Foto: © picture alliance / Godong | Fred de Noyelle (ilustracija)
Stručnjak za spise Christiana de Chergéa, svećenik iz biskupije Nîmes i bivši ravnatelj Znanstvenog instituta za teologiju religija u Marseilleu, objašnjava kako je misao Christiana de Chergéa preoblikovala njegovu viziju kršćansko-muslimanskog dijaloga koji predstavlja potencijal u izazovima međureligijskih odnosa danas.
Marguerite de Lasa
Kako je Christian de Chergé promijenio vašu viziju međureligijskog dijaloga?
Ranije sam na to gledao više politički: bio sam uvjeren da je međureligijski dijalog neophodni uvjet mira, kako među narodima, tako i unutar društva. Ali zahvaljujući Charlesu Péguyu, shvatio sam da ono političko ne može opstati bez mističnog. Moja politička perspektiva kršćansko-muslimanskog dijaloga ne bi mogla opstati, ako se ne bi oslanjala na mistiku. A to sam pronašao kod Christiana de Chergéa, koji međureligijski dijalog stavlja u samo središte naše kršćanske vjere. Za njega to nije nešto izborno. Međureligijski dijalog je dio naše vjere; trebamo ga, kako bi nam vjera ostala živa.
Dio katolika gleda na islam sa strahom, osobito nakon atentata 2015. godine. Što bi im rekao Christian de Chergé?
Da u nekoj vjerskoj tradiciji uvijek treba gledati ono najbolje što ona u sebi nosi. Kaže se: “Drugoga uvijek susrećemo na onoj razini na kojoj ga tražimo”. Ako druge omalovažavamo, time omalovažavamo i sami sebe.
Neki bi katolici na to rekli da nije “razborit”…
Možda je daleko razboritiji od onih koji misle da su razboriti! Christian de Chergé u religiji drugoga vidi Božju prisutnost. Takozvani realisti nisu razboriti, oni vide samo površinu stvarnosti. Christian de Chergé gleda kroz perspektivu vjernika, kršćanina, Kristovog učenika. Njegov pristup polazi od teologije i duhovnosti. Kristov učenik traži u drugome svo bogatstvo koje on u sebi nosi. Vjeruje da smo u Bogu već ujedinjeni. Dakle, možemo ići dalje bez straha.
Danas primjećujemo, posebno na društvenim mrežama, apologetski trend s influencerima koji pokušavaju racionalno dokazati da je kršćanska vjera prava vjera. Kako na to gledate, iz perspektive Christiana de Chergéa?
Kao na nedostatak vjere. Porast apologetike odražava strah od različitosti. Ali Bog je htio tu različitost. To isto tako ukazuje i na pogrešan odnos prema istini. Umjesto da uvidimo da smo na putu prema istini, mi smatramo da je već posjedujemo. Ne uviđamo da su i oni drugi na putu prema istini. Sličan fenomen zapažamo danas i u odnosima između muškaraca i žena. Naime, maskulinizam preuzima taj diskurs prema kojem su muškarci superiorniji od žena. Sve to ukazuje na isto nepovjerenje prema drugome.
Pa ipak, neki mladi ljudi brane taj apologetski način kako bi odgovorili na pitanja svojih vršnjaka muslimana. Žele biti ponosni na svoju vjeru…
U pravu su! Lijepo je ponositi se time što smo kršćani. Vjera je nešto najdragocjenije što imamo. I treba znati kako odgovoriti na postavljena pitanja. Taj ponos je normalan i legitiman, ali nije usmjeren protiv drugih. To je ponos na ono što jesmo, mi sami, zajedno s drugima. Problem nastaje onda kada postanemo prozeliti, to jest kada želimo da drugi postanu poput nas. Papa Franjo je rekao da je prozelitizam jedna vrsta kuge.
Treba mi vjera muslimana, kao i vjera drugih u širem smislu, da bih rastao u svojoj vlastitoj vjeri. Ta različitost je važna za moju vjeru. Što se tiče mene osobno, kroz dijalog s muslimanima, postao sam malo više kršćanin. Cilj različitosti nije u tome da postanemo kao drugi, nego da postanemo malo više ono što već jesmo.
U međureligijskom dijalogu, po Vašem mišljenju, možemo li drugoga propitivati, zauzeti kritički stav?
Upotrijebit ću metaforu prijateljstva. Poznate su mi mane mojih prijatelja. Ali ne volim kada mi ljudi govore o njihovim manama, jer to su moji prijatelji. Cilj nije to da druge propitujemo, nego da se svatko od nas obrati Bogu.
Svrha susreta s drugim nije u tome da se on obrati, da ga mi navedemo na ovo ili ono. Prije svega treba znati da to nikada ne funkcionira. U partnerskom odnosu, kada jedna osoba pokušava promijeniti drugu, to je od početka osuđeno na propast jer drugoga ne možemo promijeniti. Naprotiv, u susretu s različitošću, možemo mijenjati sebe. Susret ne služi za obraćenje drugoga, nego za naše vlastito obraćenje (la-croix.com; fratellanza.net).