sinodalne prakse na svim razinama života Crkve – lokalnoj, regionalnoj, sveopćoj – koja je svoju najveću manifestaciju našla na ekumenskom koncilu. Na tom crkvenom horizontu, nadahnut načelom sudjelovanja svih u crkvenom životu, sveti Ivan Zlatousti mogao je reći: “Crkva i Sinoda su sinonimi” [14]. Čak ni u drugom tisućljeću, kada je Crkva više naglašavala hijerarhijsku funkciju, ovaj način postupanja nije prestao: budući da je u srednjem vijeku i u moderno doba slavlje biskupijskih i regionalnih sinoda dobro potvrđeno uz bok ekumenskih koncila, kada se radi o definiranju dogmatskih istina koje su pape htjeli konzultirati s biskupima kako bi spoznali vjeru cijele Crkve, pribjegavajući autoritetu sensus fidei cijeloga Božjeg naroda, koji je “nepogrešiv in credendo” (EG, br. 119).
12. Drugi vatikanski koncil usidrio se uz ovaj dinamizam Predaje. On naglašava da je “Bogu svidje da posveti i spasi muškarce i žene ne odvojeno i bez ikakve veze među njima, već je želio od njih napraviti narod koji ga je prepoznao u istini i služio mu u svetosti” (LG, br. 9) . Pripadnike Božjeg naroda ujedinjuje krštenje i “ako su također po Kristovoj volji neki konstituirani naučiteljima, djeliteljima otajstava i pastirima za dobrobit drugih, međutim, među svima, postoji istinska jednakost u pogledu dostojanstva i djelovanja u izgradnji Kristova tijela, zajednička svim vjernicima” (LG, br. 32). Stoga su svi kršteni, koji sudjeluju u svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi Krista, “u vršenju raznolikog i uređenog bogatstva svojih karizmi, svojih zvanja, svojih službi” [15] aktivni subjekti evangelizacije, kako pojedinačno, tako i kao sveukupnost Božjeg naroda.
13. Koncil je podcrtao kako se, zahvaljujući pomazanju Duha Svetoga primljenom na krštenju, sveukupnost vjernika “ne može pogriješiti u vjerovanju”, i to svoje posebno svojstvo očituje kroz natprirodni osjećaj vjere cijeloga naroda, kada “od biskupa do posljednjih vjernika laika”, izražava svoj opći pristanak u pitanjima vjere i morala “(LG, br. 12). Duh je taj koji vodi vjernike “do svake istine” (Iv 16,13). Njegovim djelovanjem “Predaja koja dolazi od apostola napreduje u Crkvi”, jer cijeli Sveti Božji narod raste u razumijevanju i doživljavanju “i stvari i prenesenih riječi, kako kontemplacijom, tako i proučavanjem vjernika koji o njima razmišljaju u svom srcu (usp. Lk 2,19 i 51), kako s inteligencijom koju daje dublje iskustvo duhovnih stvari, tako i za propovijedanje onih koji su s biskupskim nasljedstvom primili karizmu sigurnu u istini” (DV, br. 8). Zapravo, ovaj Narod, okupljen oko svojih pastira, pridržava se svetog pologa Riječi Božje povjerene Crkvi, stalno ustraje u učenju apostola, u bratskom zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi, “da se, zadržavajući, prakticirajući i ispovijedajući prenesenu vjeru, između pastira i vjernih uspostavi jedinstveni sklad duha “(DV, br. 10).
