U vrijeme narušenih i izopačenih duhovnih vrednota, kada je pojam grijeha izgubio svoje stvarno značenje, kada je upotreba razuma postala izvor stresa, a zabluda postala utjeha duha, pozvani smo da riječju i djelom podignemo pogažena duhovna načela – istinu, dobrotu i pravdu.
No, svjedoci smo suprotnog procesa, lažne duhovne obnove u kojoj religija dobiva negativnu ulogu. Umjesto da naš narod osvjedoči potrebu za duhovnom obnovom, ona dobiva funkciju opijuma, koji upravo ugušuje potrebu za obnovom čovjekovog srca i karaktera.
Novija sociološka istraživanja pokazuju da je većina ljudi početkom devedesetih godina formalno napustila komunističku ideologiju i postala religiozna, ali da je i dalje zadržala staru, autoritarnu staljinističku svijest koju je imala za vrijeme komunizma. Ona i sada traži idole, samo ne više u narodnim herojima, već u kršćanskim svecima. Ulogu koju je ranije u ljudskoj svijesti imao komandant Sava, danas je samo zamijenio sveti Sava. Dežurni krivci za probleme u društvu, viđeni ranije u neprijateljima revolucije, disidentima, danas su samo zamijenjeni s pripadnicima vjerskih sekti. Većini je i dalje važnije tko govori, a ne što je rečeno. I dalje je važnije pitanje kome pripadaš, nego kakav imaš karakter. Ljudi i dalje žive grešno, ali ne više pod plaštom partijskih interesa, već pod izgovorom religioznih i nacionalnih ciljeva.
Je li je takva pseudo-obnova donijela blagoslove našem narodu? Dovoljno je samo otvoriti novine, pa vidjeti povećavanje svake vrste kriminala. Duhovno i moralno stanje nacije gore je nego u vrijeme komunizma, i u vrijeme zabrane religije. To potvrđuje da danas religija ima pogrešnu funkciju opijuma za savjest.
Pokušava li netko ugušiti svijest o problemu svoje duše opijajući se alkoholom, atmosferom disko kluba, ili religioznim doživljajem – to je svejedno. Istinska religija treba čovjeka osloboditi od opterećenosti, a ne da bude odgovor na opterećenost, ona treba osloboditi od fanatizma, a ne da tom fanatizmu samo promijeni formu.
Da bi to uspjela, ona mora propovijedati uzvišene kriterije: Božji zakon, deset zapovjedi – koji će ukoriti grijeh i fanatizam čovjekovoga srca. Međutim, popularnost današnje religioznosti je upravo u tome što ona duhovno i moralno ne obvezuje. Drugim riječima, ona ne zahtijeva reformu pobuda čovjekova srca. Nije važno jesu li tvoji motivi sebični, oholi, samopravedni, nije važno jesi li tjelesan, osvetoljubiv i svadljiv – važno je da si ti za pravovjerje, a iz kakvih motiva si za to, to nije važno. Nije važno da držiš Božje zapovijedi, koje zahtijevaju obnovu srca, ali zato drži običaje i tradiciju, koji moralno ne obvezuju, već samo umiruju nečistu savjest.
Ljudski običaji nikada ne mogu ukoriti sebičnost, oholost i tjelesnost ljudskog srca, i zato su veoma omiljeni, oni upravo umiruju savjest čovjeka pred njegovim grijehom, i pomažu mu da grijeh čini slobodnije i hrabrije nego da je ateist. Bez Božjega zakona, čovjek ne može postati svjestan samih grešnih pobuda: sebičnosti, tjelesnosti, oholosti; pa se tako ne može ni pokajati za sam grijeh. On se kaje samo za posljedice grijeha u svojim neprijatnim osjećanjima: krivica, napetost, nervoza, briga, i svojim lošim postupcima: grubost, bezobzirnost, nepromišljenost, dok sam grijeh i dalje ostaje u ljudskome srcu.
Razuman poziv Svetoga Pisma na dobrotu nema što pokrenuti u okamenjenom i grijehom okorjelom ljudskom srcu. Zato se takvom nalogu dodaju pojmovi kao što su tradicija, preci, nacionalna i vjerska pripadnost, i njima se provociraju samopravedni i fanatični motivi ljudskog srca – oholost, ponos i idolopoklonstvo.
Umjesto da se čovjekovo srce ponizi priznanjem svog duhovnog siromaštva – blaženi su siromašni duhom – i da od Boga prihvati dar njegove pravednosti, ono, da bi izbjeglo poniženje, provocira vlastite samopravedne porive, i s njima izlazi pred Boga kao s nekom preporukom. Tako dobivamo usiljenu pomodarsku religioznost, koja se kreće od praznog formalizma do vatrenog fanatizma.
Snaga takve religioznosti je u njenoj tolerantnosti prema grijehu, i netolerantnosti prema drugačijem mišljenju. No, pravi vjernici rane kršćanske Crkve, bili su klevetani, proganjani, mučeni i ubijani, pa ih to nije omelo da silom Evanđelja preplave tada najveće svjetsko carstvo. Tadašnja Crkva nije imala priliku slušati vjeronauk u školama, ali je imala evanđelje u svojim rukama. Nije poznavala sjaj i raskoš velebnih hramova, ali je poznavala sjaj i slavu Kristovog karaktera. Nije imala političku moć u svojim rukama, ali je imala moć i silu istine. Njeni mučenici nisu stradali za svoju vjeru, već za Krista. Nisu umirali s hvalisavim uzvikom “Nema ljepše vjere od kršćanske!”, već s riječima koje su izražavale njihovu iskrenu ljubav prema neprijatelju: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.” Za razliku od današnjih kršćana, oni nisu izmišljali sebi nacionalne i vjerske neprijatelje, već su od svih gradili sebi prijatelje. Kada su upoznali uzvišenu, i neokaljanu pravdu Kristovog života, dobro su shvatili da najveći neprijatelj čovječanstva nije negdje spolja, u nekom plaćeniku iz inozemstva, nego u zlu čovjekovog, vlastitog srca. Boriti se protiv njega – to je evanđelje. Sve drugo, sve drugo je politika.
Sonja Savić
Sonja Savić bila je srpska glumica. 80-ih je godina na vrhuncu karijere kada snima pet zapaženih filmova. Osvojila je i brojne nagrade, poput one na Venecijanskom festivalu. Tada se također družila s bendom Ekaterina Velika, sa svim je članovima bila bliska prijateljica. U to je vrijeme upoznala i jazz-glazbenika Vlajka Lalića, s kojim je godinama bila u vezi. Lalić je tragično poginuo 1990. godine utopivši se na jedrenju. Ona je u to vrijeme imala 29 godina. Početkom 90-ih počela se baviti režijom i raditi na projektima koji su se protivili ratu. Postala je kasnije ovisnica, pronađena je mrtva u stanu svojih roditelja 23. rujna 2008. godine. Pokopana je u rodnom selu svoga oca, na sprovod joj nije došao nitko od kolega (fratellanza.net).