Različite vjere, kulture i etničke grupe oblikuju Bosnu i Hercegovinu. U glavnom gradu zemlje, sveta mjesta različitih religija blizu su jedno drugom – ali rat i podjele i danas imaju utjecaja. Kako ostvariti zajednički život?
Mario Trifunović | katholisch.de
Crkve, džamije i sinagoge rijetko su doslovno blizu jedna drugoj. Drugačije je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, koji se često naziva i “Europskim Jeruzalemom”. Ali ime je mnogo više od obične metafore, jer je blizina kultura i religija duboko ukorijenjena u bosanskoj povijesti. Vidi se to u ratovima i sukobima, ali i u mirnom zajedničkom životu, čime se, primjerice, bavi nobelovac Ivo Andrić u svom svjetski poznatom djelu “Na Drini ćuprija”. Ta tema, kao i razgovor s nobelovcem, potaknula je dugogodišnjeg dopisnika FAZ-a Michaela Martensa da se u svojoj knjizi “Im Brand der Welten” pozabavi suživotom Orijenta i Zapada.
Ova blizina jednih drugima je očita u središtu Sarajeva, gdje poznati Barčaršijski trg pulsira orijentalnim bazarom koji utjelovljuje mješavinu osmanske i europske povijesti sa svojim malim trgovinama, tradicionalnim zanatskim radionicama i živahnim kafićima. Trg su izgradili Osmanlije u 15. stoljeću i danas je kulturno srce grada. Samo nekoliko stotina metara udaljeni su Gazi Husrev-begova džamija, pravoslavna crkva Rođenja Bogorodice, sinagoga i katolička katedrala Srca Isusova. Nedaleko je crkva Svetog Ante na Bistriku, središnji dio sarajevskog vjerskog mozaika.
Rat je sve okrenuo naglavačke
Bistrički kotar je i u osmansko doba ostao kršćanski, o čemu svjedoči i izvorni naziv kotara Latinluk te naziv Latinski most koji je tuda vodio preko rijeke Miljacke. Oba se odnose na latinski obred Katoličke crkve rimskog obreda. No, tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine Crkva sv. Ante više je puta stradala.
U kolovozu 1993. godine eksplozije i granate palile su kuće i sakralne objekte, uništavale vrijedne predmete i nadasve odnosile ljudske živote – bez obzira na vjeru i naciju. U to vrijeme čelnici triju zaraćenih strana na području bivše Jugoslavije u Ženevi su pregovarali o demarkaciji granice, dok se u bosanskohercegovačkoj prijestolnici pucalo, unatoč načelnom prekidu vatre. U BiH je 212 pravoslavnih crkava uništeno, a 367 je oštećeno. Isto vrijedi i za devastaciju župnih kuća, stradalo je oko 1.000 objekata katoličkih crkava, najviše u Vrhbosanskoj, odnosno Sarajevskoj nadbiskupiji. Muslimani su se žalili na uništenje 619 džamija i oštećenje njih 233.
Dok je rat sve okrenuo naglavačke, američka spisateljica Susan Sontag je usred razrušenog grada radila na bosanskoj produkciji “U očekivanju Godota” Samuela Becketa. Ali pozornica za probe bila je bez struje i morale su se koristiti svijeće. Politički magazin “Der Spiegel” tada je pisao da se Sontag uselila u jednostavnu sobu na četvrtom katu hotela. Voda i struja bili su dostupni samo sat-dva dnevno, kave nema uopće, ali pozadina je neprestano zveckanje mitraljeza i tutnjava granata. Još jedan novinar i književnik, Miljenko Jergović, oduševio je mnoge tekstovima i pričama te postao proslavljeni književnik. Godinu dana živio je u okupiranom Sarajevu da bi 1993. pobjegao u Zagreb i svoja iskustva sažeo u klasiku “Sarajevski Marlboro”, objavljenom 1994. godine. Jergovića, međutim, ne zanimaju vojne operacije, jer njegovi junaci nisu ni vjerski predstavnici, ni političari, ni generali, već obični građani Sarajeva, čiju je svakodnevicu rat dramatično zauvijek promijenio.
Vidljivi ožiljci
Sarajevo i dan danas nosi vidljive i nevidljive ožiljke rata. No, razaranje i devastacija nisu uvijek bili samo materijalne prirode – oni su i danas prisutni, posebice na međuljudskoj i političkoj razini. Zato su bosanski franjevci stoljećima bili vjerski i kulturni most u zemlji. Uvijek su se zalagali za ekumenizam i dijalog, odnosno za miran zajednički život. Na tome je radila i švicarska sestra franjevka Magdalena Schildknecht, koja je prije više od 25 godina došla u Bosnu kako bi učinila razliku u mirovnom radu s mladima svih religija. Ali koliko je zemlja podijeljena i danas je još vidljivo u obrazovnom sektoru, gdje postoje različita predavanja za različite etničke skupine pod istim krovom – s različitim nastavnim planovima i programima te rasporedima kao i povijesnim narativima. Proširuje se to čak i na društvene kontakte koji se izbjegavaju zbog nacionalnosti. Stoga je jedan od ciljeva franjevaca bio okupiti mlade ljude izvan škole kako bi se suprotstavili nacionalizmu i pokazali kako različitost može biti obogaćujuća. Hrvati katolici, Bošnjaci muslimani i Srbi pravoslavci trebaju ponovno naučiti živjeti zajedno.