14. Pastiri, koje je Bog ustanovio kao “autentične čuvare, tumače i svjedoke vjere cijele Crkve” [16], stoga se ne bi trebali bojati slušati povjereno im stado: konzultacije s Božjim narodom ne uključuju pretpostavku o dinamici demokracije u Crkvi usredotočenoj na načelo većine, jer u osnovi sudjelovanja u svakom sinodalnom procesu postoji zajednička strast prema zajedničkoj misiji evangelizacije, a ne zastupanje sukobljenih interesa. Drugim riječima, to je crkveni proces koji se može odvijati samo “unutar hijerarhijski strukturirane zajednice” [17]. Jedinodušni pristanak cijele Crkve u istoj vjeri postiže se u plodnoj poveznici između sensus fidei Božjeg naroda i naučiteljske funkcije pastira. Svaki sinodalni proces – u kojemu su biskupi pozvani razabrati što Duh govori Crkvi i to ne sami, nego slušajući Božji narod, koji “također sudjeluje u Kristovoj proročkoj službi” (LG, br. 12), – evidentan je oblik tog „zajedničkog hodanja“ zbog kojeg Crkva raste. Sveti Benedikt naglašava kako “često Gospodin objavljuje najbolju odluku” [18] onima koji ne zauzimaju važne položaje u zajednici (u tom slučaju najmlađima); stoga bi se biskupi trebali pobrinuti da dopru do svih, tako da se u urednom odvijanju sinodalnog putovanja ostvari ono što apostol Pavao preporučuje zajednicama: „Ne trnite Duha, nemojte prezirati proročanstva. Ispitajte sve i čuvajte ono što je dobro “(1 Kor, 5,19-21).
15. Smisao puta na kojeg smo svi pozvani prije svega je otkrivanje lica i oblika sinodalne Crkve u kojoj „svatko ima što naučiti. Vjerni narod, zbor biskupa, rimski biskup: jedni slušaju druge; i svi slušajući Duha Svetoga, “Duha istine” (Iv 14,17), kako bismo znali što On “govori Crkvama” (Otk 2,7)” [19]. Rimski biskup, kao načelo i temelj jedinstva Crkve, zahtijeva od svih biskupa i svih partikularnih Crkava, u kojima i iz kojih postoji jedna i jedina Katolička crkva (usp. LG, br. 23), da pouzdano i hrabro uđu u put sinodalnosti. U ovom “zajedničkom hodu” molimo Duha da nam otkrije kako zajedništvo, koje sačinjava različite darove, karizme, službe u jedinstvu, treba biti za poslanje: sinodalna je Crkva “izlazeća” Crkva, misionarska Crkva, “s otvorenim vratima “(EG, br. 46). To uključuje poziv na produbljivanje odnosa s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama, s kojima nas spaja jedino krštenje. Perspektiva “zajedničkog hoda” je, dakle, još šira i obuhvaća cijelo čovječanstvo, u kojemu dijelimo “radosti i nade, žalosti i tjeskobe” (GS, br. 1). Sinodalna Crkva proročki je znak prije svega za zajednicu nacija nesposobnih predložiti zajednički projekt kroz koji će se težiti za dobrim svih: prakticiranje sinodalnosti danas je najočitiji način da Crkva bude “univerzalni sakrament spasenja” (LG, br. 48), “znak i oruđe prisnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” (LG, br. 1).
III. Slušanje Svetog pisma
16. Duh Božji koji osvjetljava i oživljava ovo „zajedničko hodanje“ Crkava isti je onaj koji djeluje u Isusovom poslanju, obećanom apostolima i naraštajima učenika koji slušaju Božju Riječ i stavljaju je u praksu. Duh se, prema Gospodinovu obećanju, ne ograničava samo na potvrđivanje kontinuiteta Isusova evanđelja, već će uvijek osvjetljivati nove dubine njegove Objave i nadahnut će odluke potrebne za potporu putu Crkve (usp. Iv 14: 25-26).; 15.26-27; 16.12-15). Iz tog razloga prikladno je da naš put izgradnje sinodalne Crkve bude nadahnut dvjema “slikama” Svetog pisma. Jedna se pojavljuje u prikazu “scene zajednice” koja neprestano prati put evangelizacije; druga se odnosi na iskustvo Duha u kojem Petar i prva zajednica prepoznaju rizik postavljanja neopravdanih granica u dijeljenju vjere. Sinodalno iskustvo zajedničkog hoda, nasljedovanja Gospodina i poslušnosti Duhu moći će primiti odlučujuće nadahnuće iz meditacije ova dva trenutka Objave.
