30. obljetnica apostolskog pisma „Nadolaskom trećeg tisućljeća“ pape Ivana Pavla II. (10. studenoga 1994.)
Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac
Prolog: „Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtijeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato što pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“
Objavljeno prije trideset godina, apostolsko pismo „Tertio Millennio Adveniente” („Nadolaskom trećeg tisućljeća“) pape Ivana Pavla II. predstavlja jedan od najvažnijih dokumenta Katoličke crkve u posljednjem stoljeću. Ovo pismo je bilo svojevrsni putokaz za pripremu Velikog jubileja 2000. Godine, pružajući duboku duhovnu i teološku refleksiju povijesti Crkve i jasnu viziju njezine budućnosti. Papa Ivan Pavao II. u ovom djelu poziva vjernike na obnovu vjere i predanosti Kristu, usmjeravajući njihov pogled prema novom razdoblju u povijesti čovječanstva.
Apostolsko pismo “Tertio millennio adveniente” pape Ivana Pavla II., iako često zaboravljeno i zanemarivano, predstavlja temeljni dokument za razumijevanje Crkve u 21. stoljeću. Papa Ivan Pavao II. u njemu nudi duboku duhovnu refleksiju o povijesti Crkve, pozivajući na iskreno suočavanje s pogrješkama iz prošlosti. Istovremeno, on pruža jasnu viziju budućnosti, naglašavajući potrebu za obnovom vjere i aktivnim sudjelovanjem u izgradnji pravednijeg svijeta. Vizija Jubilejske godine 2000., kako ju je papa predstavio, bila je usmjerena na pokajanje, pomirenje i socijalnu pravdu, pozivajući vjernike da svojim životom svjedoče Evanđelje:
„Na pragu novog Tisućljeća kršćani moraju ponizno stati pred Gospodina i pitati se o odgovornostima što ih i oni imaju u odnosu na zla našega vremena. Sadašnje vrijeme naime, uz mnogo svjetla, predstavlja također ne malo sjena.“
Papa Ivan Pavao II. je jasno istaknuo da je temelj identiteta Crkve njezin duboki odnos s Kristom i njegovim Evanđeljem. Taj odnos trebao je biti pokretačka snaga za Crkvu da s povjerenjem gleda u budućnost i aktivno sudjeluje u oblikovanju svijeta. Ponajprije je jasno naznačio da se
„najbolja priprema na isteku dvotisućljeća, međutim neće moći izraziti osim u obnovljenom zalaganju za što vjerniju primjenu nauka Drugog vatikanskog koncila u životu svakog pojedinca i čitave Crkve“.
Za papu Ivana Pavla II.
„Vatikanski koncil ostaje temeljni događaj u životu suvremene Crkve; temeljan za produbljivanje Kristovog bogatstva, temeljan za plodan kontakt sa suvremenim svijetom u očekivanoj evangelizaciji i dijalog na svakoj razini sa svim ljudima pozorne savjesti.“
Papa inzistira da Drugi vatikanski sabor nije bio samo povijesni duhovni događaj, već živući duh koji i danas pokreće Crkvu:
„Sveti Duh je doveo do novih Duhova i pripremio Crkvu za prijelaz iz 2. tisućljeća u 3. tisućljeće nakon Kristova rođenja.“
U svojoj knjizi „Prijeći prag nade”, papa Ivan Pavao II. jasno ističe kako je tijekom cijelog svog pontifikata nastojao učvrstiti baštinu Drugog vatikanskog koncila. Papa smatra da je Koncil bio prekretnica u povijesti Crkve i da njegovi nauci i danas predstavljaju putokaz za budućnost:
„Stalno se moramo pozivati na Koncil, što je dužnost i izazov za Crkvu i svijet. Osjećamo potrebu govoriti o Koncilu da bi se ispravno tumačio i obranio od tendencioznih tumačenja. Takva tumačenja stvarno postoje i nisu se javljala samo na kraju Koncila“.
Papa Ivan Pavao II. jasno zaključuje:
„Ispit savjesti ne može se ne ticati prijema Koncila, toga velikog dara Duha Crkvi na kraju drugoga tisućljeća. U kojoj je mjeri Božja riječ postala potpunija duša teologije i nadahniteljica sveg kršćanskog života, kao što je zahtijevala Konstitucija „Dei Verbum“? Je li liturgija življena kao »vrelo i vrhunac« crkvenog života, prema nauku Konstutucije „Sacrosanctum Concilium“? Učvršćuje li se, u općoj Crkvi i onim posebnim, ekleziologija zajedništva Konstitucije „Lumen gentium“?, dajući prostora za karizmama, službama, različitim oblicima sudjelovanja Naroda Božjeg, bez popuštanja nekom demokracizmu i određenom sociologizmu, koji ne poštuju katoličku viziju Crkve i autentični duh II. vatikanskog sabora?
