Sanjamo: sve više i više nas, unutar i izvan Crkve, odaziva se pozivu Pape Franje “da imamo oči i vidimo, imamo uši i čujemo, da nam se srca obrate, a ruke i koraci prema drugima približe“. Nastojmo izgraditi kulturu suosjećanja.
Svjedok Vjerni u knjizi Otkrivenja poručuje Crkvi u Laodiceji: “Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si bar studen ili vruć” (Otk, 3,15). Sve se čini kako i Papa Franjo šalje tu istu poruku upravo nama svojim čestim ukazivanjem na našu ravnodušnost, čak i na “globalizaciju ravnodušnosti”. Kao da nas želi razbuditi u odgovornosti za naše suvremenike, za generacije koje tek dolaze, za naš planet. Pozvao je redovnice i redovnike tijekom godine posvećenog života da “probude svijet”, da žive u skladu sa svojim pozivom. U Evangelii Gaudium podsjetio nas je da smo svi u “misiji na zemlji … svi smo mi na zemlji pozvani … Moramo se smatrati opečaćenima, čak i žigosanima ovim pozivom pronošenja svjetlosti, blagoslivljanja, oživljavanja, podizanja, iscijelivanja i oslobađanja” (273).
Važnost svake pojedine osobe za blagostanje cijele zajednice čini ravnodušnost još žalosnijom stvarnosti.
Tijekom Papina posjeta Filipinima 2015. godine, jedna ga je djevojčica upitala zašto toliko djece živi na ulici, napušteno od roditelja, zašto Bog dopušta njihovu patnju, i zašto je sve manje ljudi koji im pomažu? Papa nije imao odgovora na ovo pitanje, i sam je postavio pitanje: “Zašto djeca toliko pate?”. Zamolio je okupljene mlade da nauče plakati kada vide one koji su ostavljeni po strani, one koji su rubni, izdvojeni, zlostavljani. … “Kad plačemo, blizu smo odgovora. Ne bojte se suza”. Poručio im je i da se uče voljeti i dopuste samima sebi da budu voljeni (Univerzitet svetoga Tome, siječanj 2018.). Nažalost, često okrećemo lice od tuđe patnje: “Kad smo zdravi, kad je nama ugodno, na druge zaboravljamo, nismo zabrinuti za njihove probleme, njihove patnje i nepravde koje trpe … Srce nam studen zahvaća” (Poruka za Korizmu 2015.).
Koračanje s vizijom
Pozivajući nas iz naše ravnodušnosti, Papa Franjo nam otkriva nešto od svoje vizije Boga i Njegova stvorena svijeta. Bog je milosrdni Otac, ljubav je njegova neograničena, do te mjere da daje svoga Sina za naše spasenje. Bog nije ravnodušan prema onome što nam se događa. Zna nas po imenu, brine se za nas i traži nas, kad god se od njega okrenemo” (Poruka za Korizmu 2015).
Iz ovakve perspektive, svaka je osoba od neprocjenjive vrijednosti, sin ili kći Očeva. Svi pripadamo istoj obitelji, međusobno smo sestre i braća. Kako bismo mogli biti ravnodušni prema onome što trpe naša braća i sestre? Tijekom euharistijskog slavlja kojim je obilježen početak njegove službe, Franjo je zamolio sve “da budu zaštitnici Božjih darova … To znači poštivati svako Božje stvorenje i poštivati okoliš u kojem živimo”(Misa na početku Petrove službe, 19. ožujka 2013).
U svojoj poruci za proslavu 44. Svjetskog dana mira od 1. siječnja 2016. godine, “Pobjedi ravnodušnost i osvoji mir”, Franjo je objasnio kako je naše društvo često ravnodušno prema Bogu i “mislimo da smo izvor i tvorac samih sebe, našega života i društva”. To zauzvrat “dovodi do ravnodušnosti prema bližnjemu i prema okolini”.
