Pepelnica, prvi dan Korizme u kršćanskoj liturgijskoj godini, nosi snažnu i pomalo paradoksalnu simboliku. Kad svećenik crta križ od pepela na čelu vjernika izgovarajući: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti” ili „Obratite se i vjerujte evanđelju”, ne označava samo početak pokornog razdoblja – već sažima ljudsku egzistenciju, suočava vjernika s istinom o sebi i poziva na unutarnju transformaciju.
Krešimir Cerovac
Pepeo je znak prolaznosti. Sve što je postojalo – drvo, predmet, život – svede se na sivu, lako raspršivu tvar. U pepelu nestaju oblik, identitet, moć; ostaje samo materijalni ostatak. U Bibliji pepeo ima dvostruko značenje: znak pokore i predaje (Abraham, Job, Jona) te posljedicu suda i propasti (Sodoma i Gomora). Prekrivanje pepelom simbolizira priznanje vlastite ništavnosti pred Bogom i spremnost na unutarnju smrt.
Pepelnica slijedi nakon karnevala – ritualni prijelaz od veselja prema suočavanju s prolaznošću. Pepeo se dobiva spaljivanjem maslinovih grančica s Cvjetnice: ono što je bilo znak slavlja postaje znak pokore. Ono što je glasno povikivalo „Hosana” sada je pepeo koji podsjeća: memento mori. Taj ciklus – od slavlja do pepela, pa opet do uskrsnuća – sažima cijelu kršćansku viziju povijesti i postojanja.
Riječi „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti” nisu kazna nego antropološka istina. Moderni svijet stvara tu iluziju besmrtnosti kroz kozmetiku, medicinu i potrošačku kulturu. Pepelnica razbija tu iluziju: pred bogatima i siromašnima, mladima i starima, svi su jednaki – prah. Nitko nije izuzet. Nema privilegije koja štiti od konačnosti. Ta demokratičnost pepela istovremeno je zastrašujuća i oslobađajuća. Zastrašujuća je jer vjernika prisiljava suočiti se s onim što modernost pokušava izbrisati – smrću. Oslobađa jer razotkriva lažnost hijerarhija utemeljenih na prolaznim stvarima.
Pepeo na čelu nije krajnja, nego početak. To je suočavanje s istinom o sebi, nužno za promjenu. Ne može se biti ponovo rođen ako se ne prepozna kao smrtan. Ne može se uskrsnuti ako se prije ne umre u sebi.
Alternativna formula za Pepelnicu glasi: „Obratite se i vjerujte evanđelju.” Ta dva poziva – suočiti se s prolaznošću i pozvati na obraćenje – nisu u sukobu, nego se nadopunjuju. U biblijskom smislu obraćenje (metanoia) nije samo žaljenje zbog grijeha ili odluka da se bude malo bolji. To je radikalna promjena uma, skretanje života u drugom smjeru, prava revolucija pogleda. To znači izaći iz logike „ja sam centar” i ući u logiku „Bog je centar, a ja sam u službi ljubavi.”
Pepelnica otvara četrdesetodnevnu Korizmu, razdoblje koje nosi duboku simboličku težinu: podsjeća na četrdeset godina lutanja Izraelaca pustinjom, četrdeset dana Mojsija na Sinaju, četrdeset dana Isusova posta i kušnje u pustinji. Ta brojka nije slučajna. Četrdeset u biblijskoj tradiciji označava vrijeme kušnje, pročišćenja i pripreme – dovoljno dugo da čovjeka preobrazi, a ipak konačno. Pustinja u ovoj simbolici nadilazi puku geografiju. Ona je egzistencijalno stanje – prostor potpune izloženosti. To je mjesto gdje nema oslonca, gdje se ne može preživjeti vlastitom snagom, gdje je vjernik prisiljen potpuno se osloniti na Boga.
Korizma je liturgijsko ulaženje u ovo pustinjsko iskustvo – namjerno odabrano razdoblje izloženosti i pročišćenja. Post, molitva i milosrđe – tri tradicionalne korizmine prakse – nisu oruđa samosažaljevanja ili „zasluživanja” oproštenja. One služe pročišćenju percepcije, raskidanju ovisnosti, stvaranju prostora za Boga. Post razotkriva čovjekovu zarobljenost materijalnim. Otkriva koliko njegovo raspoloženje, njegov mir i osjećaj ovise o stalnom zadovoljavanju želja. Molitva stvara prostor tišine u kojem se može čuti Božji glas ispod buke svakodnevice. U njoj se ne stječe informacije o Bogu – upoznaje se Boga. Ispod slojeva brige, ambicije i straha, molitva otvara mogućnost susreta. Sluša se Boga. I u tom slušanju često se otkriva da je On već govorio – mnogi vjernici samo nisu bio dovoljno tihi da ga čuju.
