Prilikom posjete Zagrebu, francuski katolički svećenik i pisac Benoist de Sinety kaže da strah od propadanja zapadne civilizacije obezvređuje kršćansku poruku – migrante pretvara u ‘neprijatelje’
Autor: Vuk Tešija, balkaninsight.com
Francuski katolički svećenik Benoist de Sinety piše o moralu, ali ne moralizira. Piše o transcendenciji, o potrebi bratstva među ljudima, o odnosu prema migrantima, o identitetima – od spolnih do nacionalnih – i to čini bez dociranja, polazeći prije svega od vlastitog životnog iskustva.
A to iskustvo koje je stekao kao župnik i studentski kapelan, odražava se u njegovim knjigama, od kojih je jedna upravo objavljena u Hrvatskoj, što je i bio povod njegova nedavnog dolaska u Zagreb. Ali njegove stavove najviše je oblikovala služba predstavnika Katoličke crkve za brigu o migrantima u Parizu.
Njegova prva knjiga prevedena na hrvatski, „Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost“ (Il faut que des voix s’élèvent. Accueil des migrants, un appel au courage), bavi se upravo tim pitanjem.
„Europske zemlje imaju mnogo toga zajedničkoga i možemo reći da danas proživljavamo svojevrsnu apokalipsu. U francuskom se jeziku riječ ‘apokalipsa’ doživljava kao nešto strašno, dok u grčkom znači ‘otkrivenje’. Danas živimo u vremenu ‘otkrivenja’ za cijelu našu zapadnu civilizaciju, osobito za one koji unutar te civilizacije, kao kršćani, nastoje slušati Isusovu riječ“, kaže de Sinety.
Pitanje je, dodaje, kakav život želimo živjeti i na koji ga način želimo živjeti. Njegova nova knjiga, „Naših sedam glavnih grijeha – Bratstvo: jedina moguća politika“ (Nos 7 Péchés Capitaux – La fraternité: seule politique possible), plod je propitivanja savjesti; ne radi se o sedam glavnih grijeha iz katekizma, nego o grijesima društva, rekao je de Sinety za BIRN prilikom predstavljanja hrvatskog izdanja knjige u Zagrebu.
„Što se tiče prihvata migranata, situacija se u Francuskoj pogoršava. Širi se osjećaj da smo suočeni s invazijom migranata; neki kažu da su nas migranti preplavili poput tsunamija. Stranac odjednom postaje opasan, neprijateljski nastrojen i kriv“, kaže de Sinety.
Dok je on još bio mladi svećenik, prisjeća se da su mladići koji su iz Afrike dolazili u Francusku mogli relativno lako pronaći smještaj, steći obrazovanje i dobiti boravišne dozvole.
“Danas to više nije slučaj. Imamo pasivno, administrativno nasilje, ne samo prema onima koji sada dolaze, već i prema onima koji su stigli prije deset, dvadeset ili trideset godina i koji više ne mogu obnoviti svoje boravišne dozvole“.
De Sinety, bivši generalni vikar Pariške nadbiskupije koji je odstupio s te dužnosti kako bi postao župnik u gradu Lilleu, iznosi kritiku europskog društva za koje tvrdi da je postalo sebično i nezrelo.
Njegov posjet Zagrebu nije bio prvi dolazak na Balkan. Godinu dana, od 1993. do 1994., proveo je u Bosni i Hercegovini, radeći za humanitarnu organizaciju između Mostara i Sarajeva. Tamo je izravno svjedočio ratu u Bosni i Hercegovini.
Kada piše o praštanju, de Sinety, danas 57-godišnjak, ne služi se velikim riječima, nego pripovijeda priču o Hrvatu iz Mostara koji je spasio tri Bošnjakinje, majku i dvije kćeri, iako mu je sin bio ubijen u etničkom sukobu između Hrvata i Bošnjaka. U knjizi opisuje kako su primili poruku od Bošnjaka muslimana koji je prije rata otišao u inozemstvo; bio je zabrinut za svoju suprugu i dvije kćeri koje su ostale same u kući, na samoj liniji razgraničenja. “Dijeleći hranu, iskoristili smo priliku da odemo do njih. Zatekli smo napola srušenu kuću – praznu. Iz susjedne kuće obratio nam se jedan stariji čovjek: ‘Što tražite ovdje?’“.
De Sinety i njegovi suradnici humanitarci započeli su razgovor s tim čovjekom, koji ih je pozvao unutra i ponudio čašicom rakije. Zatim ih je odveo do šupe na kraju vrta i otvorio skriveni prolaz. Tamo su zatekli ženu i dvije mlade djevojke. „Treba ih odvesti odavde, što prije!“, rekao im je. „Jučer je došla hrvatska policija, rekli su mi da znaju da skrivam muslimane. Kazao sam im: ‘Ubij te prvo mene!’“ De Sinety nastavlja: „Prije toga nam je rekao da je upravo tog jutra saznao za smrt svoga sina, poginuo je u okršaju s Bošnjacima. Za osvetu, mogao je predati ove tri muslimanke. Radije ih je spasio. Spirala nasilja je zaustavljena“.
„Više ne razgovaramo, koristimo slogane“
U modernom digitalnom dobu, „pravi razgovor je postao nemoguć“, a posljedice se osjećaju u cijelom društvu, kaže de Sinety.
„Više ne razgovaramo, koristimo slogane. Dijelimo se u kategorije, a neslaganje s drugim, brzo ga pretvara u neprijatelja. A kad jednom imate neprijatelja, sljedeći korak je njegova eliminacija“, upozorava.