Možda smo svjesni tragedija, ali ne činimo ništa da pomognemo onima koji pate; ili okrećemo glavu i krivimo druge za njihove nedaće. Nije nas briga za zdravstveno stanje cjelokupnog planeta, našeg zajedničkog doma. Sve to “produbljuje situacije nepravde i ozbiljnu socijalnu neravnotežu, što zauzvrat dovodi do sukoba”. U enciklici o okolišu iz 2015. godine, Laudato si, pita nas “kakav to svijet želimo ostaviti onima koji dolaze nakon nas, djeci koja odrastaju?” (160). Poziva nas da ispitamo duboku svrhu našega života i da se brinemo za svoj zajednički dom, kao i za svoju braću i sestre koji u njemu žive. Jedno bez drugog ne ide.
Vodeći nas primjerom
Sva patnja ovoga svijeta, patnja ljudi i cijelog stvorenoga svijeta, utječe na Papu Franju osobno. On ne samo da propovijeda protiv ravnodušnosti, ne samo da šalje i donosi poruke nade, on sam je poruka.
Snažno se to osjetilo u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau u srpnju 2016. godine, dok je hodao sam, kroz logor, u dubokoj tišini, kao da na svojim ramenima nosi grešnost naše ljudskosti, svu bol i pretrpljeni užas ubijenih.
U knjizi posjetitelja zapisao je: “Gospode, smiluj se svom narodu! Gospode, oproštenja za toliko okrutnosti!”
Za svoje prvo papinsko putovanje 2013. izabrao je Lampeduzu, mali otok uz obale Italije, gdje su mnogi migranti umrli tragičnom smrću tražeći bolji život. To je i otok na kojem je mnogo migranata dočekano i spašeno.
Još jedno putovanje odvelo ga je na grčki otok Lezbos u travnju 2016., gdje je rekao “vidio sam tugu rata u očima izbjeglica, tjeskobu ljudi žednih mira”.
Tada je sa sobom u Rim doveo tri migrantske obitelji – ukupno dvanaest osoba, uključujući šestero djece – nadajući se da će i druge države slijediti njegov primjer i spremnije dočekati izbjeglice.
Taj primjer nastavljaju, kako je objasnio u svojoj mirovnoj poruci u siječnju 2016., mnogi pojedinci, obitelji, nevladine i dobrotvorne organizacije, novinari i fotografi, branitelji ljudskih prava, mladi – svi oni nastoje udružiti snage u nastojanju globalizacije suosjećanja i stvaranja kulture susreta i solidarnosti.
Poziv na strukturalne promjene
Velika želja Pape Franje je vidjeti promjenu kako srca tako i struktura. Poznato mu je da je – kako bi promjena potrajala – potrebna transformacija uma i srca kao i društvenih i crkvenih struktura. Poziva nas na molitvu, jer “zajedno sa svetima … dio smo zajednice u kojoj ljubav nadvladava ravnodušnost” (Poruka za Korizmu 2015).
To osigurava da odustanemo od “svojih pretenzija na samodostatnost”. Uz to, poziva nas da se posebno povežemo s onima na periferiji društva.
Poziva na strukturalne promjene i traži od političkih vođa bolje uvjete za zatvorenike, bolesnike, migrante, konkretne geste u korist onih koji su lišeni rada, zemlje i smještaja. Poziva svjetske državnike na konkretnu suradnju kako bi se radilo na miru izvan njihovih granica.
Često izričito traži da žene dobiju svoje zasluženo mjesto unutar crkve i društva, kako bi mogle dati svoj puni udio u izgradnji našeg zajedničkog doma.
Znamo, sve promjene, počevši od našeg mentaliteta sve do struktura, zahtijevaju puno volje, vremena i truda. Nadamo se da će se sve više i više nas, unutar i izvan Crkve, odazvati pozivu Pape Franje “da imamo oči i vidimo, imamo uši i čujemo, da nam se srca obrate, a ruke i koraci prema drugima približe”. Nastojmo izgraditi kulturu suosjećanja.
S. Carmen Sammut
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 96-99.)
Sestra Carmen Sammut, poglavarica je reda misionarki Naše Gospe Afričke/MSOLA, poznatijih kao Bijele sestre (fratellanza.net).