Simbolici Pepelnice novu, gotovo apokaliptičku dimenziju danas daje suvremena ekološka kriza. Planet koji je čovjeku bio povjeren kao vrt, pretvara se pod njegovim rukama pomalo u pepeo. Zemlja, nekoć plodna i živa, polako se prekriva pepelom vlastite pohlepe. Šume koje nestaju u plamenu, ledenjaci koji se tope, oceani koji se guše plastikom, ekosustavi koji se ruše kao kule od pijeska – sve to postaje pepeo čovjekobožanskog izbora, pepeo oholosti koja je povjerovala da je bez granica, bez odgovornosti, bez posljedica. U tom svjetlu riječi „Sjeti se da si prah” odzvanjaju snažnije nego ikada. One više nisu samo podsjetnik na osobnu smrtnost, nego i na krhku međuovisnost svega stvorenoga. Čovjek nije gospodar koji može nekažnjeno vladati materijom, već je i sam materija – prah među prahom, dah među dahovima, kap u velikom kruženju života.
Papa Franjo u enciklici Laudato Si’ jasno i proročki povezuje ekološku krizu s mnogo dubljom, gotovo nevidljivom, ali pogubnom stvarnošću: duhovnom krizom suvremenog čovjeka. Zaboravio je da je „prah”, da je stvorenje, a ne Stvoritelj. U tom svjetlu Pepelnica postaje snažan sakramentalni znak: pepeo na čelu nije samo znak prolaznosti, nego i poziv na ponovno učenje poniznosti. To je poziv da se čovjek ponovno sagne prema zemlji iz koje je uzet – ne da bi je gazio, nego da bi je čuvao; ne da bi je iscrpio, nego da bi joj služio; ne da bi se uzvisio nad stvorenjem, nego da bi s njim ponovno pronašao izgubljeno zajedništvo. Jer bez tog obraćenja, upozorava i Papa i sama stvarnost, ne gubimo samo plane
Najsnažnija scena Pepelnice je red vjernika koji čekaju pepeo. Nitko nije izuzet. Pred pepelom, svi su jednaki – bogat i siromašan, moćan i nemoćan, mlad i star. Ta jednakost nije teorijska nego iskustvena. U trenutku kad pepeo dotakne čelo, osjeti se vlastita ranjivost, vlastita prolaznost. I zna se da je osjeća i svaka osoba, i ona koja stoji iza, i ona ispred. Ovaj zajednički ritual stvara nešto rijetko u individualiziranom modernom društvu – zajedništvo u ranjivosti. Ne zajedništvo moći, uspjeha ili zabave, nego zajedništvo u istini o ljudskoj konačnosti. Možda je to najdublje zajedništvo koje postoji – priznanje da su svi ljudi u istoj egzistencijalnoj situaciji.
Simbolika Pepelnice ne bi bila kršćanska da završava s pepelom. Pepeo je početak puta koji vodi kroz križ prema uskrsnuću. Liturgijska putanja od Pepelnice kroz Veliki tjedan do Uskrsne nedjelje nije slučajna – ona je sama po sebi poruka. „Prah si” – ali ne zauvijek. Umrijet ćeš – ali to nije kraj. Pepeo – ali iz pepela dolazi novo stvaranje. Kršćanska nada ne negira smrt, već prolazi kroz nju. Ne kaže da čovjek neće umrijeti već da smrt nije posljednja riječ. Uskrsnuće nije negiranje tijela već njegova konačna afirmacija – tijela preobraženog, oslobođenog propadanja, uzvišenog.
Simbolika pepelnice je također i mudrost koju moderna kultura očajnički treba. U vremenu koje negira smrt, koje prodaje iluziju beskrajnog mladosti, koje gradi identitete na prolaznim stvarima – Pepelnica govori istinu. Ali ta istina nije okrutna. Ona je oslobađajuća. Jer tek kada se prihvatim da je čovjek prah, može se prestati graditi život na pijesku. Tek kad se prihvati vlastita prolaznost, može početi cijeniti ono vječno. Pepeo na čelu, dakle, nije znak poraza već znak mudrosti. Onaj tko nosi pepeo zna nešto što drugi pokušavaju zaboraviti: život je kratak, ali zato može biti pun smisla. Logika Pepelnice: samo ono što je umrlo sebi može uskrsnuti. Samo ono što se prepoznalo kao pepeo može biti preobraženo u život (fratellanza.net).