Foto: © Papa Benedikt XVI. potpisuje dokument (arhivska)
60. obljetnica koncilske deklaracije „Nostra Aetae“ (28. X. 1965.)
Krešimir Cerovac
„Kao što sam često govorio na drugim susretima s muslimanima, vaš Bog i naš je isti, a mi smo braća i sestre u Abrahamovoj vjeri. […] Bezbroj dobrih ljudi širom svijeta – kršćana, muslimana i drugih – koji tiho vode živote istinske pobožnosti, hvale i zahvaljivanja Bogu te nesebično služe bližnjemu, nude čovječanstvu istinsku alternativu, ‘Božji put’, svijet koji bi u protivnom bio uništen u samoljublju, mržnjim i sukobima“ – papa Ivan Pavao II. 9. svibnja 1985. u obraćanju udjelnicima kolokvija o „Svetosti u muslimanstvu i kršćanstvu“.
Godine 1965. Drugi vatikanski sabor objavio je deklaraciju „Nostra Aetate“ („U naše vrijeme“), kratki, ali vrlo važan dokument koji je zauvijek promijenio odnos Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama. Više od šest desetljeća kasnije, taj tekst ostaje jedno od ključnih postignuća moderne religijske povijesti i simbol hrabrosti Crkve da prizna vrijednost i svetost u drugim vjerama. „Nostra Aetate“ otvorila je vrata stvarnom međureligijskom dijalogu, osudila sve oblike diskriminacije, uključujući antisemitizam, te potaknula kulturu razumijevanja, poštovanja i zajedništva. U svijetu i dalje podijeljenom religijskim, kulturnim i ideološkim razlikama, „Nostra Aetate“ pruža trajan okvir za dijalog, empatiju i suradnju, podsjećajući da zajedničko ljudsko dostojanstvo nadilazi sve granice.
Poseban zaokret donio je dokument o judaizmu: jasno odbacuje ideju kolektivne židovske krivnje za Kristovu smrt i osuđuje svačijiu oblik antisemitizma. Za Isusovu smrt nisu krivi ni svi tadašnji Židovi a pogotovo nisu krivi današnji Židovi. Slično tome „Nostra Aetate“ ističe zajedničku monoteističku vjeru i etičko naslijeđe kršćana i muslimana, potičući obje zajednice da ostave prošlost iza sebe i zajedno rade za mir i pravednost. Teološki, „Nostra Aetate“ označila je pomak od isključivog shvaćanja spasenja prema otvorenijem pristupu koji priznaje djelovanje božanske milosti u svakoj ljudskoj težnji za istinom i svetosti. Ta paradigmalna promjena preoblikovala je poslanje Crkve – ne kao nametanje ili prisilno obraćanje, nego kao dijalog i svjedočenje Božje ljubavi u bogatoj raznolikosti ljudskog iskustva.
Svi pape od 1965. godine prepoznali su značaj „Nostra Aetate“ kao temelja za jačanje međureligijskog dijaloga i razumijevanja, iako su svaki na svoj način naglašavali različite aspekte i izazove tog dijaloga. Papa Ivan Pavao II. (1978.–2005.) često se izdvaja kao onaj koji je najviše doprinio praktičnoj provedbi i globalnom utjecaju „Nostra Aetate“. Njegov je pontifikat obilježen snažnim ekumenskim i međureligijskim inicijativama koje nisu samo nastavile duh Koncila, nego su ga i produbile, čineći ga vidljivim u životu Crkve i nameđunarodnoj sceni.
Za papu Ivana Pavla II. međureligijski dijalog nije bio samo diplomatsko ili političko sredstvo, već teološki ukorijenjena dimenzija crkvenog poslanja. Temeljio ga je na nekoliko ključnih uvjerenja:
- Sve religije, na svoj način i prema vlastitim tradicijama, tragaju za istinom o Bogu i o smislu ljudskog života.
- Svaka ljudska osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo, jer je stvorena na Božju sliku, što stvara nužnost poštovanja i otvorenosti prema drugome.
- Dijalog ne znači relativizam, nego hrabro i autentično svjedočenje vlastite vjere, uz iskreno uvažavanje i poštovanje vjere drugoga.
