„Apostolat je laika sudjelovanje u samoj spasiteljskoj misiji Crkve!“ – „Lumen Gentium“
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Drugi vatikanski koncil potvrdio je suodgovornost laika u poslanju Crkve. Međutim, nakon Koncila, pojavila su se različita tumačenja ovog nauka u Crkvi. Dok su neki ovu ideju prihvatili, drugi su je se bojali, treći su je iskorištavali, a četvrti su je potiskivali. Papa Franjo ističe da puna odgovornost laika nije uvijek priznata u svim dijelovima Crkve. To se ponekad događa zbog nedostatne formacije laika, dok je u drugim slučajevima razlog „pretjerani klerikalizam koji ih sprječava u donošenju odluka”. Na župnoj razini, rasprava o ovoj temi je rijetka ili gotovo nepostojeća.
Laici (svjetovnjaci) oduvijek su bili pozvani i odgovorni da svoje talente i obrazovanje upotrijebe u radu u Božjem vinogradu. Međutim, Drugi vatikanski koncil ih je pozvao mnogo izravnije nego ikada prije da zauzmu svoje pravo mjesto u Crkvi, koja je shvaćena kao „Božji Narod“. Tijekom Koncila, prema enciklici iz 1988. „Christifideles laici“ („Kristu vjerni laici“), pape Ivana Pavla II., laicima je povjerena velika, zahtjevna i veličanstvena zadaća: zadaća nove evangelizacije, koja je neizmjerno potrebna suvremenom svijetu. Vjernici laici trebaju se osjećati kao živi i odgovorni sudionici tog pothvata, istinski pozvani da naviještaju i žive Evanđelje, služeći vrednotama i potrebama pojedinca i društva.
Svaki vjernik laik, u kontekstu svog angažmana, trebao bi provesti ispit savjesti postavljajući niz temeljnih pitanja. Ovu važnost samoprocjene istaknuo je papa Ivan Pavao II. u svom govoru članovima Papinskog vijeća za laike, 1. ožujka 1999. Njegov govor, održan pod temom „Laici: ispovijedatelji vjere u današnjem svijetu“, naglašava potrebu za dubokim promišljanjem o osobnoj ulozi u Crkvi:
- Krštenje: Što sam sve učinio sa svojim krštenjem? Kako se odazivam svom kršćanskom pozivu?
- Potvrda: Što sam učinio sa svojom svetom Potvrdom? Jesam li plodonosno iskoristio darove Duha Svetoga?
- Prisutnost Isusove riječi: Je li Isusova riječ uvijek prisutna u mom životu?
- Pripadnost Crkvi: Jesam li stvarno u potpunosti član Crkve, koja je misterij misionarskog zajedništva?
- Vjernost crkvenom učiteljstvu: Jesam li u svim svojim odlukama vjeran istini koju naučava crkveno učiteljstvo?
- Kristov nauk u svakodnevnom životu: Je li moj život, bračni, obiteljski, osobni i profesionalni, prožet Kristovim naukom?
- Društveno i političko djelovanje: Je li moje društveno i političko djelovanje temeljeno na načelima Evanđelja i Socijalnog nauka Crkve?
- Doprinos ljudskom dostojanstvu: Kakav doprinos dajem stvaranju i izgradnji života primjerenog ljudskom dostojanstvu?
O laicima iznimno mnogo i često govori Drugi vatikanski koncil, posebice u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“ („Svjetlo naroda“), Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ („Radost i nada“), Dekretu o pastirskoj službi biskupa „Christus Dominus“ („Krist Gospodin“) i u Dekretu o apostolatu laika „Apostolicam Actuositatem“ („Apostolaska djelatnost“). U „Radost i nada“ stoji:
„Laici ne bi trebali pretpostavljati da su njihovi pastiri uvijek toliko stručni da imaju gotova rješenja za svako pitanje, čak i ona najteža. Umjesto toga, trebali bi, osvijetljeni kršćanskom mudrošću i s poštovanjem prema učenjima Crkve, sami preuzeti odgovornost i aktivno sudjelovati u životu svoje zajednice.“
Papa Ivan Pavao II. posvetio je iznimnu pozornost ulozi laika u Crkvi. Njegova enciklika „Christifideles laici“, objavljena 1988. nakon posebne Biskupske sinode s učešćem 220 biskupa u Rimu, temeljito se bavi ovim pitanjem. U enciklici papa Ivan Pavao II. upozorava na opasnost razdvajanja vjere i stvarnog života, što smatra jednom od najvećih sablazni i pogrešaka današnjeg doba. Naglašava da laici trebaju živjeti svoju vjeru autentično i dosljedno u svakom aspektu života, uključujući obitelj, posao, društveni angažman i politiku, te da njihova vjera mora biti integrirana u svakodnevne izazove i odluke.
