„Crkva se zaustavila na viziji žene koja je vezana za ideologiju srednjovjekovne sociologije“, rekao je Andrea Grillo tijekom predstavljanja. „Napustiti te zastarjele kategorije ne znači izgubiti evanđelje nego ga pronaći, otkriti ga na nov način.“
Bruna Velčić
Predstavljanje najnovije knjige Andrea Grilla „L’accesso delle donne al ministero ordinato. Il diaconato femminile come problema sistematico“ („Pristup žena zaređenoj službi. Ženski đakonat kao sustavni problem“) održano je 21. veljače u Rimu. Moderatorica je bila Patrizia Morgante, predsjednica talijanske mreže žena „Donne per la Chiesa“ („Žene za Crkvu“), a uz autora na predstavljanju je govorila i bibličarka, umirovljena profesorica Novoga zavjeta Papinskog Sveučilišta sv. Anzelma, Marinella Perroni.
Riječ je o drugoj knjizi koju Grillo posvećuje ovoj temi. Prva nosi naslov „Se il sesso femminile impedisca di ricevere l’ordine: è una questione dottrinale?“ („Ako ženski spol priječi ređenje: je li riječ o doktrinarnom pitanju?“).
Kada se govori o zaređenim službama, misli se na one koje su pridržane muškarcima: đakonat, prezbiterat i episkopat. Službe akolita i lektora pak otvorene su i ženama. Središnja je teza knjige da više nije održiv stav da žena ne može biti pripuštena đakonatu jer to zahtijeva autoritativnost i sposobnost upravljanja koje žena ne posjeduje, jer je riječ o nadiđenom antropološkom i kulturnom shvaćanju. U društvu žene sve više preuzimaju položaje upravljanja i vodstva. „Crkva se, međutim, zaustavila na viziji žene koja je vezana za ideologiju srednjovjekovne sociologije,“ rekao je Grillo tijekom predstavljanja. „Revolucije koje su se dogodile zadnjih stoljeća promijenile su gledanje na različite kategorije ljudi, npr. na robove, pa tako i na žene. Napustiti te zastarjele kategorije ne znači izgubiti evanđelje nego ga pronaći, otkriti ga na nov način. Crkva se pak pred tim velikim promjenama zabarikadirala u navodnim tradicionalnim očitostima koje su zapravo predrasude.“
Osvrnuo se također na dvije komisije koje je za pitanje đakonata žena ustanovio papa Franjo, a koje su polučile neuspjeh. Prema njegovu mišljenju problem je bio u tome što su se komisije usredotočile na dokazivanje đakonata žena u povijesti, dok je danas potrebno preuzeti odgovornost i dati sustavan sud o tom pitanju. „Radi se o tome da se usudimo ponuditi tumačenje koje ponovo iščitava povijest u svjetlu ženskog subjekta koji više nije onaj iz 4., 8. ili 12. stoljeća. Komisija koja je orijentirana samo na povijest donosi povijesni sud koji nije odlučujući jer je pastoralni i doktrinarni čin onaj koji ponovo iščitava predaju na nov način. U trenutku kada se doista želi promijeniti disciplinu potrebno je ponovo promisliti nauk, što ne znači mijenjati vjeru nego mijenjati način njezina tumačenja.“
Istaknuo je da put koji vodi pristupu žena zaređenoj službi đakonata proceduralno nije toliko složen, ali potrebno je izbjeći rješenja koja bi ženama jamčila pristup đakonatu drugačijem od đakonata muškaraca. U tome se s njim složila i M. Perroni koja je rekla da je vrijeme za osnivanje komisija koje će promišljati i istraživati đakonat kao takav jer ne postoji „ženski đakonat“ nego jedan đakonat u Crkvi za koji se pitamo mogu li mu pristupiti i muškarci i žene. Istaknula je da ključno pitanje nije pristup svećeničkom ređenju, kako se nerijetko misli, već pitanje ministerijalne konstitucije Crkve koja će biti više đakonska – „služeća“ – i više izričaj krštenih muškaraca i žena. „Jer ako nastavimo čuvati konstrukciju, i samo mijenjati namještaj, to nije dovoljno“, zaključila je M. Perroni (zvona-ri.org; fratellanza.net).