Ta su uvjerenja oblikuju temelj papinske misije Ivana Pavla II. – promicala su međusobno poštovanje među religijama, a istovremeno ostajala vjerni katoličkoj tradiciji i učenjima. Jasno je naglašavao da dijalog ne znači kompromis u vjeri, nego gradnju mostova razumijevanja, uvjeren da će pravi mir i zajedništvo nastati tek kad se prizna dostojanstvo svakog čovjeka i poštuju njegove vjerske slobode.
Papa Benedikt XVI. također se smatra papom koji je nastavio duh „Nostra Aetate“, ali ga je razvio kroz vlastitu intelektualnu i teološku perspektivu, koja se odlikuje: intelektualnom i teološkom rigoroznošću, naglašavanjem doktrinarne jasnoće i kritičkimo promišljanjem suvremenih izazova međureligijskog dijaloga.
Dok je papa Ivan Pavao II. isticao simboliku susreta i globalni značaj međureligijskih gesta, papa Benedikt XVI. stavlja naglasak na susret u istini – pristup koji pokušava uravnotežiti otvorenost prema drugima i očuvanjea vlastitog vjerskog identiteta. Njegova vizija dijaloga usko je povezana s odnosom vjere i razuma, koji smatra nerazdvojinima. Papa Benedikt XVI. je isticao da dijalog ne smije voditi relativizmu, nego treba biti ukorijenjen u istini koju pružaju vjerske tradicije, uz poštovanje razlika. Njegov pristup bio je duboko teološki, usmjeren na jasnoću u vjerovanju i očuvanje identiteta, a istovremeno otvoren za razumijevanje i razgovor s drugima, posebno kad su u pitanju razlike u vjerovanjima i tradicijama.
U kontekstu razmatranja o „Nostra Aetate“ osobito je značajan govor, koji je 12. rujna 2006. na Sveučilištu u Regensburgu održao papa Benedikt XVI., a u kojem je naglasio da autentični međureligijski dijalog nije moguć bez razuma. Istaknuo je da svaka religija mora biti spremna dopustiti i propitivanje svojih praksi u svjetlu racionalnosti i moralnih vrijednosti. Naglasio je dakle da je „nasilje nespojivo s Božjom prirodom“, jer je riječ o djelovanju protiv razuma. Prema papi Benediktu XVI., civilizacija – svaka, a ne samo europska ili islamska – ovisi o ispravnom razmišljanju o Bogu i čovjeku. Regensburško predavanje stoga je imalo jasan cilj: ukazati na nužnost razumnog, logički utemeljenog govora o Bogu i o ljudskoj naravi. Iako je govor izazvao snažne međunarodne reakcije, istodobno je otvorio prostor za dublji dijalog o pitanju nasilja, racionalnosti i religijskih tradicija. Njegov pontifikat predstavlja kontinuitet i produbljenje teološke vizije sadržane u „Nostra Aetate“, ali i otvara važan izazov budućim generacijama Crkve u razumijevanju dijaloga, pluralizma i neodvojive povezanosti vjere i razuma. Kroz njegovu teološku perspektivu, dijalog s drugim religijama nije samo pitanje političke ili kulturne suradnje, nego je duboko ukorijenjen u teološkoj jasnoći, zajedničkoj potrazi za istinom i moralnim načelima koja nadilaze granice pojedinih tradicija.
Papa Franjo dosljedno je isticao da međureligijski dijalog nije samo politički ili diplomatski čin, nego duhovna i moralna obveza. Njegove izjave i inicijative naglašavaju tri ključna aspekta:
- Susret i suradnja – Dijalog nije tek simboličan, nego konkretan, što se očituje u zajedničkim inicijativama za mir, zaštitu migranata i brigu za okoliš.
- Solidarnost – U svjetlu globalnih izazova poput siromaštva, migracija i, klimatskih promjena međureligijski dijalog je sredstvo praktične solidarnosti, ne samo teološkog razgovora.
- Empatija i poštovanje – Svaki vjernik i svaka religijska zajednica ima pravo na dostojanstvo; različitost se ne doživljava kao prijetnja, nego kao bogatstvo ljudske zajednice.