Papa Franjo, obraćajući se predsjednicima i predstavnicima Biskupskih komisija za laike na Konferenciji „Pastiri i vjernici laici pozvani da zajedno idu naprijed” u veljači 2023., naglasio je važnost jačanja promocije laičke suodgovornosti u duhu sinodalnosti u njihovim Crkvama. Tom prilikom je istaknuo:
„Apostolat laika je, prije svega, svjedočanstvo života. To je svjedočanstvo koje proizlazi iz osobnog iskustva, molitve, služenja potrebitima, blizine siromasima i usamljenima, te prihvaćanja unutar obitelji. Kroz ove aktivnosti, mi se pripremamo za misiju izlazaka prema drugima, što predstavlja praktičnu obuku „na terenu“ i učinkovit put duhovnog rasta. (…) Tragično je što u današnjoj Crkvi Isus često kuca na vrata iznutra, pozivajući nas da ga pustimo da van, u svijet”
Papa je objasnio da vrednovanje laika u Crkvi ne proizlazi iz „teološke novosti”, niti je „funkcionalno” rješenje zbog manjka svećenika, a još manje je „osveta” za one koji su bili zanemareni:
„Naprotiv, temelji se na ispravnoj viziji Crkve kao Božjeg naroda, gdje su laici punopravni članovi zajedno s zaređenim službenicima. … Stoga se radi o obnovi »cjelovite ekleziologije« iz prve Crkve, gdje je jedinstvo postignuto pripadnošću Kristu i nadnaravnom zajedništvu s njim i braćom, prelazeći preko sociološke vizije koja razlikuje društvene klase i činove, temeljeći se na „moći” dodijeljenoj svakoj kategoriji.”
Konstitucijom „Praedicate evangelium“ („Navještajte evanđelje“) Papa je vjernicima laicima omogućio da vode odjele unutar Kurije i preuzimu uloge i funkcije koje su tradicionalno bile rezervirane isključivo za klerike. U intervjuu iz 2011. godine s argentinskom katoličkom novinskom agencijom, Papa je upozorio na zaraznu duhovnu bolest koja proizlazi iz klerikalizma, a koja se može prenijeti s klera na laike:
„Mi svećenici ponekad možemo klerikalizirati vjernike laike. Nismo toga svjesni, ali kao da ih zarazimo našim vlastitim ograničenjima. Neki vjernici laici, ne svi, ali značajan broj, čak i traže od nas da ih klerikaliziramo, jer im je ugodnije biti pomoćnici nego glavni protagonisti laičke inicijative. Ovo je zamka u koju ne smijemo upasti – to je suradnja koja vodi u grijeh.“
Papa Franjo naglašava da vjernik laik treba živjeti svoju vjeru s puninom snage koju daje krštenje. To ga osposobljava da bude kvasac Božje ljubavi u samom društvu, da širi i sije nadu, da propovijeda vjeru, ne s propovjedaonice, već kroz svakodnevne životne situacije. Kao i svi vjernici, laici su pozvani nositi svoj svakodnevni križ – križ koji je specifičan za laike, a ne za svećenike.
Gotovo pola stoljeća nakon Drugog vatikanskog koncila, uočava se podijeljenost unutar Crkve, kao i opadanje broja svećeničkih zvanja i općenito vjerskog života. Istovremeno, u svijetu se bilježi porast protestantizma na globalnoj razini. Izvješća ukazuju na značajan odlazak vjernika iz Katoličke crkve prema različitim protestantskim zajednicama. Zemlje koje su nekad bile pretežito katoličke, poput onih u srednjoj i južnoj Americi, sada doživljavaju gubitak svog katoličkog identiteta. Gvatemala i Kolumbija već se smatraju praktički protestantskim zemljama.