Isus, mnoštvo, apostoli
17. U svojoj se temeljnoj strukturi izvorna scena pojavljuje kao konstanta u načinu na koji se Isus otkriva kroz Evanđelje, najavljujući dolazak Kraljevstva Božjega. U biti postoje tri aktera (plus jedan). Naravno, prvi je Isus, apsolutni protagonist koji preuzima inicijativu, sije riječi i znakove dolaska Kraljevstva i nije „pristran“ prema nekima (usp. Dj 10,34). U različitim oblicima Isus posebnu pozornost posvećuje “odijeljenima” od Boga i “napuštenima” od zajednice (grešnicima i siromasima, rečeno jezikom Evanđelja). Svojim riječima i djelima nudi oslobođenje od zla i obraćenje prema nadi, u ime Boga Oca i u snazi Duha Svetoga. Unatoč raznolikosti poziva i odgovora Gspodinova prihvaćanja, zajednička je crta da se vjera uvijek pojavljuje kao uvažavanje osobe: čuje se njezina molba, pomaže joj se u teškoćama, cijeni se njezina dostupnost, dostojanstvo se potvrđuje pogledom Boga i vraćeno je priznanjem zajednice.
18. Akcija evangelizacije i poruka spasenja, zapravo, ne bi bila razumljiva bez Isusove stalne otvorenosti prema što širem sugovorniku, što Evanđelja označavaju kao mnoštvo, odnosno skup ljudi koji ga slijede duž puta, a ponekad ga čak i slijede u nadi znaka i riječi spasenja: to je drugi akter u sceni Objave. Evanđeoska najava nije upućena samo nekolicini prosvijetljenih ili odabranih. Isusov sugovornik je “puk” zajedničkog života, “bilo tko” ljudskog stanja, kojega On izravno dovodi u dodir s Božjim darom i pozivom na spasenje. Na način koji iznenađuje, a ponekad i skandalizira svjedoke, Isus kao sugovornike prihvaća sve one koji izlaze iz mnoštva: sluša strastvene pritužbe žene Kanaanke (usp. Mt 15,21-28), koja ne može prihvatiti da bude isključena od blagoslova kojeg On nosi; dopušta si dijalog sa Samarijankom (usp. Iv 4,1-42), unatoč njezinom stanju kao društveno i vjerski ugrožene žene; potiče slobodan i zahvalan čin vjere slijepog čovjeka od rođenja (usp. Iv 9), kojeg je službena religija odbacila kao stranca, izvan područje milosti.
19. Neki slijede Isusa eksplicitnije, doživljavajući vjernost učeništva, dok su drugi pozvani vratiti se svom uobičajenom životu: međutim, svi svjedoče o snazi vjere koja ih je spasila (usp. Mt 15,28). Među onima koji slijede Isusa, lik apostola koje on sam poziva od početka ima jasnu važnost, pripisujući im mjerodavnost u posredovanju odnosa mnoštva s Objavom i dolaskom Kraljevstva Božjega. Dolazak ovog trećeg aktera na scenu ne događa se zahvaljujući ozdravljenju ili obraćenju, već se podudara s Isusovim pozivom. Izbor apostola nije privilegija isključivog položaja moći i odvojenosti, već milost uključivog ministerija blagoslova i zajedništva. Zahvaljujući daru Duha uskrsloga Gospodina, oni trebaju čuvati Isusovo mjesto, ne nadomiještajući ga: ne kako bi stavljali filtere njegovoj prisutnosti, već kako bi olakšali susret s njim.
20. Isus, mnoštvo u svojoj raznolikosti, apostoli: ovo je slika i otajstvo koje treba stalno razmatrati i produbljivati kako bi Crkva postajala sve više i više ono što jest. Nitko od tri aktera ne može napustiti pozornicu. Ako Isus umre, a netko drugi zauzme njegovo mjesto, Crkva postaje ugovor između apostola i mnoštva, čiji će dijalog završiti slijedeći spletku političke igre. Bez apostola, ovlaštenih od Isusa i poučenih Duhom, odnos s evanđeoskom istinom je prekinut, a mnoštvo ostaje izloženo mitu ili ideologiji o Isusu, bez obzira na to žele li ga dočekati ili odbiti. Bez mnoštva, odnos apostola s Isusom iskvaren je u sektaški i samoreferentni oblik religije, a evangelizacija gubi svjetlo, koje proizlazi iz objave samog sebe koju Bog upućuje bilo kome, izravno, nudeći mu svoje spasenje.
