Foto: Gomez/CNS photo | KNA/Stefano Dal Pozzolo/Romano Siciliani | Montaža: katholisch.de
U enciklici pape Lava XIV., „Magnifica Humanitas“, ne samo da dobivamo pravovremenu mudrost o umjetnoj inteligenciji, već dobivamo i dragocjeni uvid u njegovu ekleziologiju te razumijevanje katoličkog socijalnog nauka. Sinodalnost, izričito spomenuta u četiri navrata, prožima cijeli tekst. Ona osvjetljava način na koji papa Lav XIV. piše o naravi Crkve i njezinoj ulozi u društvu, kao i o razvoju katoličkog socijalnog nauka. Možda najvažnije, nudi sinodalni pristup autoritetu koji će svijet izvan Katoličke Crkve – gladan moralnog glasa o ovoj temi – smatrati uvjerljivim.
Krešimir Cerovac
Magnifica Humanitas donosi osvježavajući pogled na sinodalnost ne samo kao iskaz zajedništva unutar Crkve, već i kao ključni način razmišljanja o ulozi Crkve u društvu. Papa Lav XIV. koristi sinodalnost kako bi povezao ekleziologiju s katoličkim socijalnim naukom, želeći da vjernici i zajednice ne budu pasivni primatelji autentične poruke, nego aktivni sudionici u njezinoj formulaciji i primjeni.
U tekstu se sinodalnost pojavljuje na četiri razine. Prvo, kao temeljno naćelo očuvanja jedinstva tijela Crkve, gdje različite naravi i službe – biskupi, svećenici, laici – zajedno prepoznaju i na sebi svojstven način doprinose spajanju vjere i razuma. Drugo, kao mehanizam stvarne komunikacije; autoritarni govor dobiva svoj potrebni okus kada ga se nadopuni dijalogom, slušanjem glasova iz društvenih kutova, kulture, gospodarstva i politike. Treće, kao format koji potiče odgovornost prema zajednici: odluke se donose uz otvorene rasprave, uzimajući u obzir posljedice na siromašne, marginalizirane i one koji trpe nepravdu. Četvrto, kao put k preobrazbi: sinodalnost nije samo proces donošenja odluka, već i put kojim Crkva kroz svoje institucije i ljude želi biti znak nade i pravednosti u svijetu.
Papa Lav XIV. interpretativno povezuje sinodalnost s ekleziologijom po kojoj Crkva nije izolirana institucija, nego tijelo koje živi u svijetu. Crkva, kroz svoju misiju i služenje, oblikuje moralni glas koji može biti uvjerljiv i izvan granica Katoličke crkve. U tom kontekstu, sinodalnost postaje način na koji se katolički socijalni nauk može jasno i smireno iznositi, uz otvorenu spremnost na dijalog i korekciju, kako bi poruka ostala relevantna u brzo mijenjajućem društvu.
Među Papinim brigama o tempu i nereguliranomi razvoju umjetne inteligencije ističe se homogenizirajuće jedinstvo i monopoli moći. On se oslanja na sliku i narativ Babilonske kule, kako bi upozorio čovječanstvo na rizik isključivanja Boga iz našeg samorazumijevanja i težnji, ali i da bi iznio kontrastnu viziju raznolikosti u zajedništvu. Dijeli sa svijetom mudrost rođenu iz zajedničkog hoda kao globalne Crkve kada kaže: „ … upravo u mnoštvu glasova i vizija, iako nas katkad podsjećaju na pomutnju jezika, postoji svijetla mogućnost da gradimo zajedno, pretvarajući različitosti u resurse, a slušanje i dijalog u zajedničko tlo na kojemu će rasti pravednost i bratstvo.“ (#10′)
Slušanje različitih glasova, ostajanje prisutnim usred napetosti i povjerenje u moć zajedništva ključni su elementi sinodalnosti. Papa, međutim, ne govori samo o naravi Crkve, već nudi način zajedništva koji evocira zajedničku odgovornost za opće dobro kroz logiku supsidijarnosti, „koja cijeni suradnju među naraštajima,narodima, disciplinama i kulturama kao najbolji način za poticanje stabilnosti, prosperiteta i mira (#13).