„Pogledajte društvene mreže i medije koji su postali ovisni o njima i sve su manje sigurni u točnost informacija. Uvrede i prijetnje smrću postale su normalna stvar“, dodaje. „Prekid ovog ciklusa i preustroj političkog života su ključne stvari“.
Njegovi stavovi kao svećenika i javnog intelektualca ne prolaze bez osporavanja unutar Crkve. Ipak, napominje, neslaganje se rijetko izražava otvoreno, nego nešto suptilnije, u privatnim razgovorima i „u kuloarima“.
“Danas u Francuskoj većina katolika dolazi iz buržoaskih i drugih povlaštenih sredina, često konzervativnih. U mnogim društvenim i gospodarskim, a time i političkim pitanjima, jednom svećeniku nije lako govoriti ljudima ono što ne žele čuti, osobito kada živite među njima. I sâm dolazim iz takve sredine, poznajem njene kodove i to mi daje određeni legitimitet”, kaže de Sinety.
Dodaje da danas vodi jednu vrlo otvorenu župu u koju dolaze ljudi različitog podrijetla i različitih pogleda – “to je jedna konkretna i sretna okolnost”.
Inače ne pridajem puno pažnje onome što ljudi misle o meni i nikad ne čitam što se o meni govori ili piše na društvenim mrežama. Nakon izlaska moje knjige o prihvatu migranata, brat mi je rekao: “Nemoj nikad čitati ono što ljudi kažu o tebi!” Toga se savjeta držim doslovno. Štiti me od taštine i od još pogubnije arogancije.
Pritisak ne dolazi samo iz Crkve, već i od onih koji imaju političku i ekonomsku moć. Napominje da je u prošlosti bilo nezamislivo izabrati papu bez pristanka velikih europskih katoličkih kraljevstava. Danas, kaže, nastaje novi ciklus: iznimno bogati pojedinci koji smatraju da biskupi ne ispunjavaju njihova očekivanja što se tiče upravljanja i rješavanja slučajeva zlostavljanja, sve više pokušavaju „preuzeti kontrolu“.
„Pretendiraju na ‘upravljanje’ Crkvom u svojim zemljama tako što određenog kandidata „guraju“ prema biskupskoj službi ili češće, blokiraju mogućnost da netko u tu službu bude imenovan“, kaže de Sinety. Prisjeća se razgovora s američkim katoličkim milijarderom koji mu je rekao da mu je enciklika pape Franje ‘Laudato si’ nepodnošljiva jer dovodi u pitanje temelje kapitalizma i liberalizma.
„Rekao mi je da je [pokojni] papa Franjo komunist i da je osnovao Institut Red Hat kako bi mogao pokrenuti istragu o svakom kardinalu kojeg Franjo imenuje. Odgovorio sam, bez puno razmišljanja: ‘Tako ćete završiti u paklu.’ Uzvratio je: ‘Neću, ja samo želim spasiti Crkvu.’ Vjerujem da je bio iskren“, kaže de Sinety.
Problem je u tome što si takve osobe koje posjeduju veliku moć, umišljaju da imaju sva prava i, još više, sve kompetencije. Treba ih podsjetiti da nemaju. A ako su vjernici, treba im jasno reći da se ne mogu stavljati na mjesto Boga. To je najbolja usluga koju im možemo učiniti.
Kršćani moraju odbaciti model ‘križara’
„Nisam postao svećenik da bih bio funkcioner neke institucije, već da bih sudjelovao u ovoj izvanrednoj avanturi – prenositi svijetu radikalnu poruku o Isusovom uskrsnuću i o načinu na koji on svakome od nas objavljuje da je Bog Otac svih ljudi i da smo stoga svi braća i sestre“, kaže de Sinety. Odbacuje model srednjovjekovnih križarskih vitezova. „Mora se jasno reći: Isus apsolutno zabranjuje upotrebu bilo kakvog nasilja i nedvosmisleno osuđuje svakog vjernika koji druge optužuje i sudi o njihovom životu. Uzor današnjem kršćaninu ne može biti vitez križarskih ratova. Jedini uzor vjerniku je Krist! Jer samo on može biti istinsko nadahnuće u svako vrijeme i na svakom mjestu,“, kaže. Veli da se ljudsko srce otvara samo kroz susret s drugim. „Od onog trenutka kada drugog svodimo na pojam ili koncept, pretvaramo ga u ‘stvar’ i time mu uskraćujemo mogućnost da bude osoba“.
„Velika se bitka vodi i na semantičkom polju: mijenjanjem značenja riječi i načina imenovanja, insinuiramo duboke promjene u kolektivnom razumijevanju. To je izopačena pojava koju svi manipulatori dobro poznaju. Neprijatelja se više ne naziva ‘čovjekom’, nego ‘štakorom’; više se ne govori o ‘izbjeglicama’ ili pak ‘migrantima“’ nego o ‘ilegalcima’ – što u Francuskoj nije niti točno, jer je ulazak bez dokumenata na naš teritorij dekriminaliziran“.
Naglašava da takav rječnik stvara osjećaj tjeskobe: „Ako tome pridodamo i duboku krizu s kojom se suočava naša civilizacija, uz ozbiljne rizike financijskog kolapsa zbog nestabilnosti naših valuta i zbog posve sulude tržišne kapitalizacije nekoliko digitalnih korporacija koje posluju gotovo isključivo u virtualnom svijetu, sve to stvara eksplozivnu atmosferu!“ (balkaninsight.com; fratellanza.net).