21. Zatim je tu “dodatni” akter, antagonist, koji na scenu donosi đavolsku odvojenost ostale trojice. Suočeni s nevjerojatnom mogućnošću križa, postoje učenici koji odlaze i mnoštvo ljudi koji mijenjaju raspoloženje. Zamka koja dijeli – i stoga je suprotstavljena zajedničkom putu – ravnodušno se očituje u oblicima vjerske strogosti, rigorizma, moralnoj zabrani koja se predstavlja zahtjevnijom od Isusove i u zavođenjima svjetovnom političkom mudrosti koja želi biti učinkovitijom od razlikovanja duhova. Da bi se izbjeglo zavaravanje “četvrtog aktera”, potrebno je kontinuirano obraćenje. U tom je smislu simbolična epizoda centuriona Kornelija (vidi Dj 10), koja prethodi onom Jeruzalemskom “koncilu” (vidi Dj 15) koji predstavlja ključnu referentnu točku za sinodalnu Crkvu.
Dvostruka dinamika obraćenja: Petar i Kornelije (Djela Apostolska 10)
22. Epizoda prije svega pripovijeda obraćenje Kornelija, koji čak prima i neku vrstu navještaja. Kornelije je poganin, vjerojatno Rimljanin, centurion (niskorangirani časnik) okupacijske vojske, u profesiji koja se temelji na nasilju i zlostavljanju. Ipak, posvećen je molitvi i milostinji, odnosno njeguje odnos s Bogom i brine se za bližnjega. Upravo njemu iznenađujuće ulazi anđeo, zove ga imenom i potiče ga da pošalje – riječ misije! – njegove sluge u Jaffi pozvati – riječ zvanje! – Petra. Priča tada postaje priča o obraćenju potonjeg, koji je istog dana dobio viziju, u kojoj mu glas naređuje da ubije i jede životinje, od kojih su neke nečiste. Njegov je odgovor odlučan: “Nipošto, Gospodine” (Dj 10,14). On priznaje da mu Gospodin govori, ali mu se suprotstavlja jasnim odbijanjem, jer taj red ruši propise Tore kojih se ne može odreći zbog svog vjerskog identiteta, koji izražavaju način razumijevanja izbora kao razlike koja uključuje razdvajanje i isključivost naspram drugih naroda.
23. Apostol je i dalje duboko zabrinut i, dok se pitaju o smislu onoga što se dogodilo, stižu ljudi koje je poslao Kornelije, koje mu Duh ukazuje kao svoje izaslanike. Petar im odgovara riječima koje podsjećaju na Isusove u vrtu: “Ja sam onaj kojega tražite” (Dj 10,21). To je pravo obraćenje, bolan i neizmjerno plodan iskorak iz vlastitih kulturnih i religijskih kategorija: Petar prihvaća jesti zajedno s poganima hranu koju je oduvijek smatrao zabranjenom, prepoznajući je kao oruđe života i zajedništva s Bogom i s drugima. U susretu s ljudima, prihvaćajući ih, hodajući s njima i ulaskom u njihove domove shvaća značenje svoje vizije: nijedno ljudsko biće nije nedostojno u Božjim očima i razlika uspostavljena izborom nije isključiva pristranost, već služba i svjedočanstvo univerzalne širine.