Suradnja bi bila suvišna samo ako bi netko imao sve odgovore ili monopol nad autoritetom. U kontekstu crkvenog i društvenog života, Sinoda o sinodalnosti pokazala je važnost supsidijarnosti i suodgovornosti za misiju kroz sudjelovanje odozdo prema gore. Za gradnju općeg dobra potrebna je suradnja različitih skupina koje imaju različite perspektive i uloge u razvoju i regulaciji umjetne inteligencije.
Sinoda o sinodalnosti oslanjala se na zajedničko razlučivanje ne samo kao metodu donošenja boljih odluka, već i kao duhovnu praksu koja potiče otvorenost prema istini i bliskost s Bogom. To pojačava tvrdnju pape Lava XIV. da istina „nije vlasništvo koje se može monopolizirati“, već „dobro koje treba dijeliti“ (#25). Zajedničko razlučivanje predstavlja alternativu brzim odlukama koje riskiraju isključivanje drugih i isključivanje Boga – pristup potreban za usmjeravanje umjetne inteligencije i drugih područja društvenog života.
Bez pažljivih odluka i uključivog sudjelovanja, papa Lav XIV. upozorava da umjetna inteligencija može pogoršati nejednakosti i isključivanje. Rizici uključuju potkopavanje demokracije, povećanje nezaposlenosti te širenje klimatskih promjena i ratovanja do katastrofalnih razmjera. Papa osuđuje monopole moći kao prijetnje solidarnosti i ponovno poziva na zajedničku odgovornost za opće dobro. Iako se izravno obraća umjetnoj inteligenciji, papin apel na djelovanje i supsidijarnost u donošenju odluka ima šire implikacije: „Zajednice i posrednička tijela ne mogu se svesti na primatelje odluka donesenih negdje drugdje; nego moraju imati mogućnost pridonijeti razlučivanju i nadzoru“ (#108).
Papin otpor monopolu moći proteže se i na Crkvu te jača sinodalnu ekleziologiju. Poziva Crkvu da bude model supsidijarnosti i općeg dobra unutar svojih crkvenih struktura. „Socijalni nauk nije samo riječ upućena društvu; to je i ispit savjesti za Crkvu“, piše, „dom i škola zajedništva koja je uvijek pozvana provjeravati žive li se načela iznesena u ovom poglavlju ponajprije unutar nje same.“ (#86).
U novom potezu, Papa pokreće takav ispit savjesti unutar same enciklike: Potvrđuje sinodalnost kao put izgradnje općeg dobra unutar Crkve, dok istodobno žali zbog prilika u kojima je Crkva ovjekovječila nejednakost i prouzročila štetu zlouporabom moći (#89).
Sinodalna vizija pape Lava XIV., koliko god nadahnjujuća, naišla je na otpor unutar same Crkve. Taj otpor nije marginalna pojava – on dolazi iz različitih struja i obrazloženja te zaslužuje ozbiljnu pozornost, jer upravo u napetosti između sinodalne vizije i njezinih kritičara oblikuje se budućnost crkvenog učiteljstva.
Prvi krug otpora dolazi od onih koji u sinodalnosti vide prijetnju hijerarhijskom načelu i autoritetu učiteljstva. Prema tom shvaćanju, Crkva je po svojoj božanskoj konstituciji hijerarhijska zajednica u kojoj autoritet dolazi odozgo – od Krista preko apostola i njihovih nasljednika. Sudjelovanje laika u razlučivanju, ma kako pažljivo teološki utemeljeno, po tom mišljenju zamagljuje granice između službenog učiteljstva (magisterium) i vjerničkog osjećaja (sensus fidelium). Kritičari upozoravaju da sinodalnost, ako se ne postavi na čvrste doktrinarne temelje, lako sklizne u demokratizaciju vjere, gdje bi popularno mišljenje moglo preglasiti autentičnu Tradiciju. U tom svjetlu, čak i spominjanje sinodalnosti u enciklici o umjetnoj inteligenciji doživljava se kao proširenje kontroverzne agende koja prijeti razvodnjavanjem katoličkog identiteta.
Drugi, pragmatičniji otpor, proizlazi iz iskustava provedbe Sinode o sinodalnosti. Mnogi pastiri i vjernici izvijestili su da su sinodalni procesi često završavali kao formalne konzultacije bez stvarnog utjecaja na odluke – „slušanje“ koje nije rezultiralo stvarnom promjenom. To je rađalo skepticizam: sinodalnost se doživljavala kao još jedan pastoralni modni trend, retorika koja nije uspjela prodrijeti u stvarnu strukturu moći unutar Crkve. U tom se kontekstu postavlja pitanje: nije li sinodalnost, kako je primijenjena u praksi, zapravo učvrstila postojeće centre moći dajući im samo privid participativnog legitimiteta? Ako je odgovor potvrdan, onda sinodalna ekleziologija ne rješava problem autoriteta, nego ga dodatno zamagljuje.
