Krešimir Cerovac
„Ako netko tvrdi da rimski prvosvećenik ima isključivo službu nadzora i vodstva, a ne potpunu i vrhovnu vlast jurisdikcije nad cijelom Crkvom – ne samo u pitanjima vjere i morala, već i u pitanjima stege i upravljanja Crkvom raširenom po cijelom svijetu – ili da posjeduje samo djelomičnu, a ne i apsolutnu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna nad svim Crkvama, pastirima i vjernicima: neka bude izopćen (anatema).“ – poruka Prvog vatikanskog koncila upućena onima koji osporavaju plenitudo potestatis – puninu vlasti rimskog biskupa nad cijelom Crkvom.
Sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Veritatis splendor“ upozorio je na liberalni pristup moralu, koji neki opravdavaju pozivanjem na prvenstvo savjesti: „Pojedinačnoj savjesti su pripisane prerogative najvišeg stupnja moralne prosudbe, koja kategorično i nepogrješivo odlučuje o dobru ili zlu. Tvrdnji o dužnosti da se slijedi vlastita savjest nezasluženo se pridodaje tvrdnja kako je moralna prosudba istinita zbog same činjenice da proizlazi iz savjesti. ali na takav način iščezava neophodan zahtjev istine, u korist kriterija iskrenosti, autentičnosti, „sklada sa samim sobom“, tako da se stiglo do radikalno subjektivističkog pojma moralne prosudbe. … Savjest, kao krajnji konkretni sud, ugrožava svoje dostojanstvo kad je s krivnjom pogrešna, ili kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje slijepa.“
Sveti Pio X. je u enciklici „Pascendi Doominici Gregis“ iz 1907. godine upozorio: „Konačno, a to gotovo uništava svaku nadu u izlječenje, same su njihove doktrine dale takav naklon njihovim umovima, da preziru svaki autoritet i ne podnose ograničenja; i oslanjajući se na lažnu savjest, pokušavaju pripisati ljubavi prema istini ono što je u stvarnosti rezultat ponosa i tvrdoglavosti.“
Danas je jasno vidljiv organizirani pokret koji se protivi učenjima, reformama i vodstvu pape Franje. Pripadnici tog pokreta sebe doživljavaju kao čuvare „prave“ katoličke vjere, tvrdeći da su učenja pape Franje u suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve. Prema njihovom mišljanju, ako je Crkva nešto vjerovala tisućljećima, a jedan papa to promijeni, vjernici bi trebali ostati vjerni tradicionalnom shvaćanju i odbaciti Papine promjene.
U tom pogledu, ilustrativan je govor američkog kardinala Raymonda Burkea održan na konferenciji u Rimu 2018., koja se bavila navodnom „zbrkom“ u Crkvi. Kardinal Burke tom je prilikom govorio o granicama papinske moći, ustvrdivši: „Svaki izraz doktrine ili prakse koji nije u skladu s Božanskom Objavom, sadržanom u Svetom pismu i u Predaji Crkve, ne može smatrati autentičnim ostvarivanjem apostolskog ili Petrovog služenja i vjernici ga trebaju odbaciti.”
Prema kardinalu raymondu Burkeu, ako vjernik – vođen dobro oblikovanom savješću – zaključi da je određeni papinski akt, koji se temelji na punini apostolske vlasti, moralno neprihvatljiv, tada je ne samo ovlašten, već i moralno dužan izraziti svoje neslaganje. Takav čin, prema Burkeu, zahtijeva kršćansku poniznost i spremnost da vjernik s pouzdanjem prihvati sve moguće posljedice koje proizlaze iz njegove neposlušnost. A papa Franjo, svojim reformama i određenim izjavama, prema mišljenju kardinala Burkea i njegovih istomišljenika, stvara prostor za takvu vrstu otpora. Kritičari pape Franje smatraju da su neka njegova učenja i pastoralne smjernice u raskoraku s dotadašnjom crkvenom tradicijom, što potiče pojedine vjernike da se pozovu na vlastitu savjest i zauzmu stav suprotan Papi.