24. I Kornelije i Petar uključuju druge ljude na svoj put obraćenja, čineći ih suputnicima na tom putu. Apostolsko djelovanje ostvaruje Božju volju stvaranjem zajednica, rušenjem ograda i promicanjem susreta. Riječ ima središnju ulogu u susretu dvaju protagonista. Kornelije počinje dijeliti iskustvo koje je proživio. Petar ga sluša, a zatim preuzima riječ, priopćavajući redom ono što mu se dogodilo i svjedočeći blizinu Gospodina, koji ide u susret svakoj osobi kako bi je oslobodio onoga što je čini zarobljenikom zla i onoga što ubija čovječanstvo (usp. Dj 10,38). Ovaj način komuniciranja sličan je onom kojeg će Petar usvojiti kad će mu obrezani vjernici u Jeruzalemu predbacivati, optužujući ga da je prekršio tradicionalne norme, na kojima je, čini se, koncentrirana sva njihova pozornost, bez obzira na izljev Duha: “Ušao si, dobacivahu, k ljudima neobrezanima i jeo s njima! (Dj 11,3). U tom trenutku sukoba, Petar priča što mu se dogodilo i svoju reakciju zbunjenosti, nerazumijevanja i otpora. Upravo će to pomoći sugovornicima, u početku agresivnima i vatrostalnima, da poslušaju i prihvate ono što se dogodilo. Sveto pismo će pomoći u tumačenju njegova značenja, kao što će se to kasnije dogoditi i na Jeruzalemskom “koncilu”, u procesu razlučivanja koji je zajedničko slušanje Duha.
IV. Sinodalnost na djelu: smjernice za savjetovanje Božjega naroda
25. Obasjan svjetlom Riječi i utemeljen na Predaji, ovaj sinodalni hod ukorijenjen je u konkretan život Božjeg naroda. Predstavlja, naime, posebnost koja je ujedno i izvanredno dobro: njegov cilj – sinodalnost – ujedno je i njegova metoda. Drugim riječima, predstavlja svojevrsno gradilište ili pilot iskustvo, koje omogućuje da se odmah počne ubirati plodove dinamizma koji postupno sinodalno obraćenje unosi u kršćansku zajednicu. S druge strane, taj hod jednostavno mora upućivati na iskustva življene sinodalnosti, na različitim razinama i s različitim stupnjevima intenziteta: njihove jake strane i njihovi uspjesi, kao i njihova ograničenja i teškoće, nude dragocjene elemente za raspoznavanje pravca u kojem se treba nastaviti kretati. Ovdje, zacijelo, mislimo na iskustva pokrenuta sadašnjim sinodalnim hodom, ali i na sva ona u kojima se već iskustveno doživljava razne oblike zajedničkog hoda u običnom životu pa i kada se izraz sinodalnost niti poznaje, niti se koristi.
Temeljno pitanje
26. Temeljno pitanje kojim se vodi ovo savjetovanje Božjeg naroda, a spomenuto je već na početku, jest sljedeće:
Sinodalna Crkva, naviještajući evanđelje, »kroči zajedno«: Kako se taj »zajednički hod« ostvaruje danas u vašoj Crkvi? Na koje nas korake Duh poziva da bismo rasli u našem »zajedničkom hodu«?
Da biste odgovorili, pozvani ste:
a) zapitati se koja vam iskustva vaše partikularne Crkve to temeljno pitanje doziva u pamet;
b) učiniti dublji uvid u ta iskustva: Koje su radosti izazvala? Na koje se teškoće i prepreke naišlo? Koje su rane iznijela na vidjelo? Koje su spoznaje donijela?
c) sabrati plodove koje treba dijeliti s drugima: Gdje u tim iskustvima odzvanja glas Duha? Što traži od nas? Što je potrebno potvrditi, koje su mogućnosti promjena, koje je korake potrebno učiniti? U čemu uočavamo suglasje? Koji se putevi otvaraju za našu partikularnu Crkvu?
Razni oblici sinodalnosti
27. U molitvi, razmišljanju i dijeljenju koje pobuđuje to temeljno pitanje, uputno je imati na umu tri razine na kojima se sinodalnost oblikuje kao “konstitutivna dimenzija Crkve” [20]:
– razina načina kojim Crkva svakodnevno živi i radi, koji izražava njezinu narav kao Božjeg naroda koji putuje zajedno i okuplja se na zborovanje koje je Gospodin Isus sazvao u snazi Duha Svetoga da navješćuje evanđelje. Taj se način gradi “slušanjem Riječi i slavljenjem euharistije u zajednici, bratstvom zajedništva i suodgovornošću i sudjelovanjem čitavog Božjeg naroda, na njegovim različitim razinama i u razlikovanju različitih služba i zadaća, u njegovu životu i njegovu poslanju” [21];
– razina crkvenih struktura i procesa, određenih također s teološkog i kanonskog gledišta, a gdje se sinodalna narav Crkve izražava na institucionalan način na mjesnoj, pokrajinskoj i općoj razini;
– razina sinodalnih procesâ i događajâ u kojima je Crkva sazvana od mjerodavne vlasti, prema posebnim postupcima određenim crkvenom disciplinom.