U enciklici „Veritatis splendor” („Sjaj istine”) papa Ivan Pavao II. upozorava na širenje dekristijanizacije koja zahvaća cijele narode i zajednice nekoć bogate vjerom i kršćanskim životom. Osim toga, u današnje vrijeme računala, televizije i Interneta, laici su često nedovoljno katehetizirani u odnosu na razdoblje prije 40-50 godina, a osobito između dva svjetska rata. Ovaj nedostatka se očituje u slabom razumijevanju pristupa evangelizaciji kojeg zagovara papa Franjo. Jacques Leclerq u knjizi „Kršćani u svijetu“ naglašava da je jedna od ključnih tragedija u novijoj povijesti kršćanstva neispunjavanje zadaće laika, što je posljedica nedostatnog angažmana svećenika u njihovoj formaciji. Stoga, formacija laika postaje odgovornost svećenika, kako navodi „Dekret o apostolatu laika“, koji ističe potrebu za njegovanjem apostolata laika, pružanjem načela i duhovne podrške.
Crkva prelazi granice osobnog obraćenja i posvećenja, te aktivno sudjeluje u oblikovanju društva, što je nezamislivo bez angažmana laika. Često se premalo ističe, a ponekad i nevoljko prihvaća, da vjera, osim osobne i crkvene, ima i izraženu društvenu dimenziju. Vjera je uvijek individualna, ali nikada isključivo privatna. Povlačenje iz društvenog života nije u skladu s evanđeljem. Umjesto toga, kako nas podsjeća sveti Pavao u Drugoj poslanici Timoteju, trebamo biti glasni „u zgodno vrijeme i u nevrijeme“. Dok je zadaća hijerarhije da kroz riječ i sakramente predstavi Kristovu objavu, laici su pozvani da tu objavu svjedoče kroz svakodnevni život u različitim okolnostima. Ova važna uloga laika često se zanemaruje u propovijedima i drugim prigodama.
Nažalost, unatoč svemu što je rečeno, pravo stanje duha još uvijek nije dominantno. Cilj stvaranja sveobuhvatne svijesti o obvezi i suodgovornosti svakog vjernika za Crkvu i zajednicu nije u potpunosti postignut. Dok župa ne postane mjesto formacije laika i suradnje s župnikom i svećenicima, ne može se reći da je duh Drugog vatikanskog koncila u potpunosti primijenjen. U enciklici „Christifideles laici“, papa Ivan Pavao II. ističe da je župa mjesto dijaloga između hijerarhije i laika, gdje se prepoznaju znaci vremena i otvaraju novi poticaji. Međutim, prije svega, laici moraju biti svjesni svog apostolskog poziva i neophodnosti aktivnog uključivanja u rad Crkve.
Razlozi za nedovoljnu provedbu formacije laika na razini župe su brojni. I pola stoljeća nakon Koncila, većina laika nije svjesna svoje uloge u misiji Crkve i svog apostolskog dostojanstva. Mnogi još uvijek zadržavaju sliku predkoncilske Crkve, posebno u pogledu uloge laika, vjerujući da samo svećenici imaju službenu ulogu. Župnici i ostali svećenici često se suočavaju s velikim poteškoćama u održavanju svojih redovitih obveza, što ih sprječava da se posvete formaciji laika. Župe su često ‘mega Crkve’, bilo po broju vjernika ili po površini. Problem se može riješiti osposobljavanjem određenog broja laika, koji bi potom mogli nastaviti s formacijom drugih laika.
Apostolsko djelovanje laika pozvano je da bude prisutno u svim sferama društvenog života. Kao što je sveti Franjo Saleški rekao: „Bog želi svoje vjernike na svakom raskrižju na zemlji… Većinu ih želi u središtu svijeta, u svjetovnim zanimanjima. Stoga, kršćani trebaju nositi Krista u područja gdje se odvija ljudska aktivnost.“
Ovo znači da su laici pozvani biti svjedoci vjere u Crkvi, u obitelji, na radnom mjestu, u politici, umjetnosti, znanosti, i svim drugim područjima gdje mogu utjecati na oblikovanje društva prema evanđeoskim vrijednostima.