Ova napetost odražava dublji sukob unutar Crkve – sukob između onih koji vjeruju u potrebu za razvojem i prilagodbom crkvenog nauka suvremenim izazovima te onih koji ustraju na kontinuitetu i nepromjenjivosti tradicije. Kardinal Burke, praćen s još nekim kardinalima, simbolizira ovaj drugi pristup, naglašavajući da svaka promjena mora biti u skladu s trajnim učenjem Crkve, a ne podložna privremenim pastoralnim potrebama ili promjenama društvenih okolnosti.
Stajališta koja zastupaju predstavnici tradicionalizma u konačnici često ne vode dalje od privatnog suda. Postavlja se klučno pitanje: što se događa, ako neki papa, u vršenju svoje apostolske službe, jasno i izričito tvrdi da je njegovo učenje u skladu s Pismom i Predajom? Još važnije, što ako brojni crkveni velikodostojnici, teolozi i vjernici podrže to isto papinsko učenje? Čijem osjećaju za Predaju tada treba vjerovati – onome koji dolazi iz središta crkvene hijerarhije, uključujući samog papu, ili onome što pojedinci percipiraju kao autentični izraz tradicije? Kardinal Burke govori s uvjerenjem, kao da je pojam Predaje jasan, nedvojben i lišen problema tumačenja. No, crkvena povijest svjedoči o suprotnome – Predaja nije statična ni monolitna, već je slojevit i živ proces koji se razvijao kroz stoljeća, prilagođavajući se novim okolnostima, ali uvijek ostajući ukorijenjen u temeljnoj vjeri Crkve. Primjeri crkvenih koncila i promjena koje su uslijedile tijekom povijesti pokazuju kako su tumačenja Predaje često bila predmet žustre rasprave, ponekad i neslaganja unutar same Crkve.
Očigledno je da se, prema određenim stavovima, za opravdanje neslaganja s papom dovoljno pozvati na „dobro oblikovanu savjest“. Ako netko smatra da posjeduje takvu savjest i ne slaže se s Papom, slobodan je uskratiti mu poslušnost. Međutim, ostaje nejasno tko ima ovlast odrediti što zapravo čini „dobro oblikovanu savjest“. Čini se da su granice papinske moći predmet veće pozornosti od granica onih koji sami sebi pripisuju pravo na takvu savjest. Primjer koji jasno ilustrira ovu problematiku jest reakcija na encikliku „Amoris laetitia“ pape Franje. Prema učenju Crkve, dobro oblikovana savjest osobe, koja je razvedena i ponovno vjenčana, može u internom forumu – u dijalogu s Bogom – razlučiti je li njegova/njezina duša u stanju smrtnoga grijeha, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti koje umanjuju subjektivnu krivnju. Ovo je duboko osobni čin, koji u konačnici poznaju samo Bog i dotična osoba. Najistaknutiji primjer osporavanja ortodoksnosti učiteljskog nauka pape Franje bilo je objavljivanje takozvanih dubia od strane četvorice umirovljenih kardinala krajem 2016. Pet pitanja, koja su u biti bila oblikovana zapravo kao optužbe zbog navodnih odstupanja od katoličkog nauka, izazvala su veliku pozornost. Zabrinjavajuće je što su dubia naišla na podršku uglednih katoličkih intelektualaca koji su se do tada smatrali vjernima papinskom učiteljstvu.