Nažalost, u hrvatskoj Crkvi se dosad nije posvetilo dovoljno pažnje obilježavanju godišnjica Drugog vatikanskog koncila niti se dovoljno radilo na širenju znanja o njegovoj važnosti. Posljedica toga je veliko nepoznavanje, posebice kod mladih i srednje starih generacija, koncilskih dokumenata i njihovih implikacija za vjernički život. Ovakva situacija otvara prostor za širenje raznih tumačenja i, nažalost, i za antikoncilsku propagandu, često povezanu s kritikama na račun pape Franje.
Papa Ivan Pavao II. konsternirao je apostolskim pismom neke vjernike, pa čak i kardinale, i doživio nešto slično onome što danas doživljava papa Franjo, kada je bez oklijevanja rekao ispovijed odnosno pokajanje:
„Jedno bolno poglavlje na koje se sinovi Crkve mogu jedino osvrnuti duha otvorena pokajanju, predstavljaja pristajanje – koje se pogotovo očitovalo u pojedinim stoljećima – na metode netolerancije, pa čak i nasilja u službi istine.“
Prepoznajući Crkvu kao jedinstveni mistični organizam, papa Ivan Pavao II. ispovjedio je grijehe svih njezinih članova, od pape do najjednostavnijeg vjernika. Pozivajući na pokoru, naglasio je solidarnost svih kršćana u njihovoj zajedničkoj povijesti, istaknuvši kako je neophodno očistiti se od prošlih grijeha kako bi Crkva mogla s novom snagom ući u novo tisućljeće.
„Crkva neće moći prijeći prag novog tisućljeća, a da ne potiče svoje sinove da se u pokori čiste od prošlih grešaka, nevjernosti, nedosljednosti, zakašnjenja.“
Odnosno:
„Pravo je, stoga, da, dok drugo tisućljeće kršćanstva kreće prema zalazu, Crkva postaje svjesnija grijeha svojih sinova u sjećanju na sve one okolnosti u kojima su se, u dugoj povijesti, udaljili od Kristova duha i njegova Evanđelja, nudeći svijetu, umjesto svjedočanstva života nadahnutog vrednotama vjere nadahnuta života, načine razmišljanja i djelovanja koji doista bijahu oblici antisvjedočanstva i sablazni.”
U svjetlu prethodno navedenog važno je naglasiti da papa Ivan Pavao II. svojim istupom nije predložio priznavanje doktrinarnih pogrješaka, već samo priznanje neuspjeha u djelovanju prema standardima vjere i moralnog ponašanja Crkve. Njegovo „pročišćenje pamćenja” ne dovodi u pitanje darovanu svetost Crkve niti pouzdanost njezine poruke. Crkva je oduvijek priznavala da njezini članovi, bilo klerici ili laici, griješe i čine praktične pogrješke. Svaki kršćanin, pa i svećenik, biskup ili papa, svakodnevno moli: „Oprosti nam naše grijehe kao što i mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas.” Stoga, nije riječ o isprici, kako su to mnogi medii često netočno prikazivali. Papa Ivan Pavao II. nije izricao ispriku već je javno ispovijedao Bogu, i to u ime svih sinova i kćeri Crkve, zbog neuspjeha katolika da žive živote dostojne istine koju Crkva autoritativno naučava. Time je postavio primjer i pozvao druge na čin samopropitivanja, ispovijedi i pokajanja, priznajući da su na brojne načine izdali moralne istine koje ispovijedaju. U biti, „pročišćenje pamćenja” je proces duhovnog rasta i obnove koji uključuje priznavanje prošlosti, traženje oprosta i nastojanje da se vjernije živi u sadašnjosti i budućnosti. To je pristup koji danas zagovara vrloenergično papa Franjo.
Papa Ivan Pavao II., u svom apostolskom pismu “Tertio Millennio Adveniente”, jasno povezuje proslavu Jubileja s obnovom predanosti Socijalnom nauku Crkve. Naglašavajući važnost odgovora na izazove suvremenog svijeta, papa poziva Crkvu da aktivno djeluje u područjuima pravde, mira i zaštite ljudskih prava. Na taj način prepoznaje Crkvu ne samo kao duhovnu, već i kao moralnu instituciju koja mora biti prisutna u svijetu i pridonositi njegovom boljitku. Ova predanost socijalnoj ključan je izraz misije Crkve u svijetu. Ona odražava Kristovo učenje, koji se brinuo za siromašne, liječio bolesne i suprotstavljao strukturama ugnjetavanja. Socijalni nauk Crkve nije prikazan kao skup apstraktnih načela, već kao konkretan način življenja Evanđelja u suvremenom svijetu.