Učinkovito sudjelovanje laika ključno je u procesu nove evangelizacije, koja ne može biti potpuna bez njihove aktivne uloge i ovlasti koje im Crkva treba prenijeti. Evanđelje se cjelovito naviješta samo kada obuhvaća i socijalnu dimenziju. Crkva, želeći ostati vjerna nalogu nove evangelizacije, mora integrirati socijalni nauk u sve aspekte života, što je započela sustavno razvijati prije 110 godina. Stoga je jasno da Socijalni nauk Crkve nije samo instrument evangelizacije, već je, prema riječima pape Ivana XXIII. u enciklici „Mater et magistra“ („Majka i učiteljica“’), po važnosti izjednačen s drugim sredstvima evangelizacije: „Društveni nauk Crkve neodvojiv je od njezinog nauka o ljudskom životu.“
U trenutnom duhovnom i organizacijskom stanju hrvatskog laikata, iako postoji veliki potencijal, primjećuje se nedostatak ozbiljnog svjedočanstva koje bi laici mogli i trebali pružati kako unutar Crkve, tako i u društvu. „Javne ispovijedi“ i razni glazbeni duhovni festivali, koje posljednjih godina pronalazimo po različitim youtube kanalima i drugdje, uopće nisu katolički, već čista kopija protestanskih glazbenih slavljenja, čiji se tekstovi bave tek egoističnim iskazima osobne ugode o tobožnjoj Božjoj blizini, bez ikakvog poziva na socijalni angažman, ljubav i milosrđe prema bližnjemu. Je li potrebno spominjati da takav pristup nema nikakvog utemeljenja na Isusovu evanđelju? Štoviše, neki misle da se mogu približiti Bogu iako ne podnose strance, migrante, siromašne, bližnje.
Laici bi stoga trebali pokretati dobre inicijative (no ne one kojima se vode kulturološki ratovi!), a ne samo očekivati da ih hijerarhija okupi, pokrene ili koordinira. Ta inicijativa se odnosi kako na dijalog i promjene u Crkvi, tako i u društvu. Ima divnih primjera tihih vjernika i vjernica koji osobno ili u skupinama marljivo i predano rade na ostvarenju mira, dobra i socijalne pravde. Takve Crkva treba.
Emmanuel Mounier je davno prije Koncila u svojoj knjizi „Angažirana vjera“ napisao: „Znam da ta apsolutna duhovna i politička pasivnost odgovara pojmu što su ga neki stvorili o ulozi laika u Crkvi. Jednako znam da se to protivi temeljnom naučavanju i dubokom životu moje Crkve“.
Međutim, i sami laici bi trebali preuzeti inicijativu, a ne samo očekivati da ih hijerarhija okupi, pokrene ili koordinira. Emmanuel Mounier je davno prije Koncila u svojoj knjizi „Angažirana vjera“ napisao: „Znam da ta apsolutna duhovna i politička pasivnost odgovara pojmu što su ga neki stvorili o ulozi laika u Crkvi. Jednako znam da se to protivi temeljnom naučavanju i dubokom životu moje Crkve“.
Drugi vatikanski koncil jasno je zagovarao crkveno zajedništvo. Crkva je, kako kaže „Lumen gentium“, „zajednica vjere, ufanja i ljubavi“ te „zajedništvo života, ljubavi i istine“. Vrijede riječi svetog Ciprijana da je Crkva „puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga“. Razmatranje se može završiti iznimno bogatim citatom iz dokumenta „Lumen gentium“: „Prvorođenac među mnogom braćom ustanovio je poslije smrti i uskrsnuća, po daru svojega Duha, među svima koji vjerom i ljubavlju primaju, novu bratsku zajednicu, naime u svome Tijelu, što je Crkva; da se u tom Tijelu svi, kao udovi jedan drugome, međusobno pomažu već prema različitim darovima koji su im dani“ (fratellanza.net).