Foto: © stock.adobe.com/Wheat field (ilustracija)
Pablo Heras Alonso
Jedno pitanje ne prestaje stvarati određenu nelagodu kod sugovornika koji razgovara sa svećenikom, redovnikom ili redovnicom, općenito s bilo kojom “Bogu posvećenom osobom”. Radi se o autentičnosti osjećaja koje članovi redovničkih i kleričkih zajednica iskazuju kada se odnose prema običnim ljudima, posebno onih osjećaja koji se tiču privrženosti i njezina iskazivanja.
Oni daju dojam udaljenosti, razdvojenosti, kao da se između sugovornika podiže zid, nastojeći istovremeno pokazati bliskost, ali i sačuvati intimnost. Nema li tu i nečega više? Može li se to tumačiti kao obrana? Ili pak kao nedostatak?
Budući da oni, jer im funkcija tako nalaže, ne mogu mrziti, klevetati, proklinjati, pokazivati ljutnju…, ali također ni ljubiti “suviše ljudski”, takvo emocionalno potiskivanje ima i negativne učinke. Naime, zbog toga teško mogu iskazivati bliskost, empatiju, nježnost.
Štoviše, budući da im se od ranih godina formacije usađuje odvojenost od svijeta, a potiče je i krug u kojem se kreću, dođe trenutak kada unutarnje usvajanje preuzete funkcije postaje navikom ponašanja. To je, možda, jedan način da razumijemo o čemu se ovdje radi.
Time dolazimo do onoga što obični ljudi primjećuju: teško je otkriti pravu osobnost Bogu posvećene osobe, jer se nikada ne prikazuje onakvom kakva jest. I teško je održavati dugotrajno prijateljstvo s onim tko je izabrao unutarnju samoću, samoću s Bogom, kao životni ambijent.
Ne pokazuju se otvorenima i bliskima upravo zbog toga što im položaj, funkcija, doživljaj statusa to onemogućuje. U odnosu s njima manjka transparentnosti i postojanosti.
Kako oni doživljavaju takvu situaciju? Ne dobro, naravno, jer, uostalom, zakoni socijalizacije su isti za sve. Dolaze iz obitelji, vide kakvi su normalni odnosi među običnim ljudima i u dubini duše žele biti kao oni ili biti smatrani kao oni. Za pretpostaviti je da im to mora stvarati, metaforički rečeno, neku vrstu “mentalne gluhoće”.
Poradi toga, sve što se tiče ljudskih odnosa doživljavaju i osjećaju distanciranim, sterilnim, suviše teoretskim. Prisiljeni su osjećati se strancima u ovom svijetu, neshvaćeni i otuđeni.
Ovo stanje duše nužno dovodi do kompleksa otuđenja od samih sebe. Ono što se opaža u međuljudskim odnosima proizlazi iz emocionalnog stanja koje je, u najmanju ruku, dezintegrirano. Percipiraju svoje ja, ali ga ne nalaze.
Na primjer, doživljaj vlastitih tjelesnih osjeta. Tijelo je nešto “što treba nadvladati”, “čime treba dominirati”, “čijim se impulsima i željama ne smije prepustiti”. Paradoksalno, branitelji teorije o duši, koji žarko žele da duša upravlja njihovim životom, otkrivaju da ne pronalaze tijelo.
Onda kada se jedna od najmoćnijih sila psihe, seksualnost, doživljava kao nešto nečisto i potiskuje te smatra nečistim, što se može reći o afektivnosti koja iz nje proizlazi? Ali isto se događa i s ostalim nagonskim poticajima, potisnutima i bez mogućnosti izražavanja.
Istina je da oni opravdavaju svoju situaciju tvrdeći da prihvaćaju ideal savršenstva kojem su pozvani, ali također “može biti” istina da žive u strahu misleći da oni nisu ti koji odlučuju što i kako žele biti, nego društveno okruženje kojem pripadaju.
Upravo to je ono što čini otuđenje, dopuštanje da institucija, na kraju krajeva poglavar, odlučuje umjesto njih. Ništa drugo se ne događa ni u bandi nasilnika ni u najradikalnijoj fašističkoj stranci. Ono što je počelo željom za integracijom, obojeno strahom od odbacivanja, završava zastrašivanjem i podvrgavanjem sili koja pritišće.
Bogu posvećena osoba se prilagođava mišljenjima i interesima sredine u kojoj djeluje, ali individualizira tuđe stajalište i uzdiže ga u osobno ostvarenje (religiondigital.org; fratellanza.net).