Treći, teološki najdublji otpor dolazi od onih koji sinodalnost smatraju teološki plitkom kategorijom, izvedenicom iz društvenih znanosti umjesto iz nauka o Trojstvu ili kristologije. Zagovornici ovog stava ističu da je Crkva – prije nego što je bilo što drugo – mistično Tijelo Kristovo, a sinodalni procesi, koliko god bili korisni na praktičnoj razini, ne mogu nadomjestiti ono što se događa u sakramentima i liturgiji. Sinodalnost se ovdje doživljava kao antropološki, a ne teološki koncept, pa se stoga ne može uzdignuti na razinu ekleziološkog načela.
Na te otpore papa Lav XIV. ne odgovara izravno, ali Magnifica Humanitas sadrži više odgovora na prešutne prigovore. Prvo, Papa dosljedno postavlja sinodalnost unutar kristološkog okvira: polazište nije participativna demokracija, nego sakramentarna narav Crkve i dar Duha Svetoga koji djeluje u cijelom tijelu. Sinodalnost je, po njemu, način na koji se ostvaruje ono što je Crkva po naravi – zajedništvo u različitosti. Drugo, on izričito odbacuje svođenje sinodalnosti na tehniku upravljanja; za njega je ona duhovna praksa razlučivanja, ukorijenjena u molitvi i slušanju Duha. Treće, i možda najvažnije, on sam primjenjuje sinodalnu logiku na Crkvu – ispitom savjesti o zlouporabi moći – pokazujući da sinodalnost nije retorika, nego poziv na obraćenje koje počinje unutar institucije: „Potrebno je promicati redovite oblike vrednovanja načina na koji se obnaša ministerijalna odgovornost, ne kao sud pojedincima, nego kao alat za učenje i ispravljanje usmjeren prema poslanju.“ (#89)
Sinodalnost nudi nadu i za Crkvu i za demokraciju – u oba slučaja riječ je o provjerenom pristupu zajedničkom razlučivanju i suodgovornosti. Papa opće dobro ne smješta izvan Crkve, već ga postavlja kao vodeće načelo izgrađeno upravo sinodalnim praksama. Tom jeziku zajedničkog razlučivanja i odgovornosti pridružuje se slika putujuće Crkve koja hoda s čovječanstvom kroz povijest. Nadovezujući se na koncilski dokument „Gaudium et Spes“, Papa predstavlja Crkvu koja prati čovječanstvo, čitajući znakove vremena i odgovarajući mudrošću Evanđelja. Taj odgovor odgovor ne dolazi izvana niti se nameće s pozicije moći, već se ostvaruje kroz pažnju, dijalog i poštovanje prema vlastitoj ulozi građanskih institucija (br. 21). Time se pristup pape Lava XIV. oštro razlikuje od vršenja vjerske vlasti koje potkopava državu i ne trpi pluralizam – on ne konkurira demokraciji, nego joj služi kao njezin tihi saveznik. A upravo u tom savezništvu, koje zahtijeva i nudi slušanje, povjerenje i zajedničku odgovornost, nalazi se i najsnažniji odgovor na one koji u sinodalnosti vide prijetnju: ona nije slabljenje autoriteta, nego njegovo pročišćenje i ukorjenjivanje u istini koja se ne monopolizira, nego dijeli.
Papa i dalje ostaje papa. Petrova služba nije ukinuta niti umanjena; ona ostaje trajni znak jedinstva Crkve. Sinodalnost ne znači da Crkva postaje parlament u kojem većina odlučuje o istini, niti da se papinski autoritet prenosi na neku vrstu kolektivnog vodstva. Ona znači da cijeli Božji narod – biskupi, svećenici, redovnici i laici – zajedno osluškuju djelovanje Duha Svetoga, dok papa, kao Petrov nasljednik, potvrđuje braću u vjeri i čuva jedinstvo Crkve. Sinodalnost ne stvara Crkvu bez Pape, nego Crkvu koja s Papom zajednički razlučuje put kojim je vodi Duh Sveti (fratellanza.net)