Mnogi katolici, koji strastveno brane Crkvu od protestantskog gesla „Sola Scriptura“, nesvjesnu su upali u sličnu, ali drugačiju pogrješku – „Sola Traditio“. Budući da je Sveto Pismo često bilo korišteno kao sredstvo napada na Tradiciju, katolici su s vremenom počeli braniti Tradiciju kao protuotrov za „Sola Scriptura“. Nažalost, taj je pristup postupno izmakao kontroli. Kao što je to bio slučaj sa Svetim Pismom, Tradicija je počela biti precijenjena i, na kraju je idolizirana. Kao što je u određenim krugovima došlo do pretjerane idealizacije Svetog Pisma, tako je i Tradicija počela biti precijenjena, a u nekim slučajevima i idolizirana. Tradicija je postala oružje za napad na druge stupove Istine, umjesto da ostane u službi njihove nadopune. Ovaj trend posebno je došao do izražaja tijekom pontifikata pape Franje. Ipak, sve je jasnije da su mnogi razlozi napada na stajališta pape Franje – koja su dijelili i njegovi prethodnici – rasli i postojali latentno mnogo prije njegova izbora a sada izbili na površinu. Ranije se šutilo!
I pristup „Sola Traditio“ i „Sola Scriptura“ dijele istu temeljnu pogrješku – oba pristupa promatraju Sveto Pismo ili Tradiciju kao statične i dovršene stvarnosti. Prema tom shvaćanju, tekstovi se tumače doslovno, zanemarujući kontekst ili razvoj kroz povijest.No, ako Duh Sveti nadahnjuje i Sveto Pismo i Tradiciju, kako bi onda njegovom djelovanje moglo biti ograničeno na „mrtva slova“? Zar nije vjerojatnije da Duh Sveti djeluje kroz žive zajednice vjernika, oblikujući i produbljujući razumijevanje Božje Riječi u svakom naraštaju? Crkva, kao zajednica vjernika, ima nezamjenljivu ulogu u tom dinamičnom procesu tumačenja. U njoj Tradicija i Sveto Pismo nisu relikti prošlosti, već živi izvori koji nastavljaju donositi plodove u svakom vremenu.
Neki ne shvaćaju da i Sveto Pismo i Tradicija imaju značenje samo kada su “živi”. Drugim riječima, oni nisu tek knjige na polici koje se otvaraju po potrebi. Umjesto toga, njihova punina očituje se u Crkvi – živih, dišućih i govorećih ljudi – koja ima autoritet tumačiti ih u svjetlu okolnosti svog vremena. Samo kroz to živo tumačenje Sveto Pismo i Tradicija mogu doista ostati „živi” u srcima vjernika. Upravo zato je Crkva nezamjenjiva – kao živi organizam koji nosi i prenosi Božju riječ kroz svaku generaciju.
Danas se uočava kako među vjernicima postoje različita, često međusobno isključiva tumačenja Tradicije. Čak i unutar Crkve – koja ima autoritet ispravno tumačiti Božju Riječ – nalaze se svećenici i biskupi koji podupiru suprotstavljena gledišta. Što tada preostaje? Oobratiti se papi, jedinom sigurnom tumaču. Upravo zato je ključna uloga pape kao vrhovnog učitelja Crkve. Kao nasljednik svetog Petra, papa ima zadaću čuvati jedinstvo vjere i osigurati da se Božja Riječ tumači na način vjeran autentičnoj tradiciji Crkve.
I staro i novo učenje crpe svoju vlast iz istog izvora. Zašto bi, dakle, isključivo katolici iz prošlosti imali pravo? Ako je jedno učenje pogrješno, a doktrina se doista promijeni u svoju suprotnost, zašto bi automatski trebalo stati na stranu starog? Naprotiv, ako su ta učenja u međusobnom proturječju, to dovodi u pitanje same temelje Katoličke Crkve – i staro učenje ne mogu opstati u takvom slomu. Samo pozivanje na „tradiciju” i izbjegavanje suočavanja s novim učenjima neće očuvati cjelovitost katoličanstva Upravo živa i vjerodostojna Crkva ima zadaću očuvati i tumačiti ta učenja, osiguravajući kontinuitet i vjernost izvoru.