Iako se s logičkoga gledišta razlikuju, te tri razine upućuju jedna na drugu i valja ih se dosljedno držati, u protivnom se prenosi protusvjedočanstvo i podriva vjerodostojnost Crkve. Naime, ako nije živo i duboko ukorijenjen u strukturama i procesima, duh sinodalnosti lako se sroza s razine namjerâ i željâ na razinu retorike, dok procesi i događaji, ako nisu vođeni na ispravan način, ispadnu na kraju prazne formalnosti.
28. Nadalje, pri ponovnom sagledavanju iskustava treba imati na umu da se zajednički hod može shvatiti iz dviju različitih, snažno povezanih perspektiva. Prva se tiče unutarnjeg života partikularnih Crkava, odnosâ između čimbenika koji ih čine (na prvome mjestu odnosâ između vjernikâ i njihovih pastira, također po tijelima sudjelovanja predviđenima kanonskom disciplinom, uključujući biskupijsku sinodu) i zajednicâ na koje su podijeljene (osobito župâ). Promatra zatim odnose biskupâ među njima samima i s rimskim biskupom, također putem posredničkih tijela sinodalnosti (Biskupske sinode patrijarhijskih Crkava i velikih nadbiskupskih Crkava, vijećâ hijerarhâ i skupštine hijerarhâ Crkava sui iuris, biskupske konferencije s njihovim nacionalnim, međunarodnim i kontinentalnim izrazima). Proteže se potom na način na koji svaka partikularna Crkva u sebi integrira doprinos raznih oblika monaškog, redovničkog i posvećenog života, laičkih udruga i pokreta, crkvenih ustanova raznih vrsta (škole, bolnice, sveučilišta, zaklade, dobrotvorne i ustanove za razne oblike skrbi i za djela ljubavi, itd.). Ova perspektiva, na kraju, obuhvaća također odnose i zajedničke inicijative s braćom i sestrama drugih kršćanskih vjeroispovijesti, s kojima dijelimo dar istoga krštenja.
29. Druga perspektiva promatra kako Božji narod putuje zajedno s cijelom ljudskom obitelji. Pogled će se tako zaustaviti na stanju odnosâ, dijaloga i eventualnih zajedničkih inicijativa s vjernicima drugih religija, s onima koji su se udaljili od vjere, kao i sa specifičnim društvenim okruženjima i skupinama, s njihovim institucijama (svijet politike, kulture, gospodarstva, financija, rada, sindikati i udruženja poduzetnikâ, nevladine ogranizacije i organizacije civilnog društva, pučki pokreti, razne manjine, siromašni i isključeni itd.).
Deset tematskih jezgri koje valja produbiti
30. Kako bi se pomoglo iznijeti na vidjelo iskustva i bogatije pridonijelo savjetovanju, u nastavku donosimo deset tematskih jezgri koje artikuliraju različite vidove žive sinodalnosti. Prilagođavat će se različitim mjesnim sredinama, te svaki put integrirati, objasniti, pojednostaviti, produbiti, posvećujući posebnu pozornost onima koji imaju više teškoća u sudjelovanju i odgovaranju: Vademecum kojim je popraćen ovaj Pripremni dokument nudi u tom pogledu oruđa, pravce i prijedloge kako bi razne jezgre pitanja konkretno nadahnjivale trenutke molitve, izgradnje (formacije), razmišljanja i razmjene.
I. SUPUTNICI
U Crkvi i u društvu smo na istom putu, rame uz rame jedni s drugima. Tko su u vašoj mjesnoj Crkvi oni koji “kroče zajedno”? Kad kažemo “naša Crkva”, na koga pritom mislimo? Tko traži od nas da hodimo zajedno? Tko su suputnici, također izvan crkvenoga kruga? Koji su ljudi ili skupine ostavljeni na margini, metaforički ili doslovno?