U ovom kontekstu, „Tertio Millennio Adveniente“ poziva na temeljito preispitivanje društvenih struktura nepravde te na konkretne akcije za zaštitu najslabijih, naglašavajući da je dostojanstvo ljudske osobe nezamijenjivo i neprocjenjivo. Papa poziva na obnovljene napore u borbi protiv siromaštva, promicanju solidarnosti i radu za opće dobro. Također ističe važnost poštivanja dostojanstva svake ljudske osobe, osobito siromašnih i marginaliziranih. Papa Ivan Pavao II. poziva na globalnu solidarnost, kako među narodima, tako i unutar pojedinih zajednica. Svijet se suočava s velikim nejednakostima između bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih nacija, a papa naglašava da solidarnost nije samo moralni ideal, već konkretan poziv na djelovanje. Jedno od najvažnijih načela Socijalnog nauka Crkve, a ujedno i jedan od glavnih izazova modernog društva, jest promicanje općeg dobra. „Tertio Millennio Adveniente“poziva Crkvu i vjernike na posebnu odgovornost u pronalaženju rješenja koja će služiti ne samo pojedinačnim interesima, već dobrobiti cijelog društva. Opće dobro zahtijeva stvaranje uvjeta u kojima svi mogu napredovati, a ne samo povlašteni slojevi društva.
„Tertio Millennio Adveniente“ poziva Crkvu i vjernike na posebnu odgovornost u pronalaženju rješenja koja će služiti ne samo pojedinačnim interesima, već dobrobiti cijelog društva. Opće dobro zahtijeva stvaranje uvjeta u kojima svi mogu napredovati, a ne samo povlašteni slojevi društva.
Apostolsko pismo „Tertio millennio adveniente“ bavi i pitanjem sinoda:
„Još jedan zahtjev koji su istakli kardinali i biskupi jesu Sinode kontinentalnog značenja na liniji onih koje su održane za Europu i Afriku. … I za Oceaniju bi mogla biti korisna regionalna Sinoda. Na ovim prostorima, među ostalim, postoji podatak o starosjedilačkim skupinama stanovništva, koje na jedinstven način podsjećaju na neke vidove prethistorije ljudskog roda. Na toj bi, dakle, Sinodi tema, koja se ne smije zanemariti, druge probleme regije, mogla biti susret kršćanstva s najstarijim oblicima religioznosti, koje značajno karakterizira monoteističko usmjerenje.“
Zanimljivo je da se u „Tertio Millennio Adveniente“ izričito spominje Oceanija kao dio svijeta kojem je potrebna posebna regionalna sinoda. Ova inicijativa postavila je presedan za buduće sinode usmjerene na specifične regije. Mnogo godina kasnije, papa Franjo suočio se s iznimno oštrim kritikama zbog sazivanja Sinode za Amazoniju, što je pokazalo da takve regionalne sinode, unatoč njihovom cilju rješavanja važnih društvenih, ekoloških i duhovnih pitanja specifičnih za pojedine regije, mogu izazvati kontroverze. A, „sinode same za sebe čine dio nove evangelizacije: rađaju se iz vizije II. vatikanskog koncila“, poručuje papa Ivan Pavao II.
Iako je objavljeno prije nekoliko desetljeća, apostolsko pismo “Tertio millennio adveniente” pape Ivana Pavla II. i danas pruža važne smjernice za Crkvu. Papa je u ovom dokumentu istaknuo potrebu za obnovom duhovnog života, dijalogom s drugim religijama i kulturama te aktivnim sudjelovanjem u izgradnji pravednijeg društva. Papa Franjo, nastavljajući ovu tradiciju, poziva vjernike da budu znak nade u svijetu, posebno za one koji su najpotrebitiji.
Obilježavanje 30. obljetnice apostolskog pisma „Tertio millennio adveniente“ podsjeća na sveprisutno zanemarivanje, pa i ignoriranje, papinskih enciklika i apostolskih pisama, kako u globalnom smislu tako i u Hrvatskoj. Ovaj trend predstavlja ozbiljnu prijetnju za život Crkve, jer upravo su ti dokumenti neizostavni izvor učiteljstva i duhovnih smjernica za vjernike. Enciklike i apostolska pisma nose u sebi ne samo bogatstvo teologije, već i konkretne pastoralne upute, pomažući vjernicima da dublje prodru u nauk Crkve i aktivnije ga žive u svakodnevnom životu. Ti dokumenti služe kao sredstva putem kojih papa unosi jasnoću i jedinstvo u učenje Crkve diljem svijeta. Oni pomažu povezati globalnu Crkvu oko zajedničkog nauka i misije, usmjeravajući sve vjernike prema zajedničkom cilju u svjetlu evanđelja. Zanemarivanje papinskih enciklika i apostolskih pisama ima dalekosežne posljedice. Osim što to udaljava vjernike od bogatog blaga crkvenog nauka, ono onemogućava vjernicima da razviju duboku i osobnu vjeru, utemeljenu na čvrstom moralnom kompasu. Posljedično, može dovesti do slabljenja osjećaja pripadnosti Crkvi i smanjenja sposobnosti da se djelotvorno svjedoči evanđeoske vrijednosti u svijetu.