Činjenica da svaka osoba traži pripadnost ogleda se u pitanju religijskog identiteta. Ovo je često razlikovno obilježje, budući da je etnička samoidentifikacija usko povezana s vjerskom pripadnošću. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, oko 50 posto stanovništva su Bošnjaci, odnosno većina su muslimani. Oko 30 posto su Srbi, odnosno pravoslavci, a oko 15 posto Hrvati, uglavnom katolici. De facto nema jezičnog odvajanja, jer sve etničke skupine govore dijalektima srpsko-hrvatskog. Međutim, od jugoslavenskih ratova 1990-ih, jezik se nazivao na način analogan etničkoj pripadnosti – tj. bosanski, hrvatski ili srpski. Jergović u jednom intervjuu kaže da se ljudi gotovo neprestano nadziru kojoj etničkoj skupini pripadaju. U ovoj igri identifikacije ime ili prezime ima važnu ulogu u pogađanju je li osoba Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Jergović ovo naziva dramom: “Mi ovdje živimo s jakim vjersko-nacionalnim identitetom. To nije lijepo i iz toga proizlaze mnogi problemi.”
Kritike ovog snažnog vjersko-nacionalnog identiteta dolaze i od jednog od najpoznatijih predstavnika bosanskih franjevaca, mislioca, teologa i spisatelja Ivana Šarčevića. Ovaj svećenik je poznat po kritičkoj analizi vlastite etničke skupine, Crkve i društva. Šarčević je u jednom intervjuu naglasio da je u ovoj zemlji pustoš. To se izražava na razne načine, ne samo demografski, nego i kao “politička nesloboda i kultura, kao slijepa privrženost samo jednoj stranci i jednom političkom vođi, kao strah od promjena”. Mitovi o žrtvama, nedostatak obrazovanja, politička podređenost medija, kult ličnosti i nacionalni heroji, čudesna religioznost i praznovjerje, kriminal bijelih ovratnika i nepotizam igraju važnu ulogu. Danas se mora naučiti postići slobodu, osobito vjersku. Ovo također uključuje “slobodu nevjerovanja”. U prošlosti je bilo primamljivo vjerovati ili ne vjerovati u Boga. Lako je bilo, nastavio je Šarčević, govoriti o onome o čemu se ne zna, a šutjeti o onome o čemu se trebalo govoriti. U stvarnosti se još nismo oslobodili očitog ili skrivenog društvenog nasilja, nasilja ‘vjernika’ ili ‘nevjernika’ koji tako lako zlorabe otajstvo postojanja, a onda i otajstvo Boga i čovjeka.
Mjesto susreta i proturječnosti
Pa ipak, Sarajevo je mjesto koje je mnogo toga u isto vrijeme: mjesto susreta kultura i religija koje impresionira ne samo svojom religijskom raznolikošću, već i otvorenošću i toplinom svojih ljudi. Blizina džamije, crkve i sinagoge nije samo geografski detalj, već simbol mogućnosti zajedničkog života u svijetu koji je prečesto obilježen sukobima. No, do zdravog suživota još je dug put, rekao je prošle godine za katholisch.de bosanski franjevac i novinar Drago Bojić. Bosanskohercegovačkom društvu nedostaje zrelosti koja je potrebna za prevladavanje rana iz prošlosti. Jedan problem je što nema zajedničkog stava o prošlosti, jer svaka strana ima svoje viđenje i tumačenje prošlosti.
Ipak, ima vjernika i vjerskih predstavnika koji kroz razne inicijative i projekte – nekad manje, nekad više uspješno – pokušavaju raditi na miru. Jedan takav primjer nalazimo u katoličkom Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Sarajevske nadbiskupije, koji surađuje s njemačkom biskupijom Limburg i održava živu razmjenu. Centar sebe vidi kao most između osoba različitog podrijetla i uvjerenja.
Pa ipak, čini se kao da se sukobi zaboravljaju, posebno u ekstremnim situacijama – kao što su poplave i klizišta početkom listopada 2024. koji su odnijeli više od 20 života i prouzročili štetu u milijardama u hercegovačkim gradovima Jablanici i Konjicu. U ekstremnim situacijama javljaju se trenuci solidarnosti koji bi mogli biti tračak nade u pomirenu budućnost, kako to na početku spomenuti Andrić slikovito opisuje u svom romanu. Jer ljudska potreba za pomoći i kohezijom, koja u konačnici definira Bosnu i Hercegovinu, još uvijek blista (katholisch.de; fratellanza.net).