II. OSLUŠKIVATI
Slušanje je prvi korak, ali zahtijeva otvoren um i srce, bez predrasudâ. Koga je naša partikularna Crkva “dužna osluškivati”? Kako se sluša laike, napose mlade i žene? Kako integriramo doprinos posvećenih žena i muškaraca? Koji prostor ima glas manjina, odbačenih i isključenih? Možemo li prepoznati predrasude i stereotipe koji ometaju naše slušanje? Kako osluškujemo društveni i kulturni kontekst u kojem živimo?
III. UZETI RIJEČ
Svi su pozvani govoriti hrabro i s parezijom, odnosno integrirajući slobodu, istinu i milosrđe. Kako promičemo slobodan i vjerodostojan stil komunikacije unutar zajednice i njezinih tijela, bez dvoličnosti i oportunizama? A kako u odnosu na društvo kojem pripadamo? Kada i kako uspijevamo reći ono što nam je na srcu? Kako funkcionira odnos s medijima (ne samo katoličkim)? Tko govori u ime kršćanske zajednice i kako ga se bira?
IV. SLAVITI
“Zajednički hod” moguć je samo ako se temelji na zajedničkom slušanju Riječi i na slavljenju euharistije. Kako molitva i liturgijsko slavlje zapravo nadahnjuju i vode naš zajednički hod? Kako nadahnjuju najvažnije odluke? Kako promičemo aktivno sudjelovanje svih vjernika u liturgiji i vršenju zadaće posvećivanja? Koliki se prostor daje vršenju službi lektorata i akolitata?
V. SUODGOVORNI U POSLANJU
Sinodalnost je u službi poslanja Crkve u kojoj su svi njezini članovi pozvani sudjelovati. Budući da smo svi mi učenici misionari, na koji je način svaki krštenik pozvan biti protagonist poslanja? Kako zajednica podržava svoje članove zauzete u službi u društvu (društveno i političko zalaganje, u znanstvenom istraživanju i nastavi, u promicanju socijalne pravde, u zaštiti ljudskih prava i brizi za zajednički dom itd.)? Kako im pomaže te obveze živjeti u duhu poslanja? Kako se provodi razlučivanje oko odluka vezanih uz poslanje i tko u tome sudjeluje? Kako su integrirane i prilagođene različite tradicije vezane uz sinodalan način, koje čine baštinu mnogih Crkava, posebice Istočnih, u pogledu plodonosnoga kršćanskoga svjedočenja? Kako ta suradnja funkcionira na područjima gdje postoje različite samosvojne Crkve?
VI. DIJALOG U CRKVI I U DRUŠTVU
Dijalog je put ustrajnosti, koji također uključuje šutnje i trpljenja, ali sposoban prikupiti iskustvo ljudi i narodâ. Koja su mjesta i načini dijaloga u našoj partikularnoj Crkvi? Kako se nosimo s razlikama u pogledima, sukobljavanjima, teškoćama? Kako promičemo suradnju sa susjednim biskupijama, sa i među redovničkim zajednicama prisutnim na teritoriju, sa i među laičkim udrugama i pokretima itd.? Kakva iskustva dijaloga i zajedničkoga zalaganja pronosimo s vjernicima drugih religija i onima koji ne vjeruju? Kako Crkva vodi dijalog i uči od drugih društvenih instanci: svijeta politike, ekonomije, kulture, civilnog društva, siromašnih…?
VII. S DRUGIM KRŠĆANSKIM VJEROISPOVIJESTIMA
Dijalog među kršćanima različitih vjeroispovijesti, ujedinjenih jednim krštenjem, ima posebno mjesto u sinodalnom hodu. U kakvim smo odnosima s braćom i sestrama drugih kršćanskih vjeroispovijesti? Uz koja su područja ti odnosi vezani? Koje smo plodove izvukli iz ovog zajedničkog hoda? Koje su se teškoće javile?