U duhu deklaracije „Nostra Aetate“ treba promatrati i „Dokument o ljudskom bratstvu“, koji su u Abi Dabiju 2019. godine potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Ahzara. U njemu, među ostalim, stoji: „Pluralizam i raznolikost religija, boja, spol, rase i jezik Božja su volja u Njegovoj mudrosti, kojom je stvorio ljudska bića. Ta božanska mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti različit. Stoga, činjenica, da se ljude prisiljava da pripadaju određenoj religiji ili kulturi, mora biti odbačena, kao i nametanje kulturnog načina života koji drugi ne prihvaćaju.“
Papini kritičari, zapravo kibernetički doktrinarni policajci, tvrde da je izjava iz Abu Dabija heterodoksna (heretička), jer iz nje, navodno, proizlazi da je Bog, uz kršćansku odnosno katoličku vjeru, želio i postojanje drugih religija (‘lažnih religija’). No, kako Enzo Bianchi piše u knjizi „Kršćani u društvu“ (misleći pritom na kršćansku, židovsku i muslimansku vjeru)
„Bog je onaj koji je njih troje htio kao takve, u njihovoj različitosti, i koji preuzima na sebe zadaću da objasni razloge njihova postojanja na sudnjem danu. Pa ipak, u čemu se god sastojala razilaženja, pa čak i radikalni otkloni među trima monoteizmima, upravo je jedan Bog onaj koji je njih troje htio kao takve, u njihovoj različitosti, i koji preuzima na sebe zadaću da objasni razloge njihova postojanja na Sudnjem danu.“
A brat Emmanuel iz Taizéa u knjizi „Neshvaćena ljubav“ kaže: „U stvarnosti nešto »dopustiti« može samo onaj koji se može nekom naumu suprotstaviti ili mu spriječiti da se ostvari: dopuštenje ne bi bilo dopuštenje ako onaj koji ga daje nije u stanju po volji zabraniti njegov sadržaj. Dakle, ako se razmotri sa svom ozbiljnošću sveza između misterija ljubavi i poštivanja slobode ljubljenoga bića, tada je jasno da Bog čija je bit ljubav uopće nije bio pred izborom između poštivanja ljudske slobode ili zabrane njezina korištenja …“
Iako je bila u duhu „Nostra Aetate“, također je oštre kritike doživjela izjava pape Franje u Singapuru u kojoj je rekao da se „religije mogu promatrati kao putevi koji nastoje dosegnuti Boga“. Pri dubljem pregledu spisa različitih papa i službenih dokumenata Crkve jasno je da u toj poruci nema ničeg iznenađujućeg. Jezik o „putovima” nije stran crkvenoj tradiciji; naprotiv, pojavljuje se već na početku „Nostra Aetate“: „Religije diljem svijeta nastoje suzbiti nemir ljudskog srca, svaka na svoj način, predlažući ‘putove‘, koji obuhvaćaju učenja, životna pravila i svete obrede. Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u tim religijama. S iskrenim poštovanjem promatra te putove ponašanja i života, kao i zapovijedi i učenja koja, iako se u mnogim aspektima razlikuju od onih koje ona prihvaća i iznosi, često odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude.”
Gledano zajedno, „Nostra Aetate“ daje teološkie okvir za dijalog; govor u Regensburgu ističe važnost razuma, ozbiljnosti i istine u susretima; a Abu Dabi nudi praktičnu viziju zajedništva i suradnje u globalnom svijetu. Sva od ta tri dokumenta na svoj način oblikuje suvremeno razumijevanje religijskog pluralizma, naglašavajući poštovanje, razumnost i zajedničku odgovornost za mir i ljudsko dostojanstvo.
Šezdeset godina nakon svojega proglašenja, „Nostra Aetate“ i dalje živi – nadilazi svoje povijesno razdoblje i usmjerava Crkvu i svijet prema dijalogu, miru i međusobnom poštovanju. Njezin poziv na prepoznavanje božanske prisutnosti u svakom čovjeku snažan je odgovor na sile mržnje i podjela koje i danas postoje u društvu. Dok se čovječanstvo suočava s brojnim globalnim izazovima, „Nostra Aetate“ poziva vjernike i nevjernike da ponovno otkriju ono što ljude ujedinjuje, a ne što ih razdvaja. Njezina trajna ostavština nije samo u riječima, nego u stalnom djelovanju koje nadilazi razlike – zajedno, u današnje vrijeme (fratellanza.net).