Dokument Kongregacije za nauk vjere iz 1998. Godine, pod naslovom „Primat Petrova nasljednika u otajstvu Crkve“, ne samo da iznosi uloge i odgovornosti pape, već i objašnjava kako je Crkvi dano obećanje koje jamči jedinstvo i vjernost. Zaštita Učiteljstva nije samo odgovornost koju papa može odlučiti zanematiti – ona je milost svojstvena samom poslanstvu papinstva. U dokumentu stoji: „Rimski prvosvećenik, kao Petrov nasljednik, „trajno je i vidljivo načelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika”, te stoga posjeduje posebnu milost služenja jedinstvu vjere i zajedništva, koje je nužno da bi Crkva ispunila svoje spasenjsko poslanje.“
Ovaj dokument, koji je objavila Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom tadašnjeg kardinala Ratzingera, jasno izražava namjeru „prisjetiti se bitnih točaka katoličkog nauka o primatu”. Nigdje u njemu nema naznaka da papa može odstupiti od svoje odgovornosti da u svojim učenjima ostane vjeran Evanđelju. Također, dokument ne sugerira da laici, ugledni teolozi ili čak kardinali imaju ovlast suprotstaviti se papi i tvrditi da proglašava pogrješna učenja. Takva ideja predstavlja novitete bez temelja u službenom crkvenom nauku o papinskom primatu. To je autentično učenje Učiteljstva.
Dokument vrlo snažno tvrdi suprotno: „Rimski prvosvećenik – kao i svi vjernici – podložan je Božjoj riječi i katoličkoj vjeri, te je jamac je poslušnosti Crkve; u tom smislu on je „servus servorum Dei“. On ne donosi proizvoljne odluke, već je glasnogovornik volje Gospodnje, koji govori čovjeku kroz Svetoo pismo koje živi i tumači Tradicija. Drugim riječima, biskupstvo primata ima granice postavljene božanskim zakonom i nepovredivim ustavom Crkve, koji je sadržan u Otkrivenju. Petrov nasljednik je stijena koja jamči strogu vjernost Božjoj riječi, suprotstavljajući se samovolji i konformizmu: stoga martirološka narav njegova primata.“
U svojoj enciklici „Humanae generis“ papa Pio XII. je napisao: „Ako Vrhovni svećenici u svojim službenim dokumentima namjerno donose presudu o pitanju koje je do tada bilo sporno, očito je da se to pitanje, prema umu i volji papa, više ne može smatrati pitanjem otvorenim za raspravu među teolozima.“
I u današnjem kontekstu relevantne su riječi koje je papa Pavao VI. uputio nadbiskupa Marcelu Lefebvreu, vođi pokreta FSSPX: „Naime, vi i oni koji vas slijede nastojite zaustaviti Crkvu u određenom trenutku njezina života. Na isti način odbijate prihvatiti živu Crkvu, onu koja je oduvijek bila; raskidate s legitimnim pastirima Crkve i prezirete legitimno vršenje njihove odgovornosti. Tako tvrdite da vas ni papine zapovijedi ne obvezuju …”
„Prava tradicija nije u tome da se sve sačuva od onoga što je bilo jučer, nego da se od njega prenese bitno“, napisao je Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi „Kad se sve tako ima raspasti“, te citirao Josefa Piepera („Koncept tradicije“): „Autentična svijest o tradiciji čini nas slobodnima i neovisnima u odnosu na one koji su tobože njezini ‘čuvari’. Može se dogoditi da ti bajni ‘branitelji tradicije’, zato što se u njoj drže jedino povijesnih oblika, zaprječuju pravu tradiciju i nužan prijenos (koji je moguć samo s pomoću promjenjivih povijesnih oblika).“
Katolicizam je prihvaćena vjera, koju je kroz stoljeća prenosila neprekinuta linija nasljednika apostola. Učiteljstvo nije statična zbirka nauka, već živi proces koji se razvija u skladu s vjerom. Današnja učenja potiču iz istog izvora autoriteta kao i ona koja su objavljena prije nekoliko desetljeća ili tisućljeća. Ne smije se nasjedati na laž koja tvrdi: „Slušajte mene, a ne papu Franju.“ (fratellanza.net).