VIII. VLAST I SUDJELOVANJE
Sinodalna Crkva je sudionička i suodgovorna Crkva. Kako se utvrđuju ciljevi koje se želi postići, način na koji ih se može postići i korake koje treba poduzeti? Kako se obnaša vlast u našoj partikularnoj Crkvi? Kako se provodi u djelo timski rad i suodgovornost? Kako se promiču laičke službe i preuzimanje odgovornosti od strane vjernikâ? Kako funkcioniraju tijelâ sinodalnosti na razini partikularne Crkve? Predstavljaju li plodno iskustvo?
IX. RAZLUČIVATI I ODLUČIVATI
U sinodalnom duhu odluke se donose razlučivanjem, na temelju suglasja koje je plod zajedničke poslušnosti Duhu. Kojim postupcima i kojim metodama zajedno razlučujemo i donosimo odluke? Kako se mogu poboljšati? Kako promičemo sudjelovanje u odlukama u krilu hijerarhijski strukturiranih zajednica? Kako oblikujemo doba savjetovanja s vremenom odlučivanja, proces odlučivanja (decision-making) s trenutkom donošenja odluke (decision-taking)? Kako i kojim oruđima promičemo transparentnost i bezuvjetnu pouzdanu odgovornost (accountability)?
X. ODGAJATI SE ZA SINODALNOST
Duhovnost zajedničkog hoda pozvana je postati odgojno načelo za izgradnju osobe i kršćanina, obiteljî i zajednicâ. Kako odgajamo osobe, osobito one na odgovornim mjestima u kršćanskoj zajednici, kako bismo ih učinili sposobnijima za zajednički hod, uzajamno slušanje i dijalog? Koji odgoj i izobrazbu nudimo za razlučivanje i obnašanje vlasti? Koja nam oruđa pomažu tumačiti dinamike kulture u koju smo uronjeni i njihov utjecaj na naš stil Crkve?
Dati doprinos savjetovanju
31. Svrha prve etape sinodskog hoda jest poticanje širokoga procesa savjetovanja kako bi se prikupilo bogatstvo iskustava življene sinodalnosti, u njihovim različitim oblicima i vidicima, uključujući pastire i vjernike partikularnih Crkava na svim mogućim razinama, putem najprikladnijih sredstava prema specifičnim mjesnim stvarnostima: savjetovanje, koje koordinira biskup, upućeno je »prezbiterima, đakonima i vjernicima laicima njihovih Crkava, bilo pojedinačno bilo udruženima, ne zanemarujući dragocjeni doprinos koji mogu dati posvećeni muškarci i žene« (EC, 7). Posebno se traži doprinos tijelâ sudioništva partikularnih Crkava, osobito Prezbiterskog vijeća i Pastoralnog vijeća, počevši od kojih se uistinu “može početi oblikovati sinodalna Crkva” [22]. Jednako će tako biti dragocjen doprinos drugih crkvenih stvarnosti kojima će se Pripremni dokument poslati, kao i doprinos onih koji žele izravno poslati vlastiti. Bit će, na kraju, od temeljne važnosti da se također dadne prostor glasu siromašnih i isključenih, a ne samo onih koji imaju određenu službu ili odgovornost unutar partikularnih Crkava.
32. Sažetak koji će svaka partikularna Crkva izraditi na kraju ovog rada na slušanju i razlučivanju predstavljat će njezin doprinos putu sveopće Crkve. Kako bi susljedne etape toga hoda tekle lakše i bile održivije, važno je umjeti sažeti plodove molitve i razmišljanja na najviše deset stranica. Ako je potrebno da ih se bolje kontekstualizira i objasni, mogu se priložiti drugi popratni ili dopunski tekstovi. Podsjećamo da svrha Sinode, pa tako ni ovog savjetovanja, nije izrada dokumenata, nego “dati da se probude snovi, pobuditi proroštva i vizije, dati nadi da procvjeta, potaknuti povjerenje, poviti rane, ispreplesti odnose, oživjeti zoru nade, učiti jedni od drugih i stvarati pozitivan imaginarij koji će prosvijetliti umove, zagrijati srca, vratiti snagu mišicama” [23] (fratellanza.net).