Povodom Međunarodnog dana ljudskog bratstva (4. veljače)
Roberta Nikšić
Rođendan je Deklaracije o ljudskome bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot, i prilika je to za promišljanje o braći i sestrama. Njeni potpisnici, papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib, spominju, između ostalog, kako je važno da se deklaracija proučava i promišlja u školama, sveučilištima i odgojno obrazovnim ustanovama, jer bi se tako doprinijelo stvaranju novih generacija koje će donositi dobro i mir, te posvuda braniti prava potlačenih i posljednjih. Dok deklaracija doputuje do tih naših ustanova, proći će vremena, jer putevi su slabo održavani, spori, grbavi i zastarjeli, ali ne treba nas to obeshrabriti, postoje i druga mjesta za rast, poput ovoga, virtualni „minimalistički vrtovi“ (Katarina Livljanić) koje valja njegovati.
I dok razmišljam, što bih mogla ovdje posaditi, sa svoga prozora, preko krošnje jabuke pogledam, pa preko ceste, i vidim, prelazi mi, u goste, drag prijatelj. Jedan od onih, za koje pouzdano znam, on je pripadnik te nove generacije, koja će mir pronositi, iako moja generacija nije, nimalo, zaslužna za njegovo stasanje u mirotvorca. On je takav, darovan.
Njegovo ime pišem sa velikim, početnim A, jer ne voli biti među zadnjima u školskom dnevniku, a onda ni u mom telefonskom imeniku, i svečano mu obećavam, pišem veliko A, veliko kao kuća, i veliko kao početak. I naše je prijateljstvo veliko. Sudbinsko. Ima deset godina, i postavlja samo važna pitanja. Možda je naše prijateljstvo sudbinsko, jer u dvorištu imam psa, i debelu hladovinu i sve što kod svoje kuće nema. Oboje smo manjina, on među odraslima, njegovi su vršnjaci i vršnjakinje po zemljama obilja, a ja sam ona druga manjina, vjerska, pa nacionalna, moje ime je kao riječ što se samo povremeno upotrebljava, vrsta sam endemična u krajevima u koje sam presađena, pa opet iznikla. I zato se tako dobro razumijemo, jer smo pobratimi po samoćama.
Učim ga pertle vezati, nazirem zašto smo tako dobri prijatelji, eto da se ne bismo o vlastite noge saplitali. Sa svakim vezanjem njegova su pitanja brža, poletnija, atletičari na kratkim stazama.
Pas i ja šetamo, a ona za nama doleti kao krijesnica, ovdje ih zovu svjetlacima, i pored malog, porodičnog mezarja, on naglas razmišlja, je li njima tako dugo čekati, jesu li usamljeni, jesu li bili dobri dok su živjeli, jesam li ja sama tamo gdje radim, a je li meni tužno tako samoj i kad ću, kad ću, kad ću, opet kući doći…. kad bi on otišao, on bi se uvijek vratio.
A se zna pojaviti jer od kuće pobjegne kad ga tjeraju da vježba čitanje. Pred čitanjem strahuje, jer mu se slova kao ptice u letu rasprše, brzo iz vida izgube. Nekad su mu i misli vrapci nemirni, teško im je samo na jednoj grani sjediti. Jedino se u priči ugnijezdi, a kad mu se neka ne svidi, on je prepravlja i nadograđuje, sve dok u njoj ugodno ne postane.
I pričam mu tako jedne prilike, priču što sam pročitala u knjizi Jorge Bucaya, činila se poučna, neznatno sam je prekrojila, a on joj kraj nadopisao. Ide ovako: putnik neki, namjernik, što je mnoge zemlje obišao, na novi je put krenuo, u zemlju zvanu Parais. I na tom je putu malo zalutao, u nepoznatu neku zemljicu, mislio posve, beznačajnu, prošao je njenim teritorijem, što se sastojao od zavojitih stazica. Staze ga te pred pustu kuću dovele. I tamo na vratima, natpis, Zemlja Dugih Kašika. Znatiželjan, poput putnika, u kuću je ušao, dočekalo ga sunčano predsoblje, i dalja uputa, zemlja se sastoji od dvije prostorije, crne i bijele sobe. Na njemu je da odluči, u koju će ući. Pred njim se hodnik račvao, hodajući, nabasao je na crna vrata. Ispred njih je zastao, osluškivao, imao je što i čuti. Plač i jecaje. Uz svu jezu, nije mogao odoljeti, nego je vrata otškrinuo, tek toliko da malo proviri. Imao je što i vidjeti. Oko postavljenog stola sjedili su ljudi. Puno ljudi. Na stolu je hrana, a oni je ne mogu dosegnuti. Od escajga imaju smao dugačke kašike, za ruke privezane, i to tako dugačke, pa svaki put kad bi posegnuli s hranom prema ustima, ostali bi gladno neutješni. Samo bi jecali. Nije više imao snage to gledati, silno ga je boljelo, i vrata je zatvorio. Okrenuo leđa, i otišao. Hodao je dalje. Sve do bijelih vrata. Opet je zastao, osluhnuo, ovdje se smijeh čuo. Glavom je opet malo povirio, i imao je što vidjeti. Ljudi su isto tako za stolom sjedili, sa istim dugim kašikama privezanim na rukama, i jedni druge hranili. Njegovo se srce umirilo, i sretan je vrata zatvorio. Napustio je kuću, iznenada i svoj auto pronašao, i uputio se dalje, sretan sav, u zemlju Parais.
I tako sam slavodobitno priču završila, pa nisam ni primjetila da me dobro ozbiljan i tužan gleda. Tek na kraju vidim, ova mu nije sjela. I gleda me tako, sav nikakav, pa procijedi: pa kako je mogao, pa što ih nije nahranio? Zašto ih je samo ostavio?
A mi priču završi.
Vrtovi u kojima rastu djeca današnja nisu im baš nakloni, plodovi su neki dobro kiseli, od njih im trnu zubi, a svejedno, A me posrami, i gledam ga tako i posramljena i zahvalna, jer njega nadahnjuje Allah Milostivi i samilosni. Tko mene nadahnjuje. I na što?
Gledam ga, on raste, ja se smanjujem. Naučio je pertle vezati, i zna misliti.
Mislim sve, koliko smo se ogriješili o braću našu najmanju, kad smo ih slali u škole, gdje smo ih pod istim krovom u dvije škole razdvajali. Mogu oni pobjeći, a i hoće, iz ovih naših tunela, sve do na kraj svijeta, i do drugih planeta, svejedno će otići s onim što su pod tim krovom naučili, svijet raspolućeni nosit će u sebi. Kofer pun nesreće, što se ne isprazni ni u zemlji obilja.
Sve gledam A, igramo iks oks i pitam se, jesmo li se ogriješili kad smo ih na vjeronaucima razdvajali, ustrajno njegujući konfesionalne samoće i konfesionalne pripadnosti. Jesmo li ih naučili da su samilost i nježnost ispred vjerskih istina, zakona i prisila. Na ovakve kućne temelje nabaciti fasadu od bratskosti ništa ne znači.
Sjedimo u dnevnom boravku, on sve oko sebe upija, nova je reprodukcija na zidu, Isus na gori Maslinskoj, i on me pita: a kako su mu mogli ono učiniti, pa mi opisuje rane Isusove, sve kako je u filmu vidio, kako su mu mogli sve ono raditi, a dobar im je bio.
I opet ne znam šta bih rekla. Razmišljam. On čeka. Nije mi jasno nikako, ponavlja. Igramo iks oks, dok meni ne sine: to ti je kao kod dugih kašika. Bio je tako dobar, i milostiv, sve ih je nahranio, i one najgore, iz crne sobe. Nije vrata zatvorio. Samo što, nisu to mogli ljudi podnijeti, i zato su ga ubili. I gleda me opet, i nikako ne razumije te ljude zle i priglupe, jer njega nadahnjuje Bog milostivi. A tko nas nadahnjuje. U manjini su samilosna bića poput A.
Zagledan u sliku najednom me pita: a može li se biti i kršćanka i muslimanka.
Ne znam što bih mu odgovorila.
Inače je tako s njegovim pitanjima. Osjetljiva su, krhka bića, prvo ih pomilujem u mislima prije nego se zaletim brzopletim odgovorima i povrijedim ih udarcem u rebra svojim zrelim glupostima.
Zato umjesto da kažem može se biti samo jedno ili drugo, a dobro je i jedno i drugo, iz mene nenadano izleti leptir šareni: znaš li da me tajo moj zvao muslimankom? To ga čudi, jer zna da to ne može biti. Svijet je uređen po sobama i on zna u kojoj ja prebivam.
Pustimo tog leptira na miru neko vrijeme, neka ga, neka oko nas oblijeće… leptir je krhko biće.
Iscrtamo cijeli list kućica za iks oks, nastavimo igrati, i ja nekako započnem.
Tek kad je umro, onda sam shvatila. Bila sam jako tužna, nesretna. Kao da padam u neki duboki bunar, nema mu kraja, ne vidim mu dna … on to zna, on glavom klima, tako je njemu kad mu je malo mače pod točkovima nestalo, a on sve vidio… i gleda me tužnim očima… i velim mu… tako je i meni bilo…
a onda su došle moje prijateljice muslimanke, i grlile me, iz tog ponora izvlačile… onda su uzele poslužavnike i susjede dvorile, dok su oni dugo u noć mog se oca sjećali, po dobru i smijanju. Hranile su me, iako mi nije bilo do toga, i ničega, i nikoga. Ali sam ih slušala.
I sve otad, kad netko umre, odem i uzmem poslužavnike i ljudima govorim, jedite, pijte, morate jesti, tad im je to mala utjeha. Sve mislim, ako je meni bila, sigurno je i drugima.
Vidiš, zato me otac zvao muslimankom, i zato sam ja ponekad muslimanka, iako sam zapravo kršćanka.
A nisam ni jedno ni drugo kad bih vrata od crne sobe zatvorila. I pobjegla.
A je sretan, nisam sigurna, je li zbog odgovora ili nove pobjede u iks oksa